Vehabizam u Bosni: između prijetnje, šutnje i interesa

Prvo sam na Hrvatskoj televiziji bukvalno naletio na emisiju Gorana Milića u kojoj je između ostalog emitiran i prilog o širenju, dimenzijama i utjecajima radikalnog islamskog učenja – vehabizma, u današnjoj Bosni. Dotični je prilog pored izjava dvojice bosanskih mladića koji su pripadali vehabijskom pokretu, ali su nakon uvida u krajnje radikalnu i opasno ekstremnu srž vehabizma, tom pokretu okrenuli leđa i time na sebe navukli gnjev ondašnjih vehabija, donio i izjave poglavara Islamske vjerske zajednice u BiH, reisa Mustafe efendije Cerića, te uglednog profesora na Islamskom teološkom fakultetu u Sarajevu, Rusmira Mahmutćehajića. Za razliku od reisa Cerića, koji je u svom već uobičajnom stilu minimalizirao dimenzije i opasnost širenja vehabijske islamske doktrine u Bosni i među Bošnjacima-muslimanima, tvrdeći otprilike da “ako se ovaj pokret nije uspio raširiti među Bošnjacima u toku rata, kada je za takvo nešto bilo najviše opasnosti, onda mu to neće uspjeti ni danas”, profesor Mahmutćehajić je upozorio da je upravo takav stav Islamske vjerske zajednice i njenog poglavara veoma problematičan. Potiskivanje, izbjegavanje, “guranje pod tepih” neprijatnih tema od strane odgovornih institucija i pojedinaca, upravo generira postojeći problem, pridonoseći pritom, svjesno ili nesvjesno, njegovom opstoju, pa čak i dodatnom širenju. Islamska vjerska zajednica u BiH bi se morala, smatra Mahmutćehajić, ali i brojni drugi kritički nastrojeni bosanskohercegovački intelektualci, odlučnije i jasnije postaviti u osudi i kritici širenja vehabizma u BiH.

Patrole vjerskih ekstremista

Potom sam, već tragajući za osnovnom građom za esej kojeg upravo čitate, na internetu pronašao informacije koje su mi, uz prethodno opisan televizijski prilog, poslužile za ishodište ovog spisa. Prva je nešto starijeg datuma, ali još uvijek dovoljno recentna da bi bila više no znakovita i simptomatična. Čak je i u svojoj šturoj verziji djelovala do nevjerice šokantno, barem na potpisnika ovih redaka. Sarajevski dvadesettrogodišnjak Vedad Hafizović je početkom ove godine u ranim jutarnjim satima zaklao svoju majku koja je odbila zajedno sa njim klanjati sabah namaz, prvu jutarnju molitvu kod muslimana, a potom se tako krvav uputio do česme pored obližnje džamije gdje je prisutnima mirno razlagao kako je kod kuće upravo “zaklao kurban” (sveto klanje jagnjadi uoči jednog od dva godišnja bajrama). Mladić je, treba li to isticati, bio vidan i aktivan član lokalne vehabijske zajednice...

Informacija broj dva. Skupina od petnaestak ratobornih mladića sa bradama karakterističnim za pripadnike radikalnog islama – vehabizma je u travnju ove godine izvela “akciju” rastjerivanja zaljubljenih parova na lokaciji nedaleko od sarajevske bolnice Jezero, poznatoj kao mjestu okupljanja parova u automobilima. Agresivno uzvikujući povike poput Allahu ekber, “Otići ćete u džehenem (pakao)” i sl., ovoj skupini vjerskih ekstremista uspjelo je rastjerati prisutne parove, prenijele su vijest banjalučke Nezavisne novine. Navodno je javna tajna da u Sarajevu postoje svojevrsne patrole vehabija koje su sebi dodijelile ulogu nekakve šerijatske policije, to jest navodnih zaštitnika moralno krijeposnih vrijednosti i doličnog javnog ponašanja u skladu sa njihovom islamsko-vjerskom interpretacijom, koje sebi daju za pravo maltretirati one koji se na ulici ne ponašaju u skladu sa njihovim rigidnim religijsko-vrijednosnim sustavom. Njihove su najčešće mete mladi zaljubljeni parovi na klupama i u parkovima...

