Važno je (p)ostati sretan

Ne, ne zna za metastaze, to bi ga dotuklo... Nemojte mu reći koliko mu je vremena ostalo... Kad uđete u sobu pravite se da ne primjećujete koliko je propao zadnjih dana... Izgledaš odlično, vidi se da terapija djeluje... Utjeha mi je da se nije dugo mučio... Umro je lako i bez bolova... Dobro se držala na sahrani, na sedativima je... Trebat će vremena da zaboravi... Važno je da se zanima s nečim, da lakše preboli njegovu smrt... Sprovod je prošao dostojanstveno... Koliko vijenaca, koliko ljudi...

Formule su to kojima svakodnevno ublažavamo nečiju tešku bolest, odagnajemo pomisao na skoru smrt – na tuđu ali i vlastitu smrt – ili pak zatomljujemo žalost i susprežemo emocije kako bi što bezbolnije i što brže ponovno uronili u tzv. normalni život. Takve se formule i prateće prijetvorno ponašanje (gušenje suza, hinjena racionalnost) u suočavanju sa smrću danas ponavljaju u zapadnim društvima u tolikoj mjeri da su poprimili oblik civilizacijske konvencije, ili nekog propisanog rituala od koga se u modernoj verziji mita o odlasku/prijelazu ne smije odstupiti. Danas je uobičajeno nekome tko je teško bolestan prešutjeti dijagnozu; ili se pred nekim kome je ostalo još nekoliko tjedana ili mjeseci života pretvarati kao da je smrt zadnje što treba očekivati. U tom sporazumnom varanju sudjeluju i liječnici i obitelj i prijatelji, znači i nepoznati koji su u moderno doba zamijenili svećenstvo postavši najpozvaniji da stanu uz uzglavlje umirućeg i otprate ga u smrt, a ponekad čak i odluče vrijedi li održavati nečiji život ili treba obustaviti terapiju/isključiti aparate; i oni bliski koji su tijekom vremena izgubili svoje mjesto uz umirućega i mogućnost da mu pomognu u “pripremanju za smrt”. Varanje se opravdava brigom za bolesnika, time da ga se ne uznemiruje, da mu se pruži nada kako bi se do zadnjega borio i vjerovao u izlječenje. Umrijeti brzo, bezbolno, nesvjesno, na morfiju... postao je naš ideal prijelaza; pa se više ni ne pokušava pripremiti nekoga na smrt, omogućiti mu da dovrši zemaljske poslove ili razriješi emotivne čvorove s bližnjima, kao što se to činilo stoljećima (testament je npr. tek u novije doba postao isključivo pravni dokument o nasljeđivanju). Ako nije riječ o nasilnoj smrti, umirući je najčešće samo pacijent, i to pacijent kojemu se oduzima pravo na vlastito tijelo i vlastitu smrt. Njemu se ne govori istina koja se zapravo jedino njega i tiče, ili ga se, omamljena lažima o ozdravljenju povlači tunelima moderne medicine iz kojih za njega nema izlaza.

Sprovod bez tijela

Običaj da se od bolesnika prikrije ozbiljnost njegova stanja, prema tvrdnjama Philippea Ariesa iznesenim u glasovitim Esejima o istoriji smrti na Zapadu, javlja se od 19. stoljeća i njegov je “lajt motiv da se poštedi samrtnika, ali i društvo i okolinu od uzbuđenja i jakih emocija”. Naime, u prošlosti je čovjek “bio intimniji s mrtvima” i “imao je jasnu svijest da je njegova smrt samo odgođena i da je rok te odgode kratak”. Čovjek srednjeg vijeka sudjelovao je u ritualima pripreme za umiranje, glasno je izražavao svoju žalost, i njegova su groblja bila uza sve i “javna mjesta, mjesta susreta i igara” (Crkva je npr. morala koncilom zabraniti plesanje na groblju). U moderno je doba “prihvatljiva samo ona smrt koja se može podnijeti”, a može se podnijeti smrt koja je skrivena, koja se odvija daleko od očiju (u bolnicama gdje se odlazi umrijeti) i bez eksplicitnih prikaza (ne izlaže se tijelo, uvode se simboli i zamjenski atributi smrtnosti). Spomenuti su rituali ublažavanja i udaljavanja smrti toliko rašireni da je vrlo često bolesnik svjestan svoga stvarnog stanja, no zbog uvjerenja da bližnje ne treba opterećivati i zbog nijemog užasa pred smrću – a oba su stava posljedice trauma desakralizirane kulture – on pristaje na najveću obmanu svoga života.

