Misliti o alternativi prvi je korak prema njenom stvaranju
Pet godina je prošlo otkad je Lehman Brothers proglasio najveći stečaj u povijesti SAD-a koji je signalizirao početak Velike recesije – najbitnije krize kapitalizma u svjetskoj povijesti poslije Drugog svjetskog rata. Kako trebamo razmišljati o sustavu koji se danas nalazi u krizi? Budući da je započet rat protiv radnog naroda pod krinkom štednje, kako možemo zamisliti svijet van tog sustava? S marksističkim geografom Davidom Harveyjem koji je našao odgovore na ta pitanja razgovarali su Ronan Burtenshaw i Aubrey Robinson.
Promjena polja klasne borbe
Nalazimo li se trenutno u krizi klasne svijesti? Kako bismo trebali govoriti o tome ili se organizirati na klasnoj osnovi da bismo ponovno mogli oživjeti klasnu svijest?
D.H. Tradicionalni način razmišljanja o klasi uvijek se fokusirao na rad u tvornicama. Tijekom industrijskog doba tvornički je rad bio ključan gledamo li stvaranje klasne svijesti i organiziranje. Ljevica je na neki način slavila tvorničkog radnika kao središte svoje kritičke svijesti i politike. Sada smo suočeni s time da je tvornički radnik uvelike nestao u mnogim dijelovima svijeta. Još uvijek postoji u Bangladešu – npr. ono što se ondje događa u tekstilnim tvornicama veoma je slično požaru u New Yorku 1911. godine – da ne spominjemo masovna samoubojstva u kineskim tvornicama. Sve bismo to mogli slobodno umetnuti u Marxovo poglavlje o radnom danu u prvoj knjizi Kapitala i ne bismo uočili nikakve razlike.
Devetnaestostoljetni kapitalizam itekako je još uvijek prisutan u svijetu, i to ne samo u Ujedinjenom Kraljevstvu, Irskoj i Sjedinjenim Državama kao što je to bilo prije trideset ili četrdeset godina. Mislim da posljedično treba ponovno promisliti koncept radničke klase. Nikada nisam bio zadovoljan koncentriranjem na rad u tvornicama, djelomično i zbog svojeg interesa za urbano. Postavljam si primjerice pitanje kako je nastala Pariška komuna? To je bio događaj koncentriran na grad, naime htjeli su natrag svoj grad. Pogledamo li iz historijske perspektive 1848. godinu, vidjet ćemo da se u srži tih događanja u podjednakoj mjeri nalazi želja ljudi da vrate kako svoje tvornice tako i grad. Povijesno gledano, grad je uvijek bio poprište političkog aktivizma.
Sve ovo vrijeme tvrdim da moramo obraćati pozornost na tu dimenziju klasne borbe. Ne radi se tu o klasnoj borbi koja je jasno definirana poput borbe između šefova i radnika u tvornici; to je borba za to tko posjeduje i ima pravo na grad. Zbog transformacija koje su se dogodile u proteklih pedeset godina, čini se da urbana dimenzija klasne borbe postaje sve važnijom. Ljevica nije uhvatila korak s time jer je još uvijek fiksirana na ideju tvorničkog radnika.
Zašto ne bismo počeli razmišljati o gradu kao mjestu klasnog djelovanja, umjesto o tvornici? Mislim da bi se radna snaga trebala organizirati oko cjelokupne radničke klase što obuhvaća sve prekarne i privremene radnike koji trenutno servisiraju grad.
Ako ustvrdite da je grad polje borbe, tada završite sa sljedećom definicijom proletarijata: svi ljudi koji proizvode i reproduciraju urbani život su dio proletarijata.
Razlikuje li se doba financijskog kapitalizma bitno od prethodnog razdoblja kapitalizma?