Šutnja medija i islamske zajednice u BiH

Nekoliko je indikativnih pokazatelja koji povezuju ove pojavnosti. Kao prvo, duga medijska šutnja glede informacija ovog tipa, barem kada su u pitanju mediji na onom dijelu bosanskohercegovačkog teritorija na kojem procentualno dominiraju Bošnjaci-muslimani (primjera radi, reakcija mog oca sa kojim sa gledao prilog HRT-a bila je: “pa ja o ovom ništa nisam čuo od naših medija...”). Tek nakon nedavnih ekscesa koji su bili direktna posljedica jačanja vehabizma u BiH, ali i u regionu, a o kojima ću nešto više reći u nastavku, tamošnji mediji su se intenzivnije počeli baviti ovom problematikom. Istina, nekoliko je časnih medijskih izuzetaka, poput tjednika Dani i Slobodna Bosna, koji već godinama, kroz relevantne tekstove i intervjue sa kompetentnim sugovornicima, redovito upozoravaju na ove opasne pojavnosti, ali, sudeći barem prema visini njihovih tiraža, dosežu tek manji dio bosanskohercegovačke javnosti.

Kao drugo, zabrinjavajuće blage, gotovo nikakve reakcije Ministarstva unutrašnjih poslova na slučajeve kao što je sarajevski. Policija sarajevskog Kantona je povodom prethodno opisanog incidenta progona zaljubljenih parova (ukoliko incident nije preblaga za ono što se desilo i što se očigledno dešava), izdala šturo saopćenje u kojem se kaže da taj slučaj nije prijavljen policiji, ali da im je poznato da se takvi i slični incidenti događaju u glavnom bosanskohercegovačkom gradu. U slučaju prijave, ovakvi i slični izgredi bili bi, tvrde u sarajevskoj policiji, svedeni pod rubriku – narušavanje javnog reda i mira. I konačno, a možda i najproblematičnije, već spomenuto dugogodišnje ignoriranje i potiskivanje ove problematike od strane odgovornih institucija, u prvom redu Islamske vjerske zajednice, koje bi se kao prve morale uhvatiti u koštac sa tim pojavnostima. Istina, Rijaset (Poglavarstvo) Islamske vjerske zajednice je u travnju ove godine izdao Rezoluciju o tumačenju islama, što je rezultat niza incidenata koje su izazvale vehabije u brojnim džematima (manje vjerske zajednice ustrojene po lokalnom, kvartovskom, to jest mahalskom principu). U Rezoluciji koja je nadopunjena prije nekoliko tjedana, sve povodom incidenata vatrenim oružjem koje su vehabije učinile u jednoj sandžačkoj, točnije novopazarskoj džamiji (Sandžak, iako region koji dijelom pripada Srbiji, a dijelom Crnoj Gori, zajedno sa Islamskim zajednicama Hrvatske, Slovenije i naravno BiH, spada pod jurisdikciju Rijaseta Islamske vjerske zajednice u Sarajevu), a u kojem je bilo i ranjenih, između ostalog stoji da je “Islamska zajednica već duže vrijeme suočena sa pojavom neprimjerenog tumačenja islama od nekih pojedinaca i grupa”, kao i da je “Rijaset odlučan da zaštiti originalne vjekovne tradicije Islamske zajednice u BiH...”. Međutim, Rezolucija niti na jednom mjestu izričito ne spominje, niti osuđuje djelovanje vehabija u BiH. Jednostavno, vehabijski lobi u BiH je dosta jak i finansijski dobro potkovan, a strah institucija poput Rijaseta, u smislu da bi jasna i nedvosmislena kritika vehabizma oneraspoložila saudijske bogate šeike koji bi u tom slučaju mogli zatvoriti kanale kroz koje dotiču dolari, očigledno velik. Takođe je indikativan i Cerićev nedavni susret sa izvjesnim Abu Hamzom, bivšim dobrovoljcem-mudžahedinom u redovima Armije BiH i jednim od utemeljitelja vehabizma u Bosni, koji je nakon spomenutih ekscesa jednostavno morao, barem deklarativno, podržati jedinstvo muslimanskog korpusa pod pokroviteljstvom Islamske vjerske zajednice i spremnost vehabija da joj se potčine. Sam taj sastanak, kao i dramatična dimenzija kakvu je on proizveo u javnosti, samo simboliziraju svu kompleksnost i dubinu problema vehabizma u BiH. Međutim, pravu pozadinu tog prividno kompromisnog epiloga treba sagledavati u kontekstu traganja za načinom na koji bi brojni strani ratni dobrovoljci iz islamskih zemalja-mudžahedini, mahom inicijalni pobornici vehabizma u BiH, zadržali stečena BiH državljanstva i izbjegli ekstradiciju kojom im se sve češće prijeti.

