Vegeta povijesti

Tema europejstva, posebno srednjoeuropejstva, jedna je od onih o kojima se rado bugarilo zadnjih dvadesetak godina. Svojedobno je Peter Handke ispalio kako je za njega to isključivo meteorološki pojam, i time razljutio poklonike te ideje o zajedničkom duhovnom prostoru nekoliko zemalja. Ukrajinski pisac Jurij Andruhovyč duhovito opisuje kako su početkom devedesetih godina prošlog stoljeća izgledali susreti zapadnih s istočnim intelektualcima; bilo je to vrijeme pada Berlinskog zida, što je raspirilo rasprave na teme kao što su “kultura bez granica”, “zbližavanje i suprotstavljanje mentaliteta”, “novo ruho starih nacionalizama”, “postkarnevalski besmisao svijeta”, i slične, znane vam na koncu sa sličnih maserskih susreta i po ovim našim prostorima. Andruhovyč konstatira kako su to uglavnom bili ugodni domjenci ljudi koji su bili gotovo istomišljenici, i kako ništa nije remetilo njihovo tiho predenje na te spomenute teme i temice: nije naime postojala ni najmanja opasnost da u njihov svijet banu Le Pen, Žirinovski, Karadžić ili Milošević. Između sebe su razgovarali univerzitetski univerzalisti, a Balkan sa svojim toplim vjetrovima očito nije spadao u taj idilični krug. Andruhovyčev esej mala je vježba iz sjećanja kojemu je najvažniji konstituens memorija, i to specifična vrsta memorije koja iz budućnosti definira naše današnje postojanje.

U istoj onoj mjeri u kojoj njegov kolega poljski pisac Andrzej Stasiuk insistira na prostoru, Andruhovyč se smješta u vrijeme – ono u sebi nosi odgonetku stanja. Pri tome daje nekoliko orijentira, od kojih bi nama najzanimljivija mogla biti konstatacija kako je povijest potrebna samo nesretnim društvima, jer ona njome “nastoje objasniti sebi i drugima svoju nesreću, legitimizirati svoje nedaće, svoju bespomoćnost”. Svojevrstan alibi nudi interpretacijom povijesti na koju se, tobože, poziva intelektualac nesretne zemlje: ovdje je na djelu zapravo nastojanje da se dođe do “pravog” lica povijesti, jer je ova što je imamo na raspolaganju sastavljena od pukotina koje su na njoj napravile brojne tiranije, pa ju je potrebno restaurirati. Slika s kojom otpočinje svoj esej stoga je logično ruševina. Mi se možda nalazimo u nekoj od brojnih semantičkih praznina, i to je potrebno istražiti. Sretnim društvima ta potraga djeluje ideološki isforsirano; nitkovi su se obično pojavljivali odjenuti u historijsko ruho, sve te ducee i Führere, “sve te pompozne rimsko-nordijske svežnjeve i runske znakove” porađa kombinacija mitologije i nekrofilije, koju poslije sustav preko odgojnih ustanova distribuira kroz društvo.

Andruhovyč predlaže čitanje školskih udžbenika i pita se zašto bi bilo čudno što mrzimo jedni druge kad nam tu vrstu otrova država ubrizgava još kao djeci. Andruhovyč se poslužio s nekoliko pripovjednih strategija ne bi li što preciznije zahvatio stanje stvari: ima tu poetskih refleksija podjednako kao i obiteljskih kronika (nije slučajno spočetka zazvao Danila Kiša) te uopćenog teoretiziranja o smislu prošlosti kao glavnog atributa budućnosti.

Andrzej Stasiuk razbarušeniji je od svoga ukrajinskog kolege. Ako ovaj piše u bademantilu, s četkicama uz pomoć kojih nastoji skinuti prašinu s minulih vremena, sav u konzultacijama s prošlošću, Stasiuk je odjeven u sportsku jaknu a na nogama su mu gojzerice i gleda gdje da se skloni od besmisla vremena. Očima pomno premjerava prostor, vrijeme mu je prije mora iz koje se želi probuditi, negoli prostor utjehe. “Moraš proučavati kartu i mjeriti udaljenost kako bi znao kamo ćeš, ako zagusti, prije pobjeći.” Naročito su depresivne ravnice; stara ravničarska izreka kaže: “Kamo god se okreneš, guzica je uvijek iza tebe”. Zatim, nije dobro biti ni prevelik: u slučaju frke nešto krupno teško je sakriti. Varšava, Krleža, Berlin, Frankfurt na Majni. Kada si Krleža ili Varšava, na ovaj ili onaj način, kroz gužvu ćeš proći temeljito razoren.