D.H. I da i ne. Kreditni sistem postoji već jako dugo. Proučavao sam Pariz za vrijeme Drugog carstva da bih vidio što se događalo između 1850. i 1870. godine te zatim u Pariškoj komuni. Financijski kapital se nalazio iza rekonstrukcije pariških bulevara i novih stambenih zgrada. Bio je to klasičan slučaj ulaska financijskog kapitala u urbani razvoj. Obratite li pozornost na izgradnju gradova u prošlosti, bit će vam jasno da do toga ne bi moglo doći bez financijskog kapitala. To su bile dugoročne investicije te je bilo bitno oporaviti kamatne stope.
Povijest financijalizacije u kapitalističkom razvoju je veoma duga. Možda joj teoretičari nisu pridavali puno pažnje zato što su se, pogotovo ljevičari, oduvijek koncentrirali na tvornicu. Dok ja pak u svojem radu uvijek gledam što se događa u gradovima – tako da jasno vidim financijsku stranu u urbanom razvoju koja je s vremenom postajala sve značajnijom. Izgradnja gradova u 19. stoljeću je bila širokih razmjera, no u zadnjih pedeset godina je ogromna. Od situacije u kojoj je otprilike 25 posto svjetskog stanovništva bilo urbano došli smo u situaciju u kojoj urbano stanovništvo čini 50 posto trenutno znatno brojnijeg stanovništva nego u to vrijeme. Rekao bih da je svijet financija postao puno značajniji zato što je urbanizacija postala puno značajnijom.
Financijalizacija je nastavak trenda iz 18. stoljeća u smislu da postoji kontinuitet, no razmjeri su veći no ikada prije. A zato što su se oni povećali, povećala se i njihova složenost – s popratnim kreditnim obavezama, hipotekama itd. Inovacije u financijskom sektoru su nastale kako bi omogućile tu ogromnu transformaciju planete Zemlje što podrazumijeva izgradnju gradova gdje god se stigne.
Kritička geografija
Od čega se sastoji važnost geografije po kritičku analizu?
D.H. Samo morate pogledati kartu ovrha nad nekretninama da biste uočili geografske uzorke koji vam mogu puno toga reći o koncentraciji siromaštva i životnih poteškoća.
Jedan od načina na koji se odvija akumulacija kapitala je kroz nejednak geografski razvoj. Kapital reproducira sam sebe tako što se premješta iz jednog dijela svijeta uz drugi. To smo nedvojbeno mogli zaključiti u posljednjih trideset ili četrdeset godina neoliberalne deindustrijalizacije – uništavanje gradova poput Detroita dok istovremeno na Bliskom istoku i u Kini rastu novi gradovi kao gljive poslije kiše.
Važno je pratiti geografiju tih procesa; gdje se tu nalazi radnička klasa? Neki ljudi u Sjedinjenim Državama tvrde da radnička klasa nestaje, ali ako odete u Kinu vidjet ćete da se ona samo izmjestila ondje. Prostorno premještanje je uvijek bilo jedan od načina na koji je kapitalizam nadmudrivao svoje protivnike.
Je li Vam geografska perspektiva slijepa pjega? Ako se fokusirate na prostor, ne propustite li neke razvoje financijskog kapitalizma gdje se moć vrši na manje opipljiv način?
D.H. U svojoj se geografiji ne usredotočavam isključivo na fizički prostor. Na primjer, pogledajte sve različite oblike koje kapital može poprimiti. O tome mislim na sljedeći način: novčani oblik kapitala je poput faze leptira u kojoj može lepršati okolo i sletiti gdje god poželi. Roba je gusjenica koja gmiže po svijetu tražeći hranu. I naposljetku imamo fazu kukuljice što je tvornica u kojoj se proizvode stvari.
Dakle, moju geografiji jednim dijelom čini fiksnost, drugim relativna pokretljivost i trećim relacijsko kretanje. Novac iz New Yorka može iskočiti bilo gdje. Stoga možemo govoriti o povezanosti između cijena nekretnina u Hong Kongu, Londonu i Dublinu. Moja geografija se ne bavi apsolutnim prostorima fizikalnoga, već relativnim prostorima pokreta, transporta, migracija i relacijskih prostora npr. vrijednosti najamnina nekretnina.