Sprega saudijskog vehabizma i teksaškog naftnog lobija

Prije nego što nastavim sa elaboriranjem i analizom dimenzija “vehabijskog fenomena” u Bosni, nekoliko osnovnih informacija o povijesti i globalnom kontekstu ovog radikalnog islamskog pokreta. Pokret se bez izuzetka vezuje uz njegovog osnivača, Muhammeda bin Abdulwahaba, rođenog 1703. godine na prostoru današnje Saudijske Arabije. Zbog svojih kontroverznih stavova iznesenih u Knjizi jedinstva, danas svojevrsnom kanonskom djelu vehabizma, Ibn Wahab protjeran je iz svog rodnog grada Uyayne 1744. Utočište mu je, u tada feudalno rascijepkanoj Arabiji, pružio Ibn Saud, tadašnji vladar grada Najda. Slijedio je dug i spor proces postepenog osvajanja i ujedinjenja Arabije pod okriljem obitelji Ibn Sauda, koji je svoj krunski vrhunac doživio 1932. godine sa utemeljenjem države Saudijske Arabije u kojoj je vehabizam postao službena vjerska doktrina i državna ideologija. Učenja Ibn Wahaba su dakle upisana u same temelje ove teokratske države i ta svojevrsna političko-religijska nagodba između Ibn Sauda i Ibn Wahaba, neraskidivo traje sve do danas. Sljedbenici suvremenog vehabizma su radikalni vjerski redukcionisti i fundamentalisti, koji svoj vjerski nauk temelje na pokušaju doslovnog prihvatanja, tumačenja i slijeđenja Kur’ana, odbijajući pritom uvođenje bilo kakvih noviteta, bilo u domeni vjere ili u domeni svakodnevnog života, smatrajući svaku novotariju suprotnom izvornom učenju islama kakvo datira još iz vremena islamskog proroka Muhameda, znači 7. stoljeća. Vehabije izričito odbacuju svaki pokušaj podijele na sakralno i sekularno, sveto i profano, a Kur’an je jedini zakon kojeg prihvataju i slijede. Nevjernicima smatraju čak i sve druge muslimane, svih islamskih provenijencija – sunitske, šitske, sufijske – koji ne pripadaju vehabijskom učenju. U kontekstu globalnog razumijevanja vehabizma kao službene ideološke doktrine Saudijske Arabije, posebice je indikativna još uvijek snažna veza između tog teokratskog režima i Sjedinjenih Američkih Država. Sprega saudijsko-arabijskih vehabitskih poglavara i teksaško-naftni lobi koji vodi Sjedinjene Države uobličava jednu od najtipičnijih hipokrizija današnjice. Po jednoj strani, navodni islamski puritanski čistunci ne vide ništa sporno u činjenici da njihovi najvjerniji saveznici, koji vojnički štite njihov režim, moć i poziciju u nestabilnom regionu, dolaze iz zemlje najveće “dekadencije i nemorala”. Po drugoj strani, za američku političku vrhušku je arabijska nafta isuviše važna da bi smatrali relevantnom činjenicu da je njihov najveći bliskoistočni saveznik ultratotalitarni, nedemokratski režim koji upravo njedri najradikalnije teroriste današnjice, sa kojima Amerika navodno bije svjetsku bitku današnjice. I Osama bin Laden i afganistanski Talibani su vjerni učenici saudijsko-arabijskog vehabizma. Ta je veza previše tragična da bi bila tek bizarna. Novcem, kojim Amerikanci plaćaju saudijsku naftu, između ostalog finansira se i širenje vehabizma diljem planeta, uspostavlja infrastruktura institucija, aktivističkih ćelija, grade džamije i sl., koje potom generiraju leglo najopasnijeg radikalizma i terorizma.

