Velika obmana

Predsjednik Bush izjavljuje najstrašnije stvari. Za vrijeme posjeta Vijetnamu, novinar je upitao Najgoreg Predsjednika Dosad je li iskustvo SAD-a u toj zemlji u šezdesetim i sedamdesetim godinama dalo ikakve lekcije važne za današnji američki fijasko u Iraku. “Jedna lekcija”, odgovorio je Bush, “jest da smo skloni željeti da postoji trenutačni, instant uspjeh u svijetu, a zadatak u Iraku trajat će neko vrijeme. Uspjet ćemo ako ne odustanemo”.

Poraz je zapravo pobjeda

Što je gospodin “Misija obavljena” želio najaviti tom primjedbom? Je li mislio da je Vijetnam primjer američkog neuspjeha, koji je mogao biti spriječen da je SAD samo “zadržao smjer” a ne “pobjegao podvijena repa”? Ili da Vijetnam zapravo predstavlja dugoročnu američku pobjedu za koju je slučajno bilo potrebno “neko vrijeme”?

Teško je znati kakve se misli roje u Dubynom (Dubyja je posprdni nadimak američkog predsjednika Busha, a dolazi od iskrivljenog izgovora inicijala njegovo srednjeg imena, W – op. prev.) “mesijansko-militarističkom” (opis Ralpha Nadera iz 2004.) mozgu koji je u stalnom grču. Ipak, imam snažan dojam da je Odlučitelj mislio prenijeti ono drugo značenje. Na kraju krajeva, predsjednik pokušava pridobiti Vijetnam u kojemu su nominalno na vlasti komunisti da što potpunije prihvati svjetski trgovinski sustav i sustav ulaganja. Njegovi su mu savjetnici zasigurno rekli da je zemljoradnička nacija koju smo tako divljački napadali na otvoreno vojni način u razdoblju od 1961. do 1975. (te je nastavili mučiti na neizravnije načine nakon toga) sve užurbanija protokapitalistička država koja provodi plan temeljitije integracije u globalni kapitalistički poredak. Mnogi od njezinih vladara željni su i spremni staviti ljudske i prirodne resurse svoje opustošene nacije na raspolaganje multinacionalnom iskorištavanju.

Moj je drugi dojam da je Bush u pravu u odabiru drugog značenja. On nejasno osjeća točnost nečega što su Edward Herman i Noam Chomsky dugo tvrdili a što relativno malo liberalnih i lijevih intelektualaca shvaća: Washington je dobio Vijetnamski rat. Da se razumijemo, establišment američke vanjske politike pretrpio je ponižavajući poraz svojih maksimalističkih planova da stvori ujedinjenu kapitalističku državu-američkog klijenta u Vijetnamu. SAD nije uspio čak niti održati takvu državu samo u polovici zemlje. Bila je to velika tamna modrica na oku Ujaka Sama – u to nema sumnje. Međutim, ono što se obično zaboravlja jest činjenica da je najvažniji cilj – ostvaren. Taj minimalni, a ipak vrlo važan cilj bio je spriječiti vijetnamsku revoluciju za socijalnu i nacionalnu nezavisnost od stvaranja uspješnog modela nezavisnog nacionalnog razvoja izvan politika i struktura svjetskog kapitalističkog sustava što ga vodi Amerika. Kako su Herman i Chomsky objasnili 1988.: “To da je SAD izgubio rat u Indoneziji ‘činjenica je od koje se ne može pobjeći’ (Wall Street Journal), ponovljena bez pitanja po mnogim retrospektivama i u američkim komentarima općenito. Istina je ipak nešto složenija (barem onima koji) ... proučavaju bogati dokumentarni arhiv koji izlaže planove i motive za američke ratove u Indokini tijekom razdoblja od trideset godina. Taj arhiv pokazuje da ... SAD nije ostvario svoje maksimalističke ciljeve u Indokini, ali jest postigao djelomičnu pobjedu. Unatoč Eisenhowerovu govoru i ostalih o vijetnamskim sirovinama, najvažniji američki interes bio je ... ‘domino efekt’, efekt demonstracije nezavisnog razvoja koji bi mogao uzrokovati ‘da se trulež proširi’ na Tajland, pa i dalje, možda u konačnici povlačeći Japan u ‘Novi poredak’ iz kojega bi SAD bio isključen. Ta je prijetnja odbijena jer je SAD nastavio držati lekcije o tome da je ‘rat za oslobođenje’ ... skup, opasan i osuđen na neuspjeh’ (Kennedyjev savjetnik general Maxwell Taylor, svjedočeći pred Kongresom). Države Indokine bit će sretne ako prežive; neće ugrožavati globalni poredak socijalnim i ekonomskim uspjehom u poretku koji Zapadu osporava slobodu da iskorištava i izrabljuje, šireći zarazu na regije oko sebe i šire, kako se strahovalo”. (Edward S. Herman i Noam Chomsky, Manufacturing Consent: The Political Economy of the Mass Media, 1988.)