Smrt je – naizgled paradoksalno – postala najzazornija u 20. stoljeću, dakle upravo u vremenu eskalacije nasilja, sveprisutnosti slika smrti, javnih opačina i izravnih medijskih prijenosa umiranja. Zanijemjeli smo pred stvarnom smrću, dok su istodobno naši mentalni arhivi prebukirani slikama medijski posredovanog umiranja: slikama rata u Zaljevu, masakra u Čečeniji ili pojasu Gaze... (konkretno i osobno, slikama Srebreničana ubijenih na Trnovu, mrtvog psa na cesti u Vukovaru, zaklanih teroristkinja u Moskovskom kazalištu, egzekucije Ceauşescua...). U knjizi Prizori tuđeg stradanja Susan Sontag piše kako ti prizori tuđe smrti za zapadnoga promatrača najčešće dolaze iz prostora Drugosti, jer “što je neki dio svijeta udaljeniji ili egzotičniji, veća je vjerojatnost da će nam fotografije pružiti neskriveni pogled na mrtve”. Takvi prizori “nose dvostruku poruku: prikazuju stradanje koje je skandalozno, nepravedno i treba ga spriječiti, a usto potvrđuju da se takve stvari događaju na tim mjestima. Količina tih fotografija i tih užasa pothranjuje naše uvjerenje u neizbježnost tragedija u zaostalim ili nazadnim dijelovima svijeta”.

Danas, opominje Aries, više ne mislimo o vlastitoj smrti, zaozbiljno ne uzimamo ni ideju, u tradiciji toliko prisutne, “pripreme za smrt”. Najviše se bojimo tuđe smrti i načina na koji ćemo je prihvatiti i preboljeti. Slika leša u raspadanju ili govor o njemu smatraju se morbidnim, interes za fiziološke promjene tijela koje više ne diše smatra se nastranim, dok se istodobno kupnja grobnica, uplata posmrtnih pomoći za života i pisanje testamenata u najvećoj životnoj snazi smatraju racionalnim i mudrim potezima kojima se ponajprije štiti one koji ostaju.

Smrt je, kako je zaključio u prijelomnom tekstu Pornografija smrti (1955.) američki znanstvenik Gorer, doista “postala tabu i u 20. stoljeću je zamijenila seks kao dotadašnji glavni predmet zabrane”. Tabu je tijelo mrtvoga koje se više ne izlaže pred obitelji, već se seli bolničkim odjelima ili pak, ukoliko je smrt nastupila u kući, odnosi što brže poput nekog sramnog dokaza u mrtvačnicu, te ga tamo nepoznate ruke diraju, peru, oblače i polažu u sanduk... Tabu je govor o smrti, tabu je pomisao na vlastitu smrt, tabu je iskazivanje žalosti zbog tuđe smrti. Tako je danas neprilično javno, strasno i dugo tugovati, pa se na sahranama kao neugodan eksces doživljava svako intenzivno izražavanje emocija – ridanje, vikanje, gubljenje svijesti... – koje se u prošlosti, podsjeća opet Aries, smatralo normalnim i nerijetko se čak simuliralo (sjetimo se romantičarske grobljanske strasti ili pak unajmljivanja profesionalnih narikača). Zapravo je neprilično izražavanje bilo kakve emocije, ne samo tuge, pa se i obrnute reakcije smijeha, bijesa, pijanstva, bogohuljenja ili pojačane seksualne želje u vrijeme propisano za suzdržano žalovanje smatraju skandaloznim, iako je, naravno, riječ o pokušajima da se silina emocija u praksi kastracije izrazi na bilo koji način. Sve je uobičajenije i kontroliranje emocija ožalošćenih pomoću raznih sredstava za umirenje, pa se oni koji najviše pate često i najmanje sjećaju pogrebnog obreda, jer su ga preživjeli u stanju zombijevske otupljenosti.

Sjajna smrt i zvijezda za pokojnika

Traumu zbog smrti bliske osobe društveno je dopušteno izražavati crninom, osmrtnicom u novinama, brigom oko detalja sahrane: izgleda i “udobnosti” lijesa, izbora pogrebne muzike, (ne)dovođenja svećenika, (ne)organiziranja obiteljskog okupljanja... Poželjno je skrušeno pustiti koju suzu i zauzeti odrvenjenu pozu (da se ipak ne pomisli kako ne tugujete), no samo na određeno vrijeme, jer prekomjerno i predugo tugovanje ocjenjuje se kao znak slabosti i korak u ludilo. Uza to, danas se tuga kao i druge tzv. negativne emocije smatraju tako zamornima, tako dosadnima, pa se onome tko pati ili je u stanju depresije najčešće preporučuje da ne izlazi među ljude. Patnja se osuđuje na samoću, a osoba koja ne umije kontrolirati svoju tugu neminovno se izopćuje iz “tople” i “sretne” zajednice.