Opasnost povijesnog revizionizma

A što je i kako je zapravo sa vehabizmom i vehabijama u Bosni? Opće je mišljenje da se vehabijsko islamsko učenje u Bosni pojavljuje sa ratom, točnije 1993. i 1994. godine, a povezuje se sa dolaskom nekoliko stotina dobrovoljaca iz islamskih zemalja – mudžahedina, koji se u sklopu brigade El Mudžahid stavljaju pod komandu tadašnje Armije BiH. Brigada je mahom bila sastavljena od islamskih dobrovoljaca, ali su u nju ušli i domicilni Bošnjaci-muslimani. Međutim, kako je to u jednom starijem intervjuu za sarajevske Dane ustvrdio Senad ef. Agić, poglavar Islamske zajednice Sjedinjenih Američkih Država, porijeklom Bošnjak, vehabizam i vehabijske ideje su još davno počele pristizati u Bosnu. Agić, student čuvene sarajevske Gazi Husref-begove medrese i kategorički protivnik vehabizma u islamu, tvrdi da “smo svi mi polako, nesvjesno usvajali vehabijske ideje od onih profesora koji su učili o islamu u Kairu, u Bagdadu... i koji su te ideje nesvjesno donosili u BiH...”. Danas je na širenju vehabizma Bosnom i Hercegovinom najviše angažirana organizacija pod nazivom Aktivna islamska omladina, koja uspostavlja i širi mrežu svojih aktivnosti i članova po čitavoj BiH. Novcem, kojeg im nikada ne manjka, izdaju svoje časopise, prevode literaturu vehabijskog sadržaja, dijele stipendije svojim članovima, organizuju tribine i okrugle stolove putem kojih šire svoju ideologiju. O svemu tome se u Bosni, za nju karakteristično, puno zna, ali nažalost manje govori. Stravičan zločin iz 2002. godine u okolici Jablanice, kada je na badnje veče okrutno pobijena hrvatska obitelj Anđelić, zvjerski je čin mladića Muharema Topalovića, koji je bio član lokalne vehabijske podružnice. Kao žarište bosanskohercegovačke verzije vehabizma često se spominje džamija saudijskog Kralja Fahda i Kulturni centar Saudijske Arabije koji se nalazi u njenom sklopu, izgrađeni prije nekoliko godina, naravno sa saudijskim novcem, u sarajevskom naselju Alipašino polje. Najčešće analize govore da je do sada oko 1% od ukupnog broja bosanskohercegovačkih muslimana prihvatilo vehabijsku doktrinu. Današnja BiH ima oko 3 miliona stanovnika, od čega približno polovicu čine Bošnjaci-muslimani. Uzorak od 1% je doista mali na taj broj, ali jest potencijalna opasnost za širu ekspanziju kojoj se potrebno pravovremeno suprotstaviti... Činjenica je da su mnogi pripadnici vehabizma ljudi iz mlađih generacija, koji prve kontakte sa religijom često dobivaju upravo preko ovog radikalnog učenja. Oni su i primarna meta vehabijskih misionara. Reakcija policije na spomenuti Topalovićev zločin, odnosno njegovo brzo uhićenje, te potom efikasno pravosudno procesuiranje ovog slučaja i presuda maksimalne zatvorske kazne okrutnom ubojici, potezi su kojima treba slijediti po ovom pitanju.

Dodatna opasnost, odnosno moguća posljedica širenja vehabizma u Bosni jest stvaranje otvorenog prostora za svojevrstan povijesno-interpretacijski revizionizam. Naime, nisu više rijetki komentari koji se odnose na ne tako davne ratne sukobe u BiH, a koji uzroke, posljedice i motive tog rata sagledavaju kroz prizmu aktualnih socijalnih, religijskih i političkih okolnosti današnje bosanskohercegovačke stvarnosti, u kontekstu koje je prisutnost vehabizma pojava koja se jednostavno više ne može ignorirati. Na taj način postane moguće redefinirati činjeničnu agresiju na jednu sekularnu, socijalistički moderniziranu državu kakva je bila Bosna i Hercegovina 1992. godine, i kroz aktualnu prisutnost radikalno islamskih učenja u današnjoj Bosni. “Možda su se pravoslavni Srbi i rimokatolički Hrvati samo borili protiv rađanja radikalnog islama među bosanskohercegovačkim muslimanima...”, glasi jedna od nevjerojatnih, ali mogućih, interpretacija ovog tipa. Uostalom, i sam Milošević je u svojim posljednjim haškim danima, povremeno koristio sličan tip argumentacije u pokušaju obrane svoje fašističke politike... Zauzdavanje vehabizma u BiH je ne samo borba protiv trenutno prisutnog virusa zla, već i čin odgovornosti prema svojoj povijesti i tradiciji.