Cijena? Prava sitnica!

I, kako je Chomsky primijetio godinama kasnije u posvuda čitanom razgovoru-letku naslovljenom Što Ujak Sam zaista želi?: “Suprotno od onoga što doslovce svatko – lijevi ili desni – kaže, SAD ostvaruje svoje ključne ciljeve u Indokini. Vijetnam je razrušen. Nema opasnosti da će tamošnji uspješni razvoj osigurati model za druge narode... Naravno, to nije bila totalna pobjeda. Naš je širi cilj bio ponovno inkorporirati Indokinu u globalni sustav kojim dominira SAD, a to još nije postignuto. No, naš osnovni cilj – onaj ključni, onaj koji je najvažniji – bio je uništiti virus, a to smo i postigli. Vijetnam je katastrofa a SAD radi sve što može da tako i ostane... Treći svijet mora naučiti da se nitko ne smije usuditi podići glavu. Svjetski policajac će ih proganjati nemilosrdno i uporno ako počine taj neopisiv zločin”. (Noam Chomsky, What Uncle Sam Really Wants?, 1992.)

Više od desetljeća nakon tih komentara, “reintegracija” Vijetnama u “globalni sustav kojim dominira SAD” još je naprednija. Bivše neprijateljske države žure se prihvatiti reforme “slobodnog tržišta” dok se otvaraju prodoru svjetskog kapitala. Sa standardom povezano ubrzano povećavanje unutarnje nejednakosti – rastuća klasna podjela između nekolicine bogatih i mnogobrojnih nemirnih i nesigurnih Vijetnamaca – upravo se događa.

Ono što ni Bush a ni itko drugi na položaju imperijalne i doktrinalne odgovornosti ne mogu priznati jest kako je taj veliki “uspjeh” postignut – uz pomoć rasističke imperijalne strahote, uključujući tajna masovna pogubljenja, neselektivno bombardiranje i paljenja sela, kemijski rat, silovanja, mučenja, uništavanje usjeva i još više. Imperijalni juriš nastavio se mnogo godina kasnije u obliku smrtonosnog embarga nakon prekida izravnih vojnih napada.

Nafta pokreće svijet

No, što je s imperijalnim zločinom – “strateškom zabludom” u “pragmatičnoj” i centrističkoj retorici “realista” vanjske politike kao što su Barack Obama i Hilary Clinton – u Iraku? Kao vodeći razapinjač Indokine, Henry Kissinger je zasigurno rekao današnjem Zapovjedniku-ratnih-zločina i njegovim najnovijim ovlaštenicima (vidi dolje) u studijskoj skupini o Iraku, Carstvo je ponovo suočeno s razlikom između (1) nesmanjivih, minimalnih i temeljnih ciljeva i (2) smanjivih, proširivih i maksimalističkih ciljeva.

Ključna stvar u prvoj kategoriji jest zadržati američku kontrolu nad bliskoistočnom naftom (koju je američki State Department ispravno identificirao nakon Drugog svjetskog rata kao “veličanstveni izvor strateške moći i jednu od najvećih materijalnih nagrada u povijesti”) a, slijedom toga, – uz pomoć “kritične poluge” (bivši Carterov savjetnik za nacionalnu sigurnost i dalje utjecajan u vanjskoj politici demokrata, Zbigniew Brzezinski) takva kontrola omogućuje sve slabijoj američkoj hegemoniji nad dinamičnijim konkurentskim državama i regijama u svjetskom sustavu. Problem je kako održati tu kontrolu nakon što šokantno neučinkovita invazija na Mezopotamiju nije uspjela ostvariti cilj fantastične kategorije broj 2: brzo stvaranje stabilne, pseudo-demokratske, buržoasko-zastupničke i korporativno-globalističke poliarhije unutar okupirane zemlje.

Porota još vijeća o tome može li rat Carstva (započet uz veliku dvostranačku potporu i voljom dugotrajnijom od vladavine Najgoreg predsjednika) ipak biti uspješno iscrpljen s ostvarenim esencijalnim minimalnim ciljem. Jedno je ubiti nadu i revoluciju kroz masovno pustošenje (Vijetnam), a drugo zadržati kontrolu nad iračkom naftom. Možete poubijati sve iračke nade (i obitelji) koje želite, ali gubite “kritičnu polugu” ako dignete u zrak naftne bušotine i ne možete vratiti naftu trupama koje se povlače. Izgleda da bi Ujak Sam više volio nuklearni rat od toga da dopusti Iračanima da sklapaju dogovore o nafti kakve god žele (s kim god to žele) u ovom trenutku američkog ekonomskog slabljenja.

