Važno je sudjelovati

U Veneciji je i ove godine otvorena Mostra, u svojoj dugoj povijesti 52. bijenale posvećen tzv. likovnim umjetnostima, odnosno “nudeći globalni snapshot suvremenosti”, s centralnim, nekoć i još takozvanim Talijanskim paviljonom posvećenim (pre)poetičnoj, sinkrazijskoj temi direktora ovogodišnjeg Bijenala Roberta Storra, svojedobno kustosa njujorške MoMA-e, Razmišljaj osjetilima, osjećaj razumom: umjetnost u prezentu (Pensa con i sensi, senti con la mente: l’arte al presente). U njegovoj selekciji predstavljeni su radovi i autori koji već pripadaju povijesti suvremene umjetnosti, u tradicionalnim medijima kao što su slike Gerharda Richtera i tzv. novim medijima: sjajan je, konotativan (može se interpretirati na razne načine, iako temeljen na scenskoj koreografiji) videorad Shadow Boxing Sophie Whettnall iz 2004., dok se Valie Export predstavlja filmskom i videoinstalacijom na temu društvenih deformacija vizualiziranih umjetničinim samoranjavanjem, koristeći glas kao performativno tijelo.

U Giardinima, u nacionalnim paviljonima (ima ih 31, dok su tri u Arsenalu, a još 42 su u gradu, država nastalih nakon utemeljenja Bijenala 1896.; najstariji paviljon je belgijski, ove godine slaveći stotu obljetnicu; samo Egipat od afričkih država ima svoj paviljon, dok je u privremenom Afričkom paviljonu instaliran svojevrsni hommage Africi – Check list Luanda Pop, začudna izložba radova iz jedne kolekcije suvremene afričke umjetnosti u Angoli; Narodna Republika Kina nastupa na Bijenalu od 2005.) bolje su izložbe svjetskih sila, poput Rusije i Francuske, dok su mnoge nacionalne izložbe ispod svake kvalitativne (barem prema modernističkim kriterijima) razine s obzirom na koncepciju izložbe i reprezentaciju radova. Na paviljonu Jugoslavije istaknut je novi natpis, Srbija, ispisan jednako zlatnim slovima, a otvorio ga je osobno predsjednik susjedne nam države. Među nacionalnim paviljonima razbacanim gradom, među kojima su uz Canal Grande, između mostova Academije i Rialta i u neposrednoj blizini Palazzo Grassi, grupirani slovenski, portugalski, albanski, estonski i jedan od tri australska paviljona, prvi se put na ovogodišnjem bijenalu pojavio apatridski Paviljon Roma, zahvaljujući potpori Soroseva Open Society Instituta, sa začudnim postavom izložbe Paradise lost za koji je jedan od autora koncepta i konzultant bio, kako se dade pročitati, Viktor Misiano; važno je dakle sudjelovati.