Kontradikcije kapitalizma
Trenutno radite na novoj knjizi The Seventeen Contradictions of Capitalism. Zašto se fokusirate na kontradikcije kapitalizma?
D.H. Analiza kapitalizma sugerira da postoje značajne i duboke kontradikcije. Te bi kontradikcije periodično izmakle nadzoru i dovele do krize. Upravo smo prošli kroz krizu i mislim da je važno upitati se koje su nas kontradikcije dovele do nje? Kako možemo analizirati krizu u smislu proturječa? Jedna od velikih Marxovih rečenica je da je kriza uvijek posljedica unutarnjih kontradikcija. Dakle, prije se moramo nositi sa samim kontradikacijama nego s njihovim posljedicama.
Jedna od kontradikacija na koju ste se usredotočili je kontradikcija između uporabne i razmjenske vrijednosti robe. Zašto je ta kontradikcija osnovni dio kapitalizma i zašto koristite nekretnine da ga razjasnite?
D.H. Sve vrste roba moramo shvaćati kao nešto što ima i uporabnu i razmjensku vrijednost. Ako imam odrezak, njegova uporabna vrijednost je što ga mogu jesti, a razmjenska vrijednost bi bila koliko sam morao platiti za njega.
No nekretnina je veoma zanimljiva u tom smislu, zato što je kao uporabnu vrijednost možemo razumjeti kao skrovište, privatnost, svijet afektivnih odnosa s ljudima, velika lista stvari koju se koristi za dom. Ali tu je i pitanje kako doći do nekretnine. U jednom trenutku su ljudi gradili kuće sami za sebe i uopće nije bilo razmjenske vrijednosti. Tada se od 18 stoljeća naovamo razvijala špekulativna stanogradnja – nekretnine su se gradile i kasnije prodavale. Potom su nekretnine za potrošače postale razmjenske vrijednosti u obliku štednje. Ako kupim nekretninu i platim hipoteku na nju, u konačnici bih mogao posjedovati nekretninu. Tako da imam imovinu. Stoga sam se počeo značajno baviti prirodom imovine što je dovelo do zanimljive politike – “ne u mom dvorištu”, “ne želim da se kraj mene dosele ljudi koji ne izgledaju kao ja”. Započeta je segregacija na tržištu nekretnina zato što ljudi žele zaštititi vrijednost svoje ušteđevine.
Zatim su prije otprilike trideset godina ljudi počeli koristiti nekretnine za špekuliranje. Mogli ste kupiti kuću, preurediti je i prodati – kupite kuću za 200.000 funti, za godinu dana dobijete 250.000 funti za nju. Ako tako možete zaraditi 50.000 funti, zašto to ne biste učinili? Razmjenska vrijednost je prevladala. Tako je došlo do špekulacijskog buma. Godine 2000. nakon kolapsa globalnih burzi, višak kapitala je počeo otjecati u nekretnine. To je zanimljiv oblik tržišta. Ako kupim kuću, cijene nekretnina rastu, kažete “cijene nekretnina rastu, trebao bih kupiti kuću”, a potom dođe netko drugi. Stvori se nekretninski mjehur. Ljudi se nađu unutar njega da bi mjehur poslije eksplodirao. Odjednom mnogo ljudi shvati da više ne mogu imati uporabnu vrijednost u nekretninama jer ih je uništio sustav razmjenske vrijednosti.
Zbog toga se javlja pitanje je li dobra ideja dopustiti uporabnu vrijednost stanovanja, što je ključno za ljude, da ne bi bilo prepušteno suludom sustavu razmjenske vrijednosti. To nije samo problem sa stanovanjem, već i sa stvarima poput obrazovanja i zdravstva. U mnogima od njih smo oduzdali dinamiku razmjenske vrijednosti misleći da ćemo tako osigurati uporabnu vrijednost, ali to često poremeti uporabne vrijednosti i ljudi na koncu nemaju dobru zdravstvenu skrb, obrazovanje i stanovanje. Zato mislim da je veoma važno razmotriti distinkciju između uporabne i razmjenske vrijednosti.