Jedna stvar koja se čini jasnim i očitom jest da će još mnogo više američkih vojnika i mnogo veći broj službeno nevidljivih iračkih civila umrijeti dok se SAD grčevito drži provedbe temeljnih imperijalnih ciljeva i dugo nakon što su maksimalni ciljevi prokazani kao neostvarivi.

Iluzija promjene

Paralizirajuća dinamika izbornog sustava imperijalne domovine koji je uskoga djelovanja i vođena korporativnim medijima, nimalo ne pomaže. Uz sve dužno poštovanje za nastojanja onih naprednih iz Kongresa kao što su Dennis Kucinich i Russ Feingold, korporativno-neoliberalna Demokratska stranka i njezino poluohrabreno centrističko vodstvo jednako su kao i republikanci privrženi temeljnom, krvlju i naftom natopljenom imperijalnom putu. Na njega se može računati da će štititi retoriku povlađivanja narodnim masama o povlačenju i “ostavljanju Iraka Iračanima” s “realističnim” pozivima na strateško “pregrupiranje na obzoru”. Zadržat će tihe odanosti nominalno privremenim a zapravo trajnim raspoređivanjima američke vojske. Imamo razloga “nadati” se da će se iračka zbrka nastaviti sve do predsjedničkih izbora 2008.

Demokratska stranka ne želi učiniti ništa što priznaje vlastitu ključnu ulogu u omogućavanju katastrofalne invazije. Vrijedi se prisjetiti da su “u protekle tri godine demokrati bili jako podijeljeni po pitanju Iraka. Mnogi su od njih glasali za rat, a njihovi su redovi prorešetani desničarima koji su za rat, da ne spominjemo oživjelog neokonzervativca Joea Liebermana”.

Vodeći demokrati strahuju od toga da će ih prikazivati “slabima” desničarski političari i autoriteti koji će se izrugivati kao “predaji” bilo kakvim važnijim ustupcima Iranu, Siriji, međunarodnoj zajednici ili (kad smo već kod toga) iračkom narodu. Strah da ne budu obilježeni sramotom “gubitka Iraka” (povjesničari, zvuči poznato?) i dopuštenja da ta nacija klizne u “građanski rat” – koji zapravo već itekako traje u Iraku (što su mnogi i predviđali) – ili da će postati “utočište za teroriste” (što se također već događa), držat će vođe demokrata “na liniji”, dok opasni i tvrdo desničarski luđak John McCain (koji ima i predsjedničkih ambicija) brani i dokazuje svoj protofašistički krvavi nasilni rat za “dobro obavljen posao” s VIŠE trupa. Demokrati sudjeluju u širenju “inteligencije” i retoričkim tvrdnjama da bi brzo povlačenje izazvalo katastrofu u Iraku (zapravo je već izazvana) i da su sami Iračani krivi za uništavanje koje je posjet najmoćnije države na svijetu donio njihovoj zemlji.

Dvostranačka studijska skupina

Nedavno objavljeni izvještaji dvostranačke (ali ne nedvostranačke) Baker-Hamiltonove studijske skupine o Iraku trebalo bi biti shvaćeno kao itekako zaslužena pljuska za svakoga tko je dovoljno naivan da misli kako će plemeniti kadar iskusnih bijelih vašingtonskih “pametnih ljudi” – zajedno s jednom bijelom ženom (bivša sutkinja vrhovnog suda Sandra Day O’Connor) i jednim crnim muškarcem (bivši šef National Urban League i Clintonov partner u golfu, Vernon Jordan) – “podmazati put” za brzo i neograničeno povlačenje američke vojske. Ono priznaje da okupacija Iraka ne funkcionira kako je (jadno i jedva) planirano i da je “pobjeda” nemoguća pod današnjim “smjerom djelovanja”. No, izvještaj naravno ne priznaje ni kriminalnu imperijalnu prirodu operacije ni moralni imperativ da SAD prestane činiti zločin.

