Kičmanje
imam kičmu – kada sam u nepoznatim okruženjima stoik
imam kičmu – kada progutam zmiju
imam kičmu – kada ležim na crti što dijeli cestu
imam kičmu – kada zimujem u stablu noseći očev kaput
imam kičmu – kada se naslanjam na pogranični znak vječnosti
lica okrenutog prema Sunčevom vimenu
imam kičmu – kada bos hodam bolničkom sobom
imam kičmu – kada je šaman ispaljuje u vjevericu
imam kičmu – kada na stanici trolejbusa zagrlim stup bez reda vožnje
imam kičmu – kada u ponoć žrtvujem svoj znoj Tlazolteotli
moja kičma – ljestve na toranj mravinjaka
moja kičma – dlaka slomljena noktom
moja kičma – lamanša katastrofe koja ujedinjuje oca i majku
moja kičma – valjak za drobljenje stijena
kojeg tuljani odvlače dalje od obale
moja kičma – kapsula bojnog otrova koju je progutalo more
ona je samo vješalica za ključeve od mrtvačnice samoće
moja kičma – stup sumporovodika u jami oceana
oko kojeg u svjetlu lave plešu pijane školjke
moja kičma – u livadi djetinjstva zalijevanoj gnojem
kad smo brat i ja držeći se za revere
tresli svjetiljke u sumraku kolovoza
pokopali ih
bili smo uspješni, nisam bio vidljiv
o tome se radilo
iz nultih bivanja
zatvori svoje oči –
ono što sada vidiš
pripada tebi
Günter Eich
0.
Ja ti on ona mi vi oni one – šupljine nule se otvaraju – – –
1.
kada reptil, zapleten u kosi vremena, držeći je svojim nogama ustima obuhvati
žrtvu rajske jabuke
2.
kada vodomar, ukočen na grani iznad struje cilja na mlade ribe,
ja sam njegova boja, igra otrova žuči, njegov odraz, na dnu sjena
koje se ne boji
3.
kada u zapuštenom gradu s pištoljem za suzavac pod kaputom (napunjen je mnome) vidim kolibe Šnipiškesa koje tonu, pokraj njih se još zabavlja,
izvikuju se sjene muškaraca, žena, djece
kad su tako umrli – tako, evo, ljudski
4.
kada zadnji pokreti očiju pod vodom, dok se zadnji mjehurići
zraka penju iz usta, približavaju zmijama ljepotu uvijanja
5.
– – – tek sada razumijem – i čini se kasno – sreća je kad sve možeš
obavljati polagano: umrijeti ili podići teret, potonuti plutajući Letom
na ceradi ili spustiti pero dugorepog kvecala na zujeću pilu, sjeći
ruku trešnjinog stabla na kojoj sjedim – – –
(budući da trepereće, prezrele crvene zjenice ispadaju iz ruku i otkotrljaju se –
nogom ih zgazi crni anđeo u fraku)
6.
kada vratima uštipnem rep kometa – – –
7.
kada se uhvatim kako razgovaram s mrtvim bogom,
ponudim mu calvados, zovem mu hitnu, što je najgore – on mi veselo pravi društvo,
traži me da mu još nešto posudim – – –
8.
kada si božji neplaćeni honorar za njegov neuvjerljiv kreativan rad
9.
kada se osjetivši ritam spuštam niz stepenice u podzemlje u apsolutnoj tami
– – –
djeca što su posjela na klupu prate ritam limenim žlicama odmah
nakon svitanja – a što da stanu?
10.
kada podrigivanje na janjetinu, na krv, s druge strane svijeta uzrokuje
potrese, rijeke prelijevaju svoje obale odbacivši svoje brodske cipele
i ne vraćaju se, tijekom sportskih vijesti radio lakonski objavljuje
glasom kastrata: “Tijekom poplave u Somaliji krokodili
su poželi osmero ljudi”
–
dobar tek!
11.
priroda nema nacionalnosti – to me tješi
12.
tko može reći da vrijeme nije rupa od slova “o” u riječi psihoza
a ubodi nožem – crne mrlje na “i” u riječi umrijeti
kuka u leđima – uvijenost slova “r” u riječi horizont
tako se znakovi i jezici raspadaju, preostaju samo kriminalna djela i protunapadi,
ludilo, smrt, horizont – jezik prvo rađa demone –
poezija je nezamisliva kao nakon svirepog klanja
(sve točke ponad "i" samo su iluzija)
13.
kada zabacivši svoju glavu u sumraku, u centru Vilniusa, promatram
hordu crnih vrana koje nasrću u naletima vjetra na stepama neba, nikako
ne mogu razumjeti – što to određuje smjer njihova kretanja? vjetar, tama,
slučaj ili koplja golih stabala?
