Razgovor s Marjeticom Potrč, umjetnicom čiji se rad zasniva na participativnim projektima koji interveniraju u lokalnu zajednicu gradeći nove oblike društvenosti
Marjetica Potrč, umjetnica koja živi na relaciji Ljubljana-Berlin, bavi se pitanjima društvenog prostora i suvremenih arhitektonskih praksi, održivošću i novim rješenjima namijenjenima zajednicama. Njen rad značajno je obilježen interdisciplinarnim suradnjama na on-site projektima koji se uvelike zasnivaju na istraživanju, primjerice Théâtre Evolutif (Bordeaux, 2011.), The Cook, the Farmer, His Wife and Their Neighbour (Stedelijk Goes West, Amsterdam, 2009.), i Dry Toilet (Caracas, 2003.). Potrč ta istraživanja prevodi u crteže i velike arhitektonske instalacije (“studije slučaja”), a njeni radovi prikazani su diljem Europe te Sjeverne i Južne Amerike, uključujući São Paulo (1996., 2006.) i Venecijanski bijenale (1993., 2003., 2009.). Dobitnica je brojnih stipendija i nagrada, uključujući Hugo Boss Prize (2000.) i Vera List Center for Arts and Politics Fellowship (2007.). Od 2011. predaje na Sveučilištu likovnih umjetnosti/HFBK u Hamburgu.
Suradnja kao temelj rada
Možeš li nam reći nešto o ulozi suradnje u svom radu? Kako kolaborativne i interdisciplinarne prakse i istraživanja mogu pridonijeti rješavanju gorućih problema poput onih vezanih uz klimatske promjene?
Već se nekoliko godina sa svojim studentima u Hamburgu fokusiram na participativne projekte. Pokrećemo inicijative koristeći participativne prakse na različitim lokacijama u cijelom svijetu. U jesen 2013. radili smo projekt u Beogradu, gdje smo surađivali sa stanovnicima četvrti Savamala primjenjujući metodu učenja kroz rad. Studenti su se upoznali s nizom zanata koji se prakticiraju u toj četvrti te su učili o društvenom i ekonomskom sustavu koji podupire te zanate. Cilj je bio stvoriti “priručnik otvorenog koda” – analizu trenutnog načina življenja i rada u Savamali. No uspjeli smo napraviti i više od toga: uspostavili smo dva prostora koja zajednica može koristiti, Studio KM8, prostor za razmjenu znanja i vještina, i Župu, napušteni parobrod usidren na obali koji smo pokušali transformirati u društveni centar.
U provođenju participativnih projekata postoje četiri koraka. Prvi je slušati i razgovarati sa stanovnicima mjesta u kojem radite; drugi je uključiti lokalnu zajednicu u proces odlučivanja; treći je uključiti zajednicu u sam proces izgradnje; i četvrti je uz pomoć lokalne zajednice osigurati da će se projekt nastaviti nakon što napustite dotičnu lokaciju.
Misliš li stvoriti projekte koji su dugoročno održivi?
Održivost je riječ kojom se previše razbacujemo, i pomalo je izgubila značenje. Ali da, ako želite potaknuti građane da sudjeluju u donošenju odluka o gradu u kojem žive, održivi razvoj je definitivno nešto čemu trebamo težiti. Pokušavamo boraviti na lokacijama kojima se bavimo barem dva mjeseca. Na taj način studenti imaju dovoljno vremena da shvate kako mjesto “diše” i kakvi su ljudi koji tamo žive, kakva su njihova očekivanja i koji su problemi. Također, u tom periodu mogu promijeniti vlastitu perspektivu te razmijeniti znanja i prakse. Tek tada se pojavljuje čarobni trenutak u kojem su sposobni izgraditi nešto novo u suradnji s lokalnim stanovništvom. Pritom ne mislim na novu građevinu, već na društvenu arhitekturu, koja mi je izuzetno važna. Zanimaju nas ljudi. U Savamali smo surađivali s ljudima dva mjeseca i tek tada su mogli početi graditi vlastite prostore. Govorim o stvaranju prostora, ne javnim prostorima. Svaka skupina koja želi biti priznata u društvu mora imati fizički prostor, neko mjesto u kojem obitava. Ljudi često koriste neki apstraktni koncept javnog prostora koji je dobar za sve i tome slično. Ali ako govorite o stvaranju prostora, uvidjeti ćete da je pripadnost nekoj lokaciji nešto sasvim praktično i konkretno. Ljudi trebaju prostor da bi se osjećali prizemljeno, da bi na nečemu mogli graditi svoje ideje i želje. Ovakvi projekti ljudima pružaju mogućnost za izgradnju zajednice iz temelja; njihov grupni identitet znatno jača ako mogu kroz suradnju stvoriti uistinu zajednički prostor.
S obzirom da radiš u različitim zemljama i da imaš prilike doživjeti staru podjelu na Istok i Zapad, možeš li nam reći kako danas funkcionira javni prostor? Uočavaš li neke razlike u upotrebi i ulozi javnog prostora? Na koji način kultura, povijest i/li politika oblikuje naše ideje o tome kako upotrebljavati javni prostor?
Nikad nisam razumjela termin “javni prostor” jer za mene je on iskvaren. Takozvani javni prostor nije dostupan svima. Moji projekti uvijek se odvijaju u privatnom prostoru ili u prostoru neke zajednice. Na taj način projekt postaje alat za rekonstrukciju ideje zajedničkog prostora i ideje “javnosti”.