Stanovniku ravničarskog kraja bit će zanimljive Stasiukove meditacije: gradovi u ravnicama “izgledaju kao da postoje privremeno i slučajno”. Dođe vam da ih spalite: jednostavno zaklanjaju perspektivu. Ravničari trebali bi stanovati u šatorima. Kuće ovdje izgledaju kao spomenici oholosti. Stasiuk taj animozitet objašnjava svojom nesklonošću da bude viđen sa svih strana. Heideggerova “neskrivenost” za njega je puko izazivanje sudbine, pa tko voli neka izvoli. Budući da je pisac sklon humoru, svoju je vlastitu domovinu opisao kao zemlju sjajnih oblina. Austrija je rezanac koji je iz pristojnosti dobro zaobići, jer, spomeneš li Austrijancu koji drži do sebe njegovu slavnu Domovinu, što mu preostaje nego kleknuti i zajecati kada se sjeti što je ta zemlja nekoć bila. Francuska, pak, izgleda kao rasprostrta iznošena košulja. Englesku uopće ne želi spominjati. Jedino Rumunjska još sliči, koliko toliko, ozbiljnoj zemlji. A što uopće znači sva ta gužva oko termina Srednje Europe? Stasiuk – također kao njegov kolega Andruhovyč, u maniri Danila Kiša koji je napisao da su svi za nju čuli, ali nitko nije znao kako izgleda – lakonski zapisuje da to znači biti između Istoka, koji nikada nije postojao, i Zapada koji je postojao previše, te imati na umu – za razliku od Andruhovyča koji iz povijesnoga taloga goneta buduće obrate – da nam iz dubina povijesti dolaze samo racionalna upozorenja koja poručuju kako nije pametno putovati. Oba autora pritom nisu škrtarili na bojama i mirisima, na vremenskim i geografskim masivima, pa će strpljiviji čitatelj ove knjige uranjanjem u njene olfaktičke i vizualne slojeve možda na kojoj od stranica ugledati i svoje zblenuto lice koje traži odgovore na nepostojeća pitanja.

Politika zavođenja

Colin Duriez, A. D. 33. – godina koja je promijenila svijet; s engleskoga prevela Dorta Jagić; Naklada Ljevak, Zagreb, 2007.

ako smo pretjerano skloni stvari nazivati prekretničkima, odlučujućima ili sudbonosnima – dok je ono što nam se događa uglavnom loša proza, a spasitelja ne bismo prepoznali ni da nam svakodnevno kuca na vrata – neki trnuci u životu zbilja imaju takozvanu snagu. Sjećam se kad sam prvi put čitao Darija Džamonju. Ništa posebno, a opet, sve što volim u prozi bilo je tu: pronicav pogled, tragičan humor, brz rad nogu, nedostatak prenemaganja (jedan od nedostataka koji su čisti dodatak, kao Vegeta), dobro naštimana rečenica. Iako Džamonja nema nikakve veze s Duriezovom knjigom A. D. 33., osim kao ilustracija da spasitelji dobro dođu jedino ljudima koji su se već spasili, dok za druge i tako još nije izmišljen lijek, spominjem ga jer u nekoliko njegovih priča – a pisao je samo priče, i to kratke – pod vrlo vješto postavljenom rasvjetom zvone zvona njegova grada. Naš bi pisac nekome pravio večeru, a u pozadini bi zvečalo. Džamonja je bio sve samo ne čovjek kojega bi bilo moguće zamisliti kako čuči u crkvi i meditira. Njegova književnost ima naglašeno barabski predznak, ali kad kod njega zazvone zvona onda vas nekako, kao čudom, preplavi osjećaj da je Isus, glavni lik Duriezove knjige, itekako hodio Zemljom. Mislim, dobijete taj dojam. (Ispričavam se svim čitateljima na naglašeno pastoralnom tonu uvoda ovoga teksta.)

Colin Duriez svoju priču priča iz dvije perspektive. S jedne strane prikazuje Rimljane, s druge Isusa i njegove sljedbenike. Žanr u kojemu je napisao A. D. 33. najlakše bi bilo okrstiti kao pop-historiografiju u kojoj se miješaju beletristička s dokumentaristički iznesenom prozom, a sve radi što plastičnijeg prikaza stanja u Rimskom carstvu u godini Isusova raspeća. Na vlasti je Tiberije koji dane provodi na Capriju, daleko od Rima i njegovih opasnih kovitlaca, okružen elitnim postrojbama i nekolicinom suradnika uz čiju pomoć vlada ogromnim carstvom. Njegov ključni igrač, poluga uz pomoć koje pokreće sve mehanizme vlasti je spletkama skloni Sejan, koji je čak stajao iza ubojstva careva sina.

Duriez zapisuje kako je iza aparata apsolutne moći stajala samo jedna drska strategija: zavođenje. Moćnog suparnika ubiti, ženu mu nekako namamiti u postelju – u Sejanovu slučaju to je značilo stupiti u brak s carevom snahom, a sličnim su se taktikama služili i oni ispod njega. Na tako skliskom tlu padali su i najmoćniji. Sam Sejan neslavno je zaglavio, o čemu je Ben Johnson, npr., napisao dramu Sejanov pad, na premijeri koje je glumio i William Shakespeare. Ključni stih glasio je: “Bozi! Kako lišće pada na ovom malom vjetru”. Pjesnička ironija ovdje namjerno zatvara oči pred katastrofalno velikim ovlastima i nevjerojatno mučkim potezima da bi se nekome tako moćnome kao što je bio Sejan uopće moglo doći do glave.

Paralelno s politički uzavrelim Rimom teče storija o propovjedniku u jednoj od rimskih perifernih provincija. Budući da je Duriez odlučio konfrontirati dvije vrste kraljevanja, i sami onda možete pretpostaviti da je ovdje atmosfera, unatoč usključalosti, potpuno drukčija. Isus je portretiran u svom iz evanđelja nam znanom kanonskom ključu (plava kosa, plave oči), i tu nema nikakvih iznenađenja. Josip je Isusov očuh, Lazar je podignut iz mrtvih i tako dalje. Duriez ukratko izvješćuje i o vremenima nastanka pojedinih evanđelja, jednako kao i o događajima koji su uslijedili nakon raspeća, o Savlu i Stjepanu, to jest općenito o procesu organiziranja i učvršćivanja kršćanstva.

U zadnjem dijelu knjige Duriez ukratko izvještava što se dogodilo u godinama koje su uslijedile, zaključno kod Rimljana s Tiberijevom smrću, a kod Židova s obraćenjem i djelatnošću svetog Pavla. Budući da je Duriez veliki poznavatelj djela C. S. Lewisa, osvrće se i na drugih nekoliko obraćenja, uključujući i ovog svog dragog pisca: tu su, pored autora Narnije još Aurelije Augustin, John Bunyan i John Newton. Za razliku od Rima, čiji je put prikazan kao staza autentične degeneracije, koraci i misije prvih kršćana prikazani su u dobrom svjetlu. Nema spominjanja sukoba među prvim kršćanima koji su – poglavito Jeruzalemska zajednica – dosta oštro gledali na univerzalističku poruku koju je prenosio Pavao. Duriez je više bio zainteresiran za jedan letimičan pogled na ta burna vremena, nakon kojih, kako se to obično kaže, više ništa nije bilo isto, iako je sve, zapravo, ostalo isto. Vlast čiji postupci imaju bestijalno utemeljenje, Isusovi sljedbenici koji se među sobom bore za vlast koja će, prije ili kasnije, postati bestijalna kao ona careva. No to bi bila druga priča. Ta prva, koju je prepričavao Colin Duriez, sa svoja dva sloja, rimskim i židovskim, toliko je legendarna i toliko je, na svoj paraboličan način, istinita, da ju je moguće konzumirati i u takvim ponešto razvodnjenim izdanjima gdje je autoru bilo bitnije poraditi na općoj kulturi svojeg čitatelja, negoli proširiti znanja nekoga tko se temom otprije iscrpnije bavio. Autor je, inače, također veliki fan J. R. R. Tolkiena, o kojemu je, kao i o C. S. Lewisu, objavio nekoliko knjiga.