14.
kada se svi izrežemo – i to ne zbog nečeg podlog – nego zbog običaja –
stati će blažena tišina – u njoj će zvoniti masni od krvi kolibrić
(želio bih biti barem grudicom mulja ili ugruškom pod njihovim noktima)
15.
kada za stolom, tijekom sprovoda moga djeda, počinje gorjeti kosa mojega oca – ja dosad sjedim pokraj njega, sjedim s ribljim očima (slika mamca zamrznuta
u mojim zjenicama) zagrizavši viljušku – samo nemojte me nasmijavati – nije smiješno –
nebeske ruke su previše okrutne
16.
kada satovi otkucavaju tjerajući pupoljke smrti – ovom vremenu treba pomoći da se uništi
17.
poezija te mora staviti u kut ili na gol koji se proteže preko čitavog horizonta,
oduzeti posljednju nadu – tek onda počinješ živjeti ne oslanjajući se
na iluzije – – –
čini se da tamo stojim sam – slijepi osakaćeni golman – savladan paralizom
i štucajućom prostatom pred zidom epohe, kao da nešto želim raskrinkati – – –
18.
samo čežnja može još uvijek spasiti naše glave i one izmišljenih (najstvarnijih)
bogova. ne čežnja za nečim konkretnim, niti za stvari niti za vremenom, niti ženom,
već čežnja kao takva, koja pročišćava kao zemlja
isluženi nož.
Lice lice lice
lice je pozadina – nosilo za ritualne maske grada – lice je
lice bez obzira koliko se širi ja volim kad se širi kao da se širi sunce
lice ne govori ništa samo usta govore Munch – lice je tek silueta
vriska – ono vrisku nije potrebno osim kao jeka
lice umire posljednje (zaboravit ću nokte i kosu) – ono je rupa u jesen
kad se u okvirima ulica nose okovratnici
lica je previše jasno vidio Cezanne – ostavljajući na platnu bijele
mnogokutne mrlje –
lice su živci mišići oči trzanje – gnijezdo prizora s vivcima –
zaliveno vodom
lice je više dokaz zločina nego odvjetnik – lice –
stjegonoša milostinje
na borbenom polju lica su nužna kako bi mogli raspoznati tijela
kako bi se mogao raspoznati strah usred šume daleko od naselja – neka
lica se ne razlikuju od onih zmijskih –
okamenjena lica – koja se rascjepljuju na bezbroj fragmenata obrva
ako se želiš izludjeti – zapitaj se: “kakvo je moje lice?” i otrči pred
televizor
volim lica kada su rudarska – kada su otišli u rudnike – kada se
vraćaju iz rudnika
na svojim licima noseći planine svojim ženama – ostavljajući ih na
grudima i usnama - - - - - - - - - - -
lice je rudnik koji se urušava – ili ostaje prazna šupljina – za vlagu
ulica tamu šišmiša
lica progovore kada eksplodira koncentrirani metan …
Sretni - u jezeru – – –
…leđima smo mrsili plahte, razmijenili kralješke –
igrali se svojim kostima…
I
dok u čamcu klizimo po jezeru, na drugu obalu – – –
milujem tvoje grlo oštricom svojeg jezika, spuštam se vratom, ramenima,
sišem tvoja zapešća, prste, uranjam u izvor tvog pupka,
tvojih prepona. uvlačim se unutra
poput cijelo ljeto vrebajućeg krpelja
dok u čamcu klizimo po jezeru – – –
posrčem sočnu krušku brade, gdje gozbu vode pčele, berem
sazrele grudi šljive, spremne su puknuti od punoće a meškolje se
kao ovčice dok bježe s brda
dok u čamcu klizimo po jezeru – – –
milujem hramove svojim obrazom, prelazim preko obrva i čela, usnama
hvatam sazreo grozd – znoja – – –
II
kada smo noću u čamcu otklizali preko jezera, zvijezde su nemajući gdje
sakriti svoj sram kašljale u sklopljene šake. mahali smo zastavama odjeće,
a veslajući svojim nogama potopili mreže sjećanja, poderali sidra
što su nas vezivala za zemlju. vjetar koji nam se suprotstavljao zabijao je
natrag u naša grla uzdahe, vriskove i stenjanje – – –
nemajući gdje sakriti svoj sram zvijezde su kašljale u sklopljene šake – – –
kada smo izlazili na drugu obalu, u provincijski gradić, Hades mislim, mjesec
se smijao punoga grla – – –
a lađara smo napili i ostavili ga da leži u šašu. za novac koji smo njemu ostali dužni
planirali smo kupiti opijum i rakiju. što smo obali prilazili bliže – ona se povlačila dalje.
mogli smo vidjeti korita okružena životinjama i Pana koji je svirao na kosti. nemajući
gdje sakriti svoj sram zvijezde su kašljale u sklopljene šake i zurile u jezera – zemljine
otvorene rane, u kojima smo vijugali mi, crvi prepuni strasti, gladni želje ž i v j e t i i
u m r i j e t i. svako za dvoje. Sretni – dok smo u jezeru, među ovim infinitivima – – –
S litavskoga preveli Đino Đivanović i Julija Gulbinovič