Bosanskohercegovački muslimani - dio okcidentalne europske kulture

Mnogi su (pravilnog) mišljenja da je vehabizam u potpunoj suprotnosti sa tradicionalnom verzijom bosanskohercegovačkog islama koji se stoljećima razvijao pod okriljem osmanskog imperija i u duhu svojevrsne međureligijske tolerancije. Bosanskohercegovački muslimani su bez dileme dio okcidentalne europske kulture i civilizacije, koju povezuju sa orijentalnom tradicijom otomanskog nasljeđa, te su kao takvi u ogromnoj većini protivnici kako vehabizma, tako i bilo kojeg drugog religijskog fanatizma i ekstremizma. Zanimljivo je pritom prisjetiti se teza glasovitog francuskog intelektualca Levya, svih proteklih godina snažno angažiranog po pitanju eksjugoslavenskih konflikata, a naročito oko “slučaja Bosna”, koji je sugerirao Europi da upravo na primjeru bosanskohercegovačkih muslimana ima u rukama model za kojim panično traga – model svojevrsnog “prosvjetiteljstva u islamu” – primjer na kojem je moguće graditi tezu da islamska religija posjeduje potencijale takvog tipa, podjele na sakralno i profano, državno-ustavno i crkveno-dogmatično, to znači izglede za defundamentalizaciju religijskog vjerovanja. No, Europa Levya i njemu slične godinama nije znala ili nije htjela čuti. Bosanskohercegovački muslimani-Bošnjaci i kosovski Albanci su europski muslimani zaboravljeni od strane te iste Europe. Prisjećanja radi, muslimani u BiH su očajnički tražeći ukinuće veta na uvoz oružja, što se nikad nije desilo, a shvativši da od vojničke intervencije sa strane Europe, koja bi ih zaštitila od agresije neuporedivo vojničko nadmoćnijeg neprijatelja, neće biti ništa, zapravo samo tražili ljudsko pravo na obranu i preživljavanje. Pritom se, potpuno razumljivo, objeručke prihvatala pomoć pristigla sa bilo koje strane, a ona je u slučaju BiH mahom dolazila iz islamskih zemalja. A sa oružjem i dobrovoljcima dolaze i neke druge stvari, ideologije prije svega...

Strah od radikalnog islama u susjedstvu

Za kraj, nešto slično kao s početka ovog teksta. Unatrag nekoliko tjedana, hrvatska komercijalna televizija Nova TV emitirala je prilog sa vježbe specijalaca Hrvatske vojske u splitskoj luci, prilikom koje su pripadnici ove postrojbe prvo opkolili, a potom i uspješno savladali skupinu terorista koja je kindapovala američke turiste na njihovom putu prema Međugorju. Zanimljivost cijele te priče u kontekstu ovog eseja je podatak da se vođa “terorista” zvao ni manje, ni više nego Zijad, a prilikom pregovora koristio je, naravno, tečni bosanski jezik. Zašto se hrvatski mediji, ali kao što vidimo i ne samo mediji, sve češće u zadnje vrijeme bave i osvrću na pojavu vehabizma u BiH? Po jednoj strani bismo mogli svjedočiti o širem, globalnom trendu povezivanja radikalnih fundamentalizama, država u kojima domiraju muslimanska populacija i islamska religija, te svjetske teme broj jedan – terorizma, dok je na užem, regionalnom planu, očigledno na sceni strah od nastanka i jačanja radikalnog islamskog pokreta u samom susjedstvu, na granicama Hrvatske. Poveže li se sve to sa nedavno objavljenim američko-hrvatskim izvještajem o regrutiranju tzv. “bijelih muslimana” u redove terorista, sve preko kulturnih centara sa ovog regiona koji su pod utjecajima radikalnih islamskih ideologija sa Bliskog istoka, jasno je u kakav recepcijski kalup polako tone BiH i njeni muslimani. Posljedice toga su potencijalno i dugoročno nesagledive.