Veliki ciljevi i mali koraci

Frustrirajuće je stalno objašnjavati i braniti ono što je očito, stalno činiti mnogo da bi se postiglo malo, a za animalistički aktivizam i animalističku teoriju koja je usmjerena na akciju to važi, čini se, više nego i za jedan drugi oblik aktivizma i njemu pripadne teorijske podloge ili eksplikacije. No, ako se pritom uspije ostati u uvjerenju da je svaki mali pomak ulog za sljedeći korak koji vodi bliže cilju, a i da svaki mali pomak uvijek spašava pojedina, konkretna bića, onda je lakše podnijeti nerazmjer između uložene energije i vidljivih rezultata, ekvilibriranje između svijesti o konačnim ciljevima i pristajanja na privremene i nezadovoljavajuće rezultate, lakše je istrajati u ambivalentnosti u kojoj nije lako ni misliti, a pogotovo djelovati. Dakle, ipak se govori, piše, djeluje… jer – ipak se kreće! No, da bi se došlo do epur-si-muove-zaključka, potrebno je načas zastati, zauzeti odmak, promotriti stvari u duljem vremenskom odsječku, a da bi se to učinilo korisno je imati dobar povod.

Domaći animalisti i svi koji su, na ovaj ili onaj način, zainteresirani za životinjska pitanja, takav povod mogu pronaći u novom Zakonu o zaštiti životinja koji će stupiti na snagu 1. siječnja 2007., jer ovaj zakon – kakav god bio i koliko god mi zakone smatrali (ne)potrebnima i (ne)učinkovitima – otvara novo poglavlje u problematici prava životinja i njihove zaštite u Hrvatskoj, kao što je to bilo i sa starim Zakonom o dobrobiti životinja koji je stupio na snagu u veljači 1999.

Tekst i kontekst zakona

S obzirom na to da sam osobno jednom prilikom (u Zarezovu tematu Životinja na oltaru znanosti, br. 79, 25. travnja 2002.) objavio članak o Zakonu o dobrobiti životinja, iskoristio sam finale priče oko Zakona o zaštiti životinja za jednu osobnu retrospektivu, vrativši se tom svom tekstu s namjerom da vidim što se i koliko promijenilo od tada do danas. S jedne strane, došao sam do poražavajućeg zaključka da bih tu kritiku starog zakona – uz određene, nevelike preinake – mogao ponovo objaviti ove 2006. godine kao komentar novog zakona. No, s druge strane, da me netko pita kakva je situacija sa životinjskim pitanjima danas, u usporedbi sa situacijom iz 2002., kad je onaj tekst napisan, ili 1999., kad je onaj zakon donesen, rekao bih ipak da je mnogo bolja. U čemu je stvar?

Kako je konstatirala Snježana Klopotan u svome članku Zakon o zaštiti životinja (… zbog ljudske zarade) (http://www.zamirzine.net/spip.php?article3434), “novi Zakon o zaštiti životinja (…), neovisno o civilizacijski naprednijim odredbama u odnosu na trenutno važeći Zakon o dobrobiti životinja, odražavat će vrijeme i prostor u kojem je nastao”, što zasigurno ne ide u prilog ovom vremenu i prostoru. I doista, silnice koje su dovele do starog zakona i danas djeluju na svim razinama, nepromijenjenom snagom. Ali s jednom značajnom razlikom: uz dominantne tendencije koje oblikuju jedno vrijeme i jedan prostor – tj. Hrvatsku, kako 1999. tako i 2006. – danas su mnogo jače drugačije tendencije, kontra-tendencije. Drugim riječima, krenemo li tragom usporedbe starog i novog zakona, te okružja u kojemu su jedan i drugi nastali, mogli bismo reći da se u tekstu nije mnogo toga promijenilo, ali u kontekstu svakako jest.

Promjene se mogu detektirati i istražiti na više razina, tj. na svim razinama na kojima se u nas uopće može govoriti o životinjskim pitanjima, a ovdje ću ih pokušati skicirati govoreći o pravnoj regulaciji, teorijskim raspravama, aktivističkom angažmanu, te općem (bioetičkom) senzibilitetu.

