Paolo Sorrentino kao baštinik najbolje tradicije talijanskog i europskog autorskog filma
Velika ljepota (La Grande Bellezza), r. Paolo Sorrentino, 2013.
“Svi putovi vode u Rim.” Stara je to istina još od onoga doba kada je rimska civilizacija gradila ceste kako bi omogućila pristup središtu Imperija. Kroz cijelu povijest ova je izreka davala povlašteno mjesto ovoj – uz Atenu – prijestolnici, kolijevci “zapadnog čovjeka”. Rim je bio i ostao dio “čovjekova sistema”.
Čovjekov sistem ostao je i jedinim romanom što ga je napisao Jep Gambardella.
Tko je Jep Gambardella? Šesti cjelovečernji igrani film Paola Sorrentina posveta je upravo ovome bon vivantu i njegovoj... potrazi za Velikom ljepotom. Jep Gambardella čovjek je kojeg znaju svi u gradu. On dominira okruženjem intelektualne kozerije i samozvane elite ljudi iz umjetničkih i poslovnih krugova noćnog života Rima.
Nepogrešiv osjećaj za bizarno Velika ljepota sasvim je osebujno autorsko ostvarenje u kojem na mah prepoznajemo sve karakteristike jednog sasvim navlastitog redateljskog stila, a koje obilježuju cijeli opus Paola Sorrentina. Već sam uvod u film potvrda je tomu. Kratke i brze vožnje kamere koje fokusiraju svoje motive; rezolutni montažni rezovi; zaustavljanje na krupnim planovima te nevjerojatan i nepogrešiv osjećaj za bizarno – odlike su ovoga stila. Na koncu, uz klasičnu glazbu sa ženskim zborom prisustvujemo “smrti u Rimu”. Jedan će azijatski turist, opijen fotografiranjem i vrućinom, pasti mrtav! Spomenuti kratki uvod svojevrsna je veduta Rima. (Kao grad u kojem još uvijek – nažalost! – nisam bio, ali kojeg sam najljepše panorame upoznao kroz povijest talijanskog kina) Rim je vizualno fascinantan.
Sorrentinov film ujedno je i laudacija njegovoj umjetničkoj povijesti.
Jer, što je Velika ljepota? Svakako, to je i Rim.
Protagonista filma upoznajemo na divljoj zabavi na nekoj terasi s koje se podastire panorama grada. U toj sekvenci tonus se mijenja nakon mirnog uvoda. Sorrentino ovdje montažno spektakularno podastire party u kojem na inventivan način uvodi sve bizarne likove svoje Velike ljepote. Tek negdje pri kraju ove sekvence kamera se zaustavlja na glavnom liku cijele “parade”.
Jepa Gambardellu tumači paradigmatski glumac Sorrentinova opusa – Toni Servillo. Ova neobična fizionomija utjelovit će sve najznačajnije likove njegovih filmova. Od inicijalnog Suvišnog čovjeka (2001.), preko Posljedica ljubavi (2004.) pa do Diva: spektakularne priče o Giuliu Andreottiju (2008.), Servillo će biti svojevrsni autorov alter-ego. Komična, ali istodobno i intelektualna vizura dio su te pojavnosti.
Najveći “čovjek u sistemu” Dakle, Jep slavi svoj 65. rođendan... i upravo se nalazi na životnoj raskrsnici.
Jep je pisac, no pisac koji je ispisao tek jedan roman u životu.
Iako svi žale za time što se nikada nije pokušao vratiti “romanopisnoj” karijeri, njegova je karizma neupitna. Kao pratitelj umjetničkih zbivanja u Rimu i “kulturkritik” postmodernih performansa i inih izvedbenih artizama, on će svojim osebujnim stilom zavoditi i čitatelje... i žene! Njegova urednica Dadina drži ga najvećim “čovjekom u sistemu”. I ne tek ona... Sorrentino u njegovim dugim verbalnim eskapadama naglašava ovu “karizmu”.
Ciničan, britak... bez dlake na jeziku, svakome će u okruženju sasuti istinu u lice. No, ne pošteđuje niti samoga sebe.
