Vegetirajući muzejski izložak

Nije jasno je li riječ o božanskoj providnosti, ili tek o pukom sretnom spletu okolnosti, ali ove su godine neizostavni prigodni koncerti uoči Uskrsa uistinu imali veze s tjednom u kojem se održavaju. Tako je Collegium Vocale Gent izveo Bachovu Muku po Ivanu, Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije predstavio je ulomke iz Wagnerovog Parsifala i dvije Haydnove pasijske simfonije, dok je Zagrebačka filharmonija priredila izvedbu Händelovog Mesije.

Među trima spomenutim događajima najveću je pozornost već unaprijed pobudio onaj prvi. Jer, ne samo da se Muku po Ivanu, jedan od temeljnih djela oratorijske literature, u Zagrebu već dugo nije čula, nego ju je, k tome, interpretirao umjetnik dobro poznat s niza antologijskih diskografskih izdanja Bachove glazbe. Riječ je o Philippeu Herrewegheu, dirigentu čije je ime zlatnim slovima upisano u same početke pokreta za takozvano povijesno obaviješteno izvođenje barokne glazbe. On je tako već ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća krenuo putem istraživanja raznih dokumenata iz barokne ere, pomoću kojih je pronašao način kako otrgnuti glazbu talozima kasnijih interpretacijskih praksi i približiti je zvuku kakav je čula i Bachova publika.

Suzdržano i transparentno

Nakon Herreweghea i Gustava Leonhardta, koji su se svojevremeno upustili u ambiciozan pionirski projekt prvog snimanja svih Bachovih kantata, došle su nove generacije dirigenata, koje su njihov pionirski rad bitno nadogradile. Jedan od njih je i Ton Koopman, koji je prije desetak godina oduševio Zagreb svojom interpretacijom Mise u h-molu. Očekivanja su stoga bila još i veća od njegovog, doduše ne izravnog, ali u svakom slučaju barem donkekle duhovnog mentora.

Odmah valja priznati kako je Herrewegheova Muka po Ivanu u smislu umjetničkog pristupa svjetlosnim godinama udaljena od romantičarskih interpretacija kakve je Zagrebu dosad nudio, recimo,  Milan Horvat, kojem su upravo Bachove pasije jedan od ključnih repertoarnih punktova. Na prvi pogled, reklo bi se kako je sve upravo onako kako barokni “autentičari” propovijedaju. Komorni zbor od šesnaest pjevača pjeva suzdržano, ali i transparentno, bez suvišnih dinamičkih ekscesa ili za barok navodno neprihvatljivog vokalnog vibrata. Orkestar je također reduciran, te sastavljen od niza vrhunskih glazbenika koji sviraju barokne, a ne suvremene instrumente. Doduše, vokalni su solisti, uz povremene oscilacije, bili tek solidni, ali i dalje unutar relativno prihvatljivog prosjeka.

Kostur bez mesa

Ipak, dok je Ton Koopman svojevremeno oduševio, Herreweghe je publiku ostavio hladnom. Ovdje, međutim, nije riječ o odbijanju pristajanja na od romantičarskih konvencija odmaknutu povijesnu obaviještenost, jer se Zagreb na njih u međuvremenu i navikao i naučio ih prihvaćati. Problem je više u tome što je u svom velikom spremanju ovaj dirigent s mnoštvom pravih suvišnosti izbacio iz interpretacije i neke vrijedne elemente. Prije svega, nestao je iz njegovog čitanja svaki osjećaj za dramsku gradnju. Jer, nemojmo zaboraviti da je, bez obzira na duhovnu namjenu, Muka po Ivanu bila izložena kritici Bachovih konzervativnih suvremenika upravo zbog svog izrazitog opernog karaktera. Ona, dakle, nije samo skrušena pobožna hodnja postajama Kristove muke, nego i duboko proživljena individualna, ali i općeljudska drama.

Kada, dakle, Bachu oduzmemo dramatičnost, koju se ne može kompenzirati tek umilnim i filološki korektnim pjevom i svirkom, ostaje nam tek kostur bez mesa. Bachova glazba jest toliko genijalna da ju je jednostavno nemoguće uništiti lošom interpretacijom, ali je, lišenu nekih od njenih najbitnijih slojeva, ipak nije moguće ispravno i u potpunosti pojmiti. Nažalost, Philippe Herreweghe nije nam ponudio živu glazbu, nego vegetirajući muzejski izložak, kojem se možemo s distance diviti, ali nas ne može dirnuti. Belgijski dirigent takvim svojim pristupom postaje tek podsjetnikom na jedan trenutak u povijesti izvođenja Bacha – trenutak kojeg je, uza sav njegov značaj, ipak pregazilo vrijeme.