Iako se, posve jasno, u ovakvoj prilici ne može pisati čak niti kratka povijest domaćeg animalizma (animalističkog diskursa i aktivizma, te šireg okvira u kojemu ih valja promatrati), osobito zato što ovaj članak ne počiva na detaljnom istraživanju, nego na prigodnom osvrtanju i panoramskom pogledu, volio bih da ga se shvati kao poziv na prikupljanje i sređivanje materijala za pisanje povijesti animalizma u Hrvatskoj, što je posao koji će iz godine u godinu biti sve potrebnije obaviti, ali će ta zadaća biti sve teža.

U zakonu ništa novo

Kako je već rečeno, “životinjske zakone” treba čitati kontekstualno, tj. očitavati na njima neke druge, ne samo zakonske i pravne promjene, ali pritom se svakako treba posvetiti i tekstu.

Prije svega, treba reći zbog onih koji su skeptični prema moći zakona i prava, ili prema državnoj politici i državi općenito: i Zakon o dobrobiti životinja i Zakon o zaštiti životinja i svaki budući zakon u tom području jest osnovno, a možda i jedino sistemsko sredstvo za zaštitu onih koji su dosad u sustavu bili potpuno nezaštićeni ili neadekvatno zaštićeni. U situaciji kad ni nestanak ni radikalne izmjene postojećeg sustava nisu izvjesni, razumno je prihvatiti ono što nezaštićene koliko-toliko štiti, tj. prihvatiti bilo kakvo sredstvo zaštite ako je jedino, pa makar ono posredno služilo održavanju i “uljepšavanju” sustava. Osim toga, proces donošenja zakona inicira kakvu-takvu javnu raspravu, zahtijeva od onih koji su zainteresirani za tu problematiku, kao i od onih koji bi trebali biti a nisu, da javno deklariraju svoje stavove. Izjašnjavanje o zakonu je ujedno i izjašnjavanje o našem odnosu prema životinjama, što znači da donošenje zakona pruža priliku za raskrinkavanje negativnih stavova i praksi, te za promoviranje drukčijih. U oba aspekta – i onom što se tiče učinkovitosti samog zakona u direktnoj zaštiti životinja i onom što se tiče učinka zakona u širem smislu – zakon pridonosi promjenama, koliko god one bile neznatne, a k tome je i sam promjenjiv.

Istina, da bi se uopće počelo razgovarati o donošenju novog zakona koji bi zamijenio katastrofalni stari zakon bilo je potrebno nevjerojatno mnogo vremena i truda, a tek nakon započinjanja rasprave trebalo je pristupiti pravom poslu. No, i u jednom i u drugom mukotrpnom procesu treba istaknuti činjenicu da su najvažniju ulogu odigrali aktivisti koji su i inicirali donošenje novog zakona i spriječili da konačni tekst bude još gori od katastrofalnog. Iako su mnoge mane staroga zakona prisutne i u novome, a ovaj je zakon donio i neke nove nebuloze, u cjelini govoreći ovaj je zakon temeljitiji, opširniji i precizniji, a ima i niz sasvim konkretnih pomaka nabolje.

No, nedostatna uvodna odredba Zakona o dobrobiti životinja iz 1999. i općenito izostanak nekog čvršćeg filozofsko-etičkog načela (kao temeljna pogreška staroga zakona iz koje su, iako se mnogi neće složiti s tim, proizišle sve druge greške), “uspješno” su preneseni u novi Zakon o zaštiti životinja. Za razliku od austrijskog zakona, koji je ovom hrvatskom služio kao uzor, gdje čovjek ima posebnu odgovornost za životinju kao su-stvorenje, dakle biće sa svojim dostojanstvom i tome pripadnim pravima, ovaj se zakon ograničava samo na “životinje kralježnjake”, a opet se ne odnosi niti na sve kralježnjake, jer se ne primjenjuje na lov i ribolov, što je apsurdno s obzirom na broj životinja koje se muče i ubijaju u te svrhe.

Dakle, onima koji zagovaraju drukčiji tretman životinja od postojećeg i koji zagovaraju prava životinja i oslobođenje životinja – pa su “po definiciji” naučeni da budu nezadovoljni “zadovoljavajućim” i zadovoljni