Upravo autoironijski stav učinit će Jepa karakterom s kojim je ostvariva empatija u filmu. Jednostavno, on je taj koji se od Baudelairea i Benjamina naziva “flanerom”. Kada je kao 26-godišnjak iz Napulja (Sorrentinov rodni grad), pristigao u Rim, odmah je počeo osvajati ulice grada i njegov noćni život.
Autor nam daje do znanja da je Jep – “kralj” Rima.
No, i kraljevi u jednome trenutku moraju stati i propitati se o smislu života.
Kao znak tog trenutka, uvodni je moto filmske pripovijesti Celineov citat iz Dugog putovanja na kraj noći. I dalje, tijekom cijela njegova trajanja ovaj će literarni motiv nositi film. Samo završno poantiranje, u beskrajno romantičnoj reminiscenciji mladosti, otkrit će nam konačno tu Jepovu Veliku ljepotu. Ona je... savršeno jednostavna.
Scenaristički talent i osebujno filmofilstvo Sorrentino je redatelj koji je autoru ovih redaka bio jedan od najvećih otkrića autorskog filma prvog desetljeća ovog milenija. Prva dva odgledana filma ovoga talijanskog filmaša – L’uomo in più i Le conseguenze dell’amore zaintrigirala su moj gledateljski interes. Smisao za redateljski dinamičan rukopis, uz suptilno propitivanje psihološke strukture svojih protagonista, kao i tematiziranje nekih krajnjih moralnih dilema, nametnuli su mi Sorrentina kao navlastitu autorsku osobnost. Posebična, pak, “iskonstruiranost” fabula tih filmova dala je naslutiti njegov scenaristički talent i osebujno filmofilstvo.
Sorrentino mi je postao baštinikom one najbolje tradicije talijanskog i europskog autorskog filma. Tim je veće razočaranje uslijedilo nakon njegova prethodnog ostvarenja sa Sean Pennom u ulozi ostarjele, blazirane rock-zvijezde. Naime, prvi njegov film na engleskom jeziku, Ovo mora biti pravo mjesto (This Must be the Place, 2011.) prepun je bizarnosti... radi bizarnosti. U cijelome svom trajanju, ovo čudno kino-djelo upravo “parazitira” na neobičnim detaljima, ekstremnim rakursima, neuobičajenim pokretima kamere, kino-sličicama...
S Velikom ljepotom Sorrentino se na pravi način vratio svom europskom nasljeđu. Slikama noćnog avanturizma podsjetio me na neke od dojmljivih sekvenci putešestvija blještavim Rimom što ih poduzima Marcello Mastroianni u Fellinijevu Slatkom životu (1960.). Režijski i scenaristički, Sorrentino obnavlja već pomalo zaboravljenu tradiciju europskog modernističkog filma. Uz La dolce vita još mi se jedna filmofilska asocijacija čini vrijednom spomena. Ona kada se (opet!) Mastroianni osvrće na svoju prošlost u Osam i pol (Otto e mezzo, F. Fellini, 1963.). Sasvim, pak, metafilmski moment zbiva se kad Servillo u noćnom Rimu sreće Fanny Ardant, koja (naravno) “tumači” samu sebe.
Što ipak presudnije čini Veliku ljepotu ponovo “velikim” Sorrentinovim filmom? Vizualna maestralnost... Naime, autor doista znade kako na velikome platnu podastrijeti kino-užitak. Slike “veće od života”, kao osviješteni artefakt, odaju i pulsiranje ljepote filma sâma. (Sekvence, pak, sa 104-godišnjim Sveticom i kardinalom Belluccijem ironijski tematiziraju duhovnost u njezinu “postmodernom stanju”!)
Na koncu, ne zbiva se puno toga u filmu. Opetovano spominjanje Flaubertove namjere da napiše “roman o ničemu”, autoreferencijalno je i za sam Sorrentinov film.
Što je, opet, ta Velika ljepota?
Možda, baš, dolce, far niente...