U brojnim europskim gradovima, istočnim i zapadnim, postoji veliki interes za društvene vrtove. Ono što je bitno za napomenuti je da društveni vrtovi nisu samo mjesta kultiviranja zelenih prostora i uzgoja povrća, već su i prave političke učionice u kojima se možete zauzeti za svoju zajednicu, za svoju četvrt, svoj grad. Riječ je o jednostavnom procesu koji izvire iz angažmana ljudi u društvenom vrtu. Takvi vrtovi postali su relacijski objekti: oni su alat za mijenjanje kulture življenja.
Je li na takvim mjestima sama umjetnost promjena? Ona je rezultat vaših akcija, prije no akcija kao takva, koja zna proizlaziti iz rada na konkretnom projektu?
Napravila sam dva crteža naslovljena Bilješke o participativnom dizajnu (Notes on Participatory Design), koji demonstriraju odnose između umjetnosti i kulture. Umjetnost je alat za mijenjanje kulture, i kada se kultura promijeni, logično je da se umjetnici, umjetnost i arhitektura također mijenjaju.
Smrt socijalne države
Godine 2006. sudjelovala si u projektu The Lost Highway Expedition (LHE), u kojem je preko 300 umjetnica putovalo kroz devet gradova na Zapadnom Balkanu i uključilo se u kulturnu proizvodnju. U sklopu tog putovanja izradila si narativne crteže i arhitektonske studije slučaja, velikim dijelom kao reakcija na slavne, bogato dekorirane kuće u Tirani i Prištini. Možeš li nam reći nešto više o tom projektu, ali i o društvenoj funkciji kuća? Odražavaju li ti raznobojni objekti kreativnost i individualizam, ili pak drže ljude na okupu gradeći i jačajući društvenost u postsocijalističkom dobu?
Putovanje Zapadnim Balkanom odvilo se nakon rata i svih političkih promjena. Ljudi su još uvijek pričali o ratu, no nitko nije pričao o društvu koje je trebalo biti iznova sagrađeno nakon rata ili o vrijednostima društva koje je gradilo nove gradove. U mnogim mjestima država nije pokazala inicijativu ni pružila pomoć, što je dovelo do potrebe samoorganiziranja na terenu i rekonstrukcije društva. Sulude dekorirane kuće koje smo vidjeli bile su ponosne kuće. Gradeći svoje domove u osobnom stilu – pseudo-bizantskom, pseudo-orijentalnom itd. – stanovnici su slavili novo društvo koje su zajedničkim naporima rekonstruirali. To su bili arhitektonski arhetipovi koji su prizivali daleku prošlost. Nije se radilo o modernizmu, već o individualizmu, ali ne o individualizmu modernističkog stanja uma koji slavi jednakost. Na izložbi Lost Highway imali smo prilike vidjeti novo građanstvo koje se izdiglo iz ruševina socijalističke države. I zapitali smo se hoće li građani Europske unije naučiti išta od rekonstrukcije Balkana. Dok sada razgovaramo, prisjećam se inauguralnog govora novog kralja Nizozemske iz 2013. godine, u kojem je izjavio da je socijalna država 20. stoljeća stvar prošlosti. Na njeno mjesto došlo je novo “društvo participacije” u kojem ljudi moraju preuzeti odgovornost za vlastitu budućnost budući da uloga države jenjava. To je slično onome što smo imali prilike vidjeti na izložbi LHE 2006. godine.
Ključni događaj za mene je bio ulazak u Prištinu. U to vrijeme postojala su tri sloja vlasti: vlada UN-a, vlada Srbije i vlada Kosova. Ukratko, to je značilo da nitko zapravo ne vlada te da je, u konačnici, svaki pojedinac postao mala država. Svaka osoba koja je tamo živjela, koja je gradila svoj život, svoju kuću i teritorij, bila je država u malom. Osvrnula sam se na to u crtežu koji je dio moje serije Struggle for Spatial Justice (2005. - 2007). Tekst sa crteža preuzet je iz govora Winstona Churchilla u kojem govori o obrani grada. Crtež prikazuje obiteljsku kuću koja ima i benzinsku postaju. Sve je ograđeno i na rubu stoji zastava koja obilježava teritorij. Kuća slavi postojanje svog graditelja, ali i fragmentaciju socijalističke države. Na projektu LHE neprekidno smo se susretali s fragmentacijom. Jedan od primjera je fragmentacija teritorija: raspad Jugoslavije na sedam država – malenih teritorija. Drugi primjer je smanjivanje rezidencijalnih zajednica. U socijalističkoj Jugoslaviji imali ste blokove zgrada u kojima je živjelo po 10.000 ljudi; do 2006. situacija se promijenila i sada 10 ili 15 obitelji živi u takozvanim urbanim vilama. Iako blokovi zgrada još uvijek postoje, sve je više mikro-zajednica koje žive u manjim stambenim naseljima. No je li moguće da je fragmentacija samo drugi izraz za “odrast” (de-growth), termin koji koristimo kada govorimo o održivim zajednicama?
Mnogi umjetnici čiji se rad zasniva na projektima pokušavaju stvoriti nove načine proizvodnje civilnog društva. U tvoje tri razine angažmana – on-site participativni projekti, arhitektonske studije slučaja i narativni crteži – koja je tvoja pozicija kao umjetnice? Mijenja li se ona od medija do medija, od projekta do projekta?
U svojim on-site projektima djelujem kao posrednica. To je prilično lako. Arhitektonske studije slučaja i crteži to nadopunjuju. Suvremena umjetnost je živući jezik. Mijenja se kada se promijeni kultura, a tada se mijenja i uloga umjetnika.
Izvorno objavljeno na: ARTMargins (http://www.artmargins.com/index.php/the-artist-as-mediator-an-interview-with-marjetica-potr)