Briga oko pogrebnih rituala zasjenila je sve druge manifestacije žalovanja, a koliku je društvenu važnost dobila sahrana sa svom pratećom dekoracijom: grob, lijes, nadgrobni natpisi, tijek ceremonije, odjeća, vijenci, kult uspomena... (osobito izraženo u katoličkim kulturama kakva je naša) ukazuje i to da se njome, kao i vjenčanjima, vrlo često odašilje poruka o socijalnom sloju i društvenom ugledu pokojnika/ce i njegove/njezine obitelji. Danas se očekuje da sprovod bude dostojanstven i bez eksces, a da sve protekne u revijalnom tonu pobrinut će se umjesto nas industrija pogrebnih poduzeća. Njihovi su reklamni slogani, ophođenje s kupcima, strategije razvoja... ravni najluđoj grotesci, pa ispada da bi doista trebali biti sretni što nam je netko umro da napokon možemo krenuti u dobar šoping. Npr. u Hrvatskoj se jedna od najstarijih pogrebnih udruga reklamira kao “udruga za sjajne pogrebe”, a ponuda modela ljesova i nadgrobnih znakova sve je bogatija i prilagođena je društvenom trenutku obnovljenog patriotizma. Putem Interneta moguće je čak izbrojiti mrtve duše Mirogoja, jer službeni je site zagrebačkoga groblja uveo i tražilicu za mrtve. No, sva je ta grobljanska ponuda u nas još mizerna u odnosu na onu u Americi, gdje se redovito stoljeće i više izrađuju slike određenoga groba koji će visjeti u kući obitelji, i gdje je moguće putem mreže izračunati vlastitu smrt ili pak kupiti bizarni posmrtni dar, poput zvijezde na koju će se pokojnik preseliti.

Današnje strategije ublažavanja nečije smrti uglavnom su strategije zabrane, skrivanja tijela, suzdržavanja emocija, samokontrole unutarnjega svijeta, i brige za ono izvanjsko, za imidž smrti. Pred tim se zahtjevima čovjek koji žali sve više povlači u sebe, primajući signal kako se osjećaji smiju izraziti samo posredno i u prihvatljivoj mjeri kroz zamjenske atribute žalovanja. Traume se zatomljuju ili se nastoje brzopotezno zaliječiti, kako bi se približilo idealima “života bez problema” i “sretne smrti” koje nam je nametnula kultura. Silina emocija koja vrije ispod te uglancane i racionalizirane današnjice prijeti da se izlije u drukčijem, transformiranom i nakaznom obliku. Jer, suzdržanost neminovno vodi ka devijaciji.

Trauma sreće

Spomenuti zahtjevi za brzim oporavkom, za prolaženjem kroz traumu s osmjehom na licu i za “sretnom smrti” u velikoj su mjeri uvjetovani New ageom i novom duhovnosti, čiji su postulati toliko prodrli u svakodnevicu da čak i prikriveni vrlo aktivno oblikuju kolektivne svijesti Zapada. Nije više nužno da ste konzument nekog od novoumiksanih religijskih koktela, da ste fascinirani idejama o eri Vodenjaka ili mitom o Geji ili da pohađate tečajeve za poboljšanje kvalitete života i osobne preobrazbe (ishrana, vježbanje, grupne terapije...), jer vi ste već samom izloženošću medijima i različitim proizvodima kulture jednostavno usisani u vrtloženje novih instant vjerovanja. Čitajući ženski magazin, gledajući hit seriju, slušajući reklamne slogane banaka i velikih korporacija, slušajući savjete o zdravlju i dugovječnosti..., stalno primate poruke o sreći, svjesnosti, energiji, vitalizmu, univerzalnoj povezanost itd. Biti uvijek dobro raspoložen, raditi na sebi, osjećati sveprožimajuću energiju svijeta, otkrivati mistika u sebi, meditirati, vjerovati u univerzalne zakone... ukratko biti sretan u zagrljaju nove duhovnosti imperativi su našega vremena; a oni, bez sumnje, nose u sebi nešto totalitarno, jednoobrazno i onkraj realnosti. Teror takve naizgled pozitivne psihologije, optimizma i osobnog razvoja vodi nerijetko do kontraefekta – od nove duhovnosti do novog otuđenja: stalnog straha zbog neuspjeha, depresije i osamljenosti (romani Houellebecqa stoga vrlo točno detektiraju duh našeg vremena). Ima mnogo istine u polemičnim riječima francuskoga teoretičara Michela Lacroixa iz knjige Ideologija New agea (poglavlje Groblje duha) “totalitarizam je sastavni dio same logike koncepata novoga doba... Osobna preobrazba vodi do pranja mozga: projekt čovjek bez granica poništava sam pojam subjekta, globalni mozak Geje okončava svaki politički i društveni život; kultura novog doba prijeti našoj kulturnoj baštini...”

Ukratko, nije teško zamisliti scenarij po kojemu će svi oni koji žele javno izraziti svoju tugu i odžalovati do kraja nečiju smrt, i oni koji nisu u stanju statirati u farsi nove duhovnosti stoga što su svjesni stvarnosti: nasilja, okrutnosti i otuđenosti, koja se valja u pozadini – u Novom dobu biti prognani na društvenu marginu. Jednostavno neće ih pustiti da uđu na najluđi party današnjice, na kojem je ponuda jela, pića i halucinacija doista impresivna, na kojem su svi istodobno i obični ljudi i mistici, i na kojem će se sama smrt – navodno – pojaviti nasmijana i odjevena sva u ružičasto.