Cointeiners of history

Meksički umjetnik Rafael Lozano-Hemmer osobno je posjetiteljima svoje izložbe Some Things Happen More Often Than All of The Time davao instrukcije kako sudjelovati u zanimljivim interaktivnim radovima u elektroničkim medijima, primjerice ostaviti svoje srce, otkucaj bila u ritmu kojega iza vas ostaje pulsirati jedna od stropnih žarulja. Aproprijacija i transformacija tehnologija poput robotike, nadzorne i telematske mreže, gdje se gledatelj, spectator, stavlja u poziciju fundamentalne komponente rada – koji ga završava, svojim aktivnim sudjelovanjem – zajedno s kinetičkim skulpturama, prostornim instalacijama, video i fotografskim radovima, zanimljiviji su dio izložbe Bijenala od onog gdje se inzistira na strategiji “suhog izvještavanja” i političke korektnosti. Kao što se portugalska umjetnica Angela Ferreira referira na kolonijalnu povijest i njezine suvremene post i neokolonijalne odjeke, gradeći prenosive kućice u funkciji cointeiners of history (na dobroj izložbi u Portugalskom paviljonu), izložba u Arsenalu koja je tradicionalno najbolje što Bijenale nudi, ovaj put daje reportažne fotografije i statističke podatke o svjetskim političkim žarištima i podjeli na privilegirane i obespravljene, tek registrirajući stanje stvari vizualnim jezikom preuzetim iz oglašavanja i masovnih medija (portreti američkih vojnika poginulih u Iraku su, međutim, udarni moment izložbe). Tracy Emin u britanskom paviljonu ima dobru izložbu crteža, uz zanimljive visoke konstrukcije od daščica, po naravi njezina rada (no na svu sreću ne očekivano skandalozno iznošenje intime, što postaje ne uzbudljiva) autobiografsku, na temu usamljenosti, dosade i žudnje, tijela preplavljenog osjećajem: uzbuđenja, straha, stida, smetenosti… pogotovo umjetnikovog tijela koje se uzima kao Simbol, alegorija za univerzalne, transcendentalne istine, kadro osjećati intenzivnije od ostalih ljudi; oslanjajući se na melodramu, bivajući sentimentalnom i obraćajući nam se kao najboljoj prijateljici. Sophie Calle u paviljonu Francuske (golemim slovima na pročelju paviljona umjetnica nam nalaže prenez soin de vous, vodite računa o sebi!, takozvanim “ženskim pismom”) izlaže tako da je sama izabrala kustosa izložbe, putem oglasa objavljenog u različitim art magazinima, i među aplikantima je izabrala dobro nam znanog, baveći se dekonstrukcijom odnosa između umjetnika i institucije, Daniela Burena, i samog umjetnika. Suplement magazina art press donosi tekst Robert Storra koji je, na temu Calleinog rada, art press objavio 2003., a pogreška objavljena u tom tekstu nadahnula ga je za novi tekst u istom magazinu. Calleva nas na arhivski koncipiranoj izložbi upoznaje s ljudima raznih struka, vidimo i njihove fotografije i biografske note, koji su zamoljeni da pismeno i na način primjeren svome zanimanju (kriminolog, spisateljica, novinarka, učenica, filolog, psihoanalitičarka igračica šaha, policijski kapetan… – sve su žene!) analiziraju ili komentiraju umnoženo osobno pismo, adresirano na Sophie, u kojemu je ostavlja njezin ljubavnik.

Optimizam umjetnosti

Felix Gonzalez-Torres (rođen na Kubi) u Paviljonu SAD-a “nudi” (umro od AIDS-a, izložba je hommage autoru) optimistički i istodobno kritički odnos sa svojom adoptivnom kulturom. Radovi “bez naziva” u podnaslovu impliciraju vlastitu interpretaciju. Hrpu papira s okvirom poput “bjanko” smrtovnice, ili sa slikom površine oceana umjetnik nudi posjetitelju izložbe, da uzme print i ponese ga sa sobom kao umjetničko djelo koje gubi auru skupog ili neprocjenjivog originala, funkcionirajući poput marketinškog letka. Crno-bijele uokvirene fotografije na zidovima paviljona predstavljaju dignitetne (heteroseksualne muške) prototipne društvene uloge – povjesničar, domoljub, stočar, znanstvenik, vojnik… – kakve su ispisane na pročelju njujorškog Američkog prirodoslovnog muzeja u čast Theodorea Roosevelta. Click I Hope, izložba grupe AES+F, Andreya Barteneva, Arsenyja Mescheryakova, Julije Milner i Alexandera Ponomareva u Ruskom paviljonu govori o suvremenom dobu u kojemu smo ponukani izgraditi vlastiti referentni okvir i unutar njega zadržati individualnu i komunalnu neovisnost o maksimalnoj gustoći informacija koja rapidno raste u procesu globalizacije, istodobno s nestajanjem kolektivnih utopija. Videoinstalacija Tuš Ponomareva i Mescheryakova, posvećena Namu Junu Paiku, sastoji se od monitora koji istodobno emitiraju više od tisuću svjetskih televizijskih kanala, demonstrirajući apsolutnu dominaciju masovnih medija u relaciji sa stvarnim svijetom. Posjetitelj izložbe može izabrati program, vijesti, sport, porno… kanale, ali ga ne može isključiti. Trodimenzionalni animirani model cyberspacea AES+F-a napučen je glamuroznim androginim tinejdžerima. U cyber-epu na Wagnerovu glazbu oni se bore bez razvidne podjele na agresore i žrtve: “Each generation creates its own tales of apocalypse in music, painting and other forms of art”. Dobra je i izložba Citizens and Subjects: Aernout Mik u Paviljonu Nizozemske, što ga je 1954. sagradio svojedobno neoplasticist Gerrit Rietveld, izlaže dokumentarni footage na temu antiterorističkih vježbi (video Mock Up snimljen je u najvećem kampu za obuku urbane vojske u Europi, u Marnehuizenu u sjevernoj Holandiji), i instalira prefabricirane kontejnere za ilegalne imigrante inscenirajući situaciju požarne vježbe.

Ivana Franke s izložbom Latency u Fundaciji Querini Stampalia uspješno je u kratkom vremenu (od manje od tri mjeseca) odgovorila na poziv selektora Željka Kipkea i organizatora Branka Franceschija, i u suradnji s dizajnerskom skupinom Numen (knjiga kao jednako vrijedni dio izložbe) umjestiti svoj rad u prostor pod zaštitom (umjetnica konzervatorske zahtjeve odlično aproprira kao strategiju, presvlačeći prozirnom folijom pod i zidove najbolju od izložbenih sobe) što ga je uredio veliki venecijanski arhitekt Carlo Scarpa. Ime prvog pozvanog umjetnika Davida Maljkovića još je, međutim, ostalo navedeno u službenoj brošuri Bijenala.

Objedinjene izložbe poput ujedinjene Europe

Novouređeni Talijanski paviljon u Tese delle Vergini u Arsenalu, predivnom golemom delapidiranom zdanju od opeke stupovlja uronjenog u lagunu, bivšem brodogradilištu, na neki način je slika stanja u umjetnosti danas: bitno različitim umjetničkim izrazom predstavljene su skulpture od drva Giuseppea Penonea, i videoinstalacija Demokracija Francesca Vezzolija, u kojoj se na nasuprotnim ekranima sučeljavaju hipotetski predsjednički kandidati u SAD-u 2008. (Hilary Cliton utjelovljuje Sharon Stone), a slava, moć medija i manipulacija istinom relativiziraju sam pojam demokracije. U Padiglione Venezia slika velikog formata Emilija Vedove supostavljena je akromatskim uljima na platnu (300 x 250 cm) Georga Baseltza, nastalima ove godine, a filmski materijali o Vedovi prikazuju se s antologijskim videoradovima Vite Acconcija, Josefa Beuysa, Arnulfa Rainera, Marine Abramović ili Rebecce Horn; dakle, Bijenale ima i svojevrsnu edukativnu, odnosno povijesnu dimenziju. Istodobno neki paviljoni nedostatak izložbenog sadržaja kompenziraju dijeljenjem ili prodavanjem cekera i torbi s logotipom…umjetnost je oduvijek roba.

Zlatnog lava za životno djelo ove godine, dodijeljena na ceremoniji otvorenja, dobio je afrički umjetnik Malick Sidibé (rođen 1936. u Maliju), što je ponajprije politička gesta. U nimalo nepoželjnoj simbiozi umjetnosti i korporativnog novca, predstavljena je i Max Mara Art Prize for Women, u suradnji s londonskom galerijom Whitechapel. Istodobno se u gradu održava izložba slika Enza Cucchija (Muzej Correr), kao stanka u konzumaciji suvremenosti i, bizarno, Robert de Niro dolazi na otvorenje lateralne izložbe svoga oca istog imena.

Dan nakon otvorenja Bijenala Muzej suvremene umjetnosti Zagreb predstavio je novu zgradu u gradnji (400km od Venecije), s izložbom skulptura Ivana Kožarića u prostoru bivših skladišta soli, zanimljivom primjeru promjene programa komunalne arhitekture: arhitektura traje dulje od njezine namjene. Otvorenje ovogodišnjeg Venecijanskog bijenala kolidira, ili je neposredno prije ili poslije kako bi se privukao i zadržao u Zapadnoj Europi što veći broj ljudi iz struke, sa sajmom Art 38 u Baselu, Documentom u Kasselu kao središnjoj izložbi suvremene umjetnosti (što se održava svakih pet godina i predstavlja radove u kustoskoj selekciji, a ne na nacionalno koncipiranim prezentacijama) i sa skulptur projekte u Münsteru (održava se tek svakih deset godina) u sklopu svojevrsne Grand Tour 2007.