Druga kontradikacija koju opisujete uključuje proces prijelaz sa stavljanja naglaska na stranu ponude na stranu potražnje u potrošnji u kapitalizmu. Biste li nam mogli nešto reći kako se to dogodilo u 20. stoljeću i zašto je to tako važno?
D.H. Jedno od velikih pitanja je održavanje adekvatne tržišne potražnje tako da se može apsorbirati što god već kapital proizvodio. Drugo pitanje je stvaranje uvjeta pod kojima bi kapital mogao proizvoditi s profitom.
Ti uvjeti profitabilne proizvodnje obično podrazumijevaju tlačenje radne snage do te mjere da kada se upustite u represiju nadnica – dakle, ako isplaćujemo sve niže i niže nadnice – profitna stopa raste. Tako dobivamo visoke profite. No tada se pojavljuje pitanje tko će taj proizvod kupiti? Ako pritišćemo radnu snagu, gdje nam je tržište? Ako previše pritišćemo radnu snagu završit ćemo u krizi zato što nema dovoljno potražnje na tržištu da se apsorbira proizvod.
Neko vrijeme se općenito objašnjavalo da je za vrijeme krize u 1930-im problematična bila potražnja. Stoga se dogodio pomak s državnih investicija u izgradnju novih cesta, WPA-ova (javnih radova u okviru New Deala) itd. Rekli su “oživit ćemo ekonomiju potražnjom koju bismo financirali zaduživanjem” i tako su se okrenuli kejnzijanskoj teoriji. Iz 1930-ih smo izašli s veoma velikim kapacitetom za upravljanje potražnjom s dosta uključenosti države u ekonomiji. Posljedica toga su veoma visoke stope rasta, no one su popraćene osnaživanjem radničke klase s rastućim nadnicama i snažnijim sindikatima.
Pad profitne stope
Snažni sindikati i visoke nadnice znače da profitna stopa počinje padati. Kapital je u krizi zato što dovoljno ne tlači radnu snagu i tako dolazi do preokreta. U 1970-im godinama su se okrenuli Miltonu Friedmanu i Čikaškoj školi. To je postalo dominatno u ekonomskoj teoriji te su ljudi počeli obraćati pozornost na stranu ponude, naročito na nadnice. Zatim je u 1970-ima započelo suzbijanje razina nadnica. Ronald Reagan napada kontrolore leta, Margaret Thatcher započinje lov na rudare, Pinochet ubija ljude s ljevice. To je napad na radnu snagu, što dovodi do rasta profitne stope. Do početka 1980-ih profitna stopa je skočila zato što su nadnice potisnute, a kapital dobro napreduje. No zatim se pojavljuje problem gdje će se sve te stvari prodati.
Taj je problem u 1990-ima zapravo pokriven ekonomijom duga. Počelo se ohrabrivati ljude da puno pozajmljuju – počelo se stvarati ekonomiju kreditnih kartica i ekonomiju financiranu visokim hipotekama u nekretninama. Time je sakrivena činjenica da tamo nije postojala prava potražnja, ali to je kasnije eksplodiralo 2007. i 2008. godine.
Kapital se pita da li da radi na strani ponude ili potražnje? Moj pogled na antikapitalistički svijet je da bi se to trebalo ujediniti. Trebamo se vratiti uporabnoj vrijednosti. Koje uporabne vrijednosti ljudi trebaju i kako da organiziramo proizvodnju na takav način da odgovara tim upotrebnim vrijednostima?
Čini se da se nalazimo u krizi koju je izazvala ponuda, a opet se krizu nastoji razriješiti mjerama štednje. Kako da to uskladimo?
D.H. Morate praviti razliku između interesa kapitalizma u cjelini i onoga što je specifično u interesu kapitalističke klase ili dijela kapitalističke klase. Tijekom posljednje krize, velikom većinom, kapitalističkoj je klasi išlo veoma dobro. Neki od njih su se opekli, ali su većinom prošli iznimno dobro. Prema recentnim studijama zemalja OECD-a socijalna nejednakost se značajno povećala od početka krize, što znači da su dobre posljedice krize pritekle višim klasama. Drugim riječima, ne žele izaći iz krize, zato što su se jako dobro snašli u njoj.
Stanovništvo u cjelini pati, kapitalizam u cjelini nije zdrav, ali kapitalistička klasa – naročito oligarhija unutar nje – napreduje iznimno dobro. Mnogo je situacija u kojima pojedinačni kapitalisti koji djeluju u svom vlastitom klasnom interesu zapravo mogu napraviti stvari koje mogu nanijeti znatnu štetu kapitalističkom sustavu u cjelini. Mislim da se upravo sada nalazimo u takvoj situaciji.
Svijet poslije kapitalizma
U zadnje vrijeme ste često govorili da je jedna od stvari koju bi ljevica trebala činiti uključivanje naše postkapitalističke imaginacije, da počnemo postavljati pitanje kako bi trebao izgledati postkapitalistički svijet. Zašto je to tako važno? I, prema vašem mišljenju, kako bi izgledao postkapitalistički svijet?
D.H. To je važno zato što nam se dugo vremena utuvljavalo u glave da nema alternative. Jedna od prvih stvari koje moramo napraviti je misliti o alternativi kako bismo mogli krenuti prema njenom stvaranju.
Ljevica je postala tako suglasna s neoliberalizmom da se zapravo ne može razlučiti lijeve političke stranke od desnih, osim u slučaju nacionalnih i socijalnih pitanja. Što se političke ekonomije tiče, nema puno razlika. Moramo iznaći alternativnu političku ekonomiju u odnosu na to kako funkcionira kapitalizam, za što već postoje neki principi. Upravo zato su kontradikcije zanimljive. Bacimo li pogled na svaku od njih, primjerice, na kontradikciju uporabne i razmjenske vrijednosti i kažemo da bi “alternativan svijet bio takav svijet u kojemu bismo mi isporučivali uporabne vrijednosti”. Koncentriramo se na uporabne vrijednosti i nastojimo umanjiti ulogu razmjenskih vrijednosti.
Ili što se tiče monetarnog pitanja – trebamo novac da bi robe cirkulirale, to uopće ne dolazi u pitanje. Ali problem s novcem se sastoji u tome da ga mogu aproprirati privatne osobe. Novac tada postaje oblik osobne moći, a zatim fetišistička žudnja. Ljudi pokreću svoj život oko potrage za novcem, čak i ako nitko ne zna da ona postoji. Znači, moramo promijeniti monetarni sustav – bilo oporezivati sve viškove koje ljudi dobivaju, bilo osmisliti monetarni sustav koji ga rastapa da ga se ne može gomilati poput zračnih milja.
No kako bismo to mogli učiniti, isto tako moramo prevazići dihotomiju privatno vlasništvo-država i doći do režima zajedničkog vlasništva. I, u nekom trenutku, morate stvoriti osnovni dohodak za ljude zato što ako imate oblik novca koji je usmjeren protiv štednje, tada morate nešto jamčiti ljudima. Morate reći, “ne morate štediti za crne dane zato što ćete uvijek dobivati osnovni dohodak što god da se dogodilo”. Morate ljudima dati sigurnost na takav način, a ne pomoću privatnih, osobnih štednji.
Promijenimo li bilo koju od tih proturječnih stvari, dobit ćemo drugačiju vrstu društva koje je racionalnije od onoga koje trenutno imamo. Sada proizvodimo stvari i zatim pokušavamo uvjeriti potrošače da konzumiraju što god mi proizvodili, htjeli oni to ili ne. Naprotiv, trebali bismo saznati što su osnovne potrebe i žudnje ljudi te zatim pokrenuti sustav proizvodnje koji bi proizvodio baš to. Ukidanjem dinamike razmjenske vrijednosti možemo preorganizirati cijeli sustav na drugačiji način. Možemo zamisliti smjer u kojemu bi se kretala socijalistička alternativa dok bi istovremeno raskidala s dominantnim oblikom akumulacije kapitala koja trenutno pokreće sve oko nas.