Velegrad kao kolaž

Hoće li se Zagreb administrativno, prostorno-planerski, urbanistički ili samo u stvarnosti spojiti sa “Zagrebačkim poljem” – kako je ravnicu južno od glavnog grada prije pedesetak godina uporno i svojeglavo nazivao pokojni Ante Glunčić, arhitekt, konzervator i vizionar – zapravo je već skoro sasvim svejedno. Zbog našeg tromog zakonodavstva i uspavane prostorne strategije, naših uobičajenih izgovora (uvijek “nepovoljnih” povijesnih okolnosti, dominacije politike nad znanjem, poltronskog odnosa “struke” prema svakoj vrstu i razini vlasti) – ponovit će se ono što se Zagrebu događalo više-manje neprekidno već proteklih stotinu godina. (S izuzetkom zaštićene jezgre i urbanistički kvalitetno planiranog i najvećim dijelom izgrađenog Novog Zagreba, tog “mostobrana” metropole na desnoj obali Save). Grad će najvjerojatnije rasti i dalje bez prave i suvisle vizije i u tom će rastu biti brži, možda čak “spontano” i uspješniji od svojih današnjih neukih ili korumpiranih amatera gradograditelja…

Prostorni i kulturni potencijali okoline

“Ako potkova donosi sreću, onda je Zagreb sretan grad” napisala je prije dvije godine Dubravka Volenec u svojem sentimentalnom i ljupkom tekstu, kojega je u Meridijanima posvetila sjećanju na zagrebačku Zelenu potkovu, taj urbanistički biser Zagreba i (pored Gornjega grada i Kaptola) središnji dio njegove zaštićene povijesne jezgre. U svakom slučaju, mnogi novi dijelovi grada prve polovine 20. stoljeća, koji su izrastali istočno i zapadno od centra uspijevali su najvećim dijelom oblikovati svoj specifični identitet, i izraziti “dušu” kvarta. Medveščak, Maksimir, Peščenica, Trešnjevka, pa i Kustošija, Vrapče, Dubrava – nastajali su kao dijelovi više-manje sretnog kolaža, čak i onda kad nisu bili rezultat vrhunskog urbanizma ili nekih izuzetnih urbanih ambicija i aspiracija.

Hoće li takvu sreću metropola imati i nadalje? Već je sada jasno da će Zagreb ali i čitava njegova metropolitanska regija još neko vrijeme rasti i “napredovati” po broju stanovnika i jačanju svih vrsta gospodarskih, društvenih i inih potencijala pa time neprekidno intenzivirati svoju urbanu integriranost i pretvarati se u – međusobno i sa Zagrebom – sve povezaniji prostorni, gospodarski i socijalni organizam. Naslijeđeni kulturni, prirodni, prostorni i brojni drugi potencijali cijele Zagrebačke županije na svu sreću dovoljno su snažni i tradicijom ali i ljudskim resursima – da budu dorasli sudionici opisane integracije u kojoj će svaki od devet današnjih gradova i dvadeset i pet općina zagrebačkog prstena postajati individualizirani strukturni dio tog velikog kolaža. Tako će na najbolji način obogatiti svoj ali i identitet glavnog grada Hrvatske vlastitim posebnostima i time povećavati bogatstvo kojega uvijek čine upravo različitosti. A takav “urbanizam” u slučaju Zagreba do sada uglavnom skoro ni jedanput nije katastrofalno promašio. Nadajmo se da će tako i ostati. (Jer, kad nema pameti – naprosto se moraš uzdati u sreću.)

To bogatstvo prvenstveno prirodne i kulturne baštine Glunčićevog “Zagrebačkog polja” nije na svu sreću anonimno. Zahvaljujući strpljivom, skoro polustoljetnom radu hrvatskih službi zaštite prirode i regionalne organizacije nekadašnje službe zaštite spomenika kulture (danas kulturnih dobara) ta baština ima svoje ime i prezime, u stručnom je pogledu kvalitetno prepoznata, obrađena, registrirana pa i zakonski zaštićena. Najzad i ono najbitnije: tu baštinu poštuje, cijeni, održava, njome se ponosi i umije iskoristiti njene vrijednosti baš svaka lokalna sredina u kojoj je nastala i u kojoj se brižno i angažirano čuva, uključuje u život i promiče na mnoge, sve domišljatije načine.

Stotinjak lokaliteta graditeljske baštine, od zaštićene cjeline Samobora (tog “vršnjaka” Zagreba po povelji slobodnog kraljevskog grada) preko utvrđenih gradina, dvoraca i kurija do samostana, crkava i brojnih drugih sakralnih objekata, hrastovih kurija i sve manjeg broja ruralnih naselja – pojedinačnih objekata i cijelih sve rjeđe očuvanih tradicijskih gospodarstava… još čvrsto i dojmljivo čuva povijesni ali i suvremeni identitet čitave te zagrebačke uže i šire okolice. Ako se tome dodaju zaštićeni i očuvani dijelovi prirode – Žumberak i Samoborsko gorje, brojni ribnjaci, slobodni i neregulirani dijelovi vodotokova (od Save do Odre i Kupe) zaštićeni ili samo dobro očuvani šumski kompleksi i lovišta, prostrane površine obrađenog i sve perspektivnije poljoprivrednog zemljišta (a posebno vinorodnih obronaka istočno i zapadno od Zagreba) – dobit će se samo približna slika cijele te regije koja se zapravo sve brže stapa sa Zagrebom.

Prometna kaotičnost

Jedini problem kojega neće moći riješiti samo sreća jest međusobno povezivanje tog rastućeg organizma sustavom brzog i jeftinog javnog prometa. Pri današnjoj, a u budućnosti sve izraženijoj egzistencijalnoj (prvenstveno radnoj) potrebi mobilnosti većine stanovništva takvih velikih aglomeracija (trebamo li ih i dalje zvati “urbanima” u tradicionalnom možda zastarjelom smislu riječi?) taj magistralni javni promet postaje temeljni uvjet njihovog funkcioniranja. Definitivno je jasno, da osobni automobil to nije mogao – a nikada ni neće moći riješiti. U slučaju zagrebačke metropolitanske regije, s obzirom na njeno prostranstvo i svojevrsnu definiranost njenih brojnih naslijeđenih dijelova – strateško će rješenje vjerojatno biti u šinskom javnom prometu svih raspoloživih vrsta i tipova. Ali i u već danas hitno potrebnom planiranju osmišljene mreže magistralnih cestovnih pravaca za “unutrašnji” i tranzitni promet (najprije makar samo rezerviranih i zaštićenih koridora). A kako je problematika eksplozivnog rasta možda čak i teže rješiva od problema nerazvijenosti – u toj će stvari biti neophodna prostorno-planerska (hitna, možda samo i djelomična novelacija zastarjele Strategije prostornog uređenja Hrvatske), direktivna ali i opipljiva pomoć države. Nedopustivo je i već danas štetno da se Zagreb ponaša i razvija kao “država u državi”. Jer prostorni kaos u Zagrebu i njegovoj regiji je i prostorni kaos za cijelu jednu četvrtinu građana Hrvatske.