Kako je ljevičarski kritičar američke vanjske politike Phyllis Bennis predvidio na temelju procurjelih dijelova izvještaja, preporuke studijske skupine “prtljaju po rubovima” Busheve “zadržimo-smjer” politike i “ne predlažu cjelovitu promjenu, a kamoli stvarni politički preokret. Oni “dodaju diplomatskiju komponentu trenutačnom vojnom prvenstvu (nešto što se već događa), ali ne zahtijevaju dokrajčivanje okupacije i dovođenje svih trupa kući, ni odmah niti u povlačenju u fazama. Imajući na umu očito oklijevanje Jamesa Bakera i studijske skupine o Iraku kao cjeline da ospori objavljenu i ponovljenu (ponovo 29. studenog) privrženost i odanost Georgea Busha da on neće povući trupe iz Iraka dok “misije nije postignuta”, Bennis primjećuje: “Ne bi trebalo biti iznenađenje što će preporuke studijske skupine o Iraku biti prilično skromne... ništa što Baker-Hamiltonovi timovi traže neće ozbiljno potkopati postojeću slijepu ulicu s kojem je suočena Busheva administracija u Iraku”. “Diplomatska komponenta” preporuka, dodaje Bennis, teško je kompromitirana propustom izvještaja da zaista odgovorno, učinkovito i ozbiljno prizna brojne zabrinutosti Irana i Sirije.

Preporuke i stvarnost

Prema uvijek informativnom Tomgramu Toma Englehardta: “Plan studijske skupine o Iraku – ako ikad uopće i bude proveden u djelo – ne bi ni na koji način utjecao na našu temeljnu mrežu monumentalnih stalnih baza u Iraku (gdje se, mnogo milijardi dolara kasnije, i dalje lijeva beton). Ostavio bi mnogo manje ‘borbenih’ trupe, ali mnogo više ‘savjetnika’ u zemlji da ‘postavi na noge’ iračku vojsku (taktika već iskušana, po cijeni od mnogo milijardi dolara, i jednako sigurno osuđena za propast), mnogo više američkih trupa naći će se bilo zatočeno u onim našim golemim bazama u Iraku bilo na sličnim položajima u ‘susjedstvu’ gdje će vjerojatno donijeti zaista mnogo naših problema sa sobom... Sve bi to trebalo osigurati da, duboko u 2008., barem 70.000 tisuća američkog vojnog osoblja još bude u Iraku, nakon čega će se, usred sezone predsjedničkih izbora, stvarno povlačenje napokon pojaviti na vidiku? Drugim riječima, plan Bakerove komisije jamči nam barem još tri do pet godina u Iraku. I, o da, evo nečega što vjerojatno nitko drugi neće niti spomenuti. Amerikanci koje će ostati na terenu, nakon što oni koji se budu povlačili u fazama nestanu s obzora, sigurno će biti još ranjiviji, što znači, kao i u Vijetnamu tijekom godina vijetnamizacije, dodatno povećavanje i djelovanje američke zračne snage... I, o da, tijekom tog ‘kratkog’ razdoblja od možda 12 do 14 mjeseci kada bismo trebali odlaziti u fazama, na temelju sadašnjih stopa žrtava, umrijet će strašnom smrću možda još 40.000 do 60.000 iračkih civila, kao i barem skromni broj mladih Amerikanaca, podsjećajući nas da su definicije ‘kratkog’, ‘izvanrednog konsenzusa’ i ‘obzora’ – na kraju krajeva, vaš obzor može biti nečiji dom – u oku promatrača. I još samo jedna stvar: sve će to biti usmjeravano i vođeno iz najvećeg veleposlanstva na svijetu, golemog, gotovo dovršenog, gotovo milijardu dolara vrijednog kompleksa smještenog u srcu zelene zone Bagdada i naoružanog vlastitim antiraketnim sustavom, što ni jedna ‘izlazna’ strategija na bilo kojem stolu u bilo kojoj predvidljivoj budućnosti vjerojatno neće niti spomenuti... Znat ćete da je ‘nešto u zraku’ kada se neki ozbiljan odbor okupi da bi razriješio našu buduću strategiju u Iraku, i kada počnete redovito viđati vrh sante ‘povlačenja’ u medijima bez ikakvog pridjeva pridodanog ili kada vidite bilo koju trijeznu raspravu o stalnim bazama, američkoj zračnoj snazi ili nafti”.

Istina je da Preporuka 22 Baker-Hamiltonove studijske skupine kaže da “Predsjednik treba izjaviti da SAD ne traži i ne želi stalne vojne baze u Iraku”. Međutim, ta izjava dolazi uz važno određenje ili “kvaku 22”. “Ako iračka vlada bude zahtijevala privremene baze ili baze”, nastavlja Preporuka 22, “tada američka vlada može razmotriti taj zahtjev kao što bi to učinila u slučaju bilo koje druge vlade”.

Ovo se vrlo razlikuje od pozivanja na stvarno razoružavanje brojnih stalnih vojnih baza koje VEĆ POSTOJE u Iraku. Otvoren je put Bushu i budućim administracijama da tvrde kako njihovi u stvari trajni vojni položaji – uključujući i rašireni kompleks koji je dom za 17.000 trupa i radnika u zapadnoiračkoj pustinji – postoje zato što ih je tražila iračka okupacijska vlada. Tako Bijela kuća i Pentagon već govore o bazama. Bilo kakvi “zahtjevi” većini Iračana izgledat će kao potpuno nelegitimni – izneseni pod prisilnom i proročanskom logikom naše ilegalne i rasističke naftne invazije.

Koga je briga za demokraciju

Prema “analizi vijesti” od 30. studenog, iz pera novinara-veterana koji se bavi vanjskom politikom u New York Timesu Davida Sangera, “ideja o opsežnom i brzom povlačenju” iz Iraka “čini se da blijedi kao održiva opcija”. To užasno moralno i političko isparavanje pojavljuje se, rekao je Sanger, “unatoč izbornoj pobjedi demokrata ovog mjeseca koja je bila duboko utemeljena na antiratnim osjećajima”. Naslov Sangerova eseja bio je zastrašujući: Jedini konsenzus o Iraku: nitko ne odlazi odmah!

Koga je briga za antiratni mandat izbora 2006. Koga je briga za mnogobrojne anketne podatke koji pokazuju da većina u domovini podupire ono što dvostranačka korporativno-imperijalna elita smatra prenagljenim povlačenjem.

Koga je briga što (kako pokazuje nedavno istraživanje koje je proveo Program on International Policy Attitudes Sveučilište u Marylandu) pretežna većina Iračana vidi američke trupe kao destabilizirajuće i neprijateljske snage, želi da američka vojska ode (kako je otkrilo britansko Ministarstvo obrane 2005. godine) i podupire napade na američke trupe. Ili to što većina Amerikanaca (kako je otkrila anketa Chicago Councila of Foreign Relations 2004. godine) misli da SAD treba napustiti Irak “ako je to ono što većina Iračana želi”.

Koga je briga što je potpora Iračana za napade na američke okupatore hranjena uvelike točnim uvjerenjem da SAD želi trajne baze u Iraku. Ili što okupacija potpiruje iračko nasilje koje pak hrani katastrofalni egzodus koji dodatno povećava nestabilnost, egzodus onih obrazovanih i stručno osposobljenih Iračana. Ili to što bi kraj invazije omogućio Iračanima da preuzmu novu odgovornost za rješavanje svojih unutarnjih podjela.

Koga je briga što kriminalna okupacija nastavlja slati rastući danak smrti i (a o čemu se nije dovoljno izvještavalo ili raspravljalo) zaista teško ozlijeđenih (fizički i/ili emotivno) američkih vojnika natrag u SAD. Ili što je rat isisao 400 milijardi dolara koji su mogli biti potrošeni na rješavanje nekih od rastućih iz naizgled beskrajnog broja problema na popisu nezadovoljenih socijalnih potreba u divljački neravnopravnoj domovini Carstva. Velik dio tog izgubljenog “blaga” otišao je u dobro opskrbljene kofere dobronamjernih i humanitarnih institucija kao što su Haliburton, Boeing i Raytheon.

Koga je briga što bi okupatorska država mogla potaknuti arapske i muslimanske države kao i međunarodnu zajednicu da “ugasi požar” Bliskog istoka za samo mali dio cijene nevjerojatno skupe i provokativne okupacije. I koga je briga za to što prevladavajuća većina politički i moralno osviještene ljudske rase želi da SAD brzo završi svoju ilegalnu okupaciju.

Sve je to nevažno iz perspektive korporativno-imperijalne “elite moći”, čija fanatična privrženost globalnoj dominaciji trubi “naivne” i “nepraktične” predodžbe koje proizlaze iz predodžbe o ozbiljnoj (“jedna osoba, jedan glas” i jednaki utjecaj na stvaranje politike za sve) demokraciji. Američki Muškarci od Carstva znaju da su maksimalistički ciljevi poraženi, ali oni su više nego voljni žrtvovati još tisuće ne-”elitnih” života u borbi za ustrajne imperijalne ambicije. Na taj i mnoge druge načine, “elita” stvara razloge za novu američku revoluciju.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole.

Tekst je pod naslovom “Nobody’s Leaving:” Never Mind Democracy and Imperial Fiasco objavljen kao dio The Empire and Inequality Report, volume I, no. 4, 10. prosinca 2006. Oprema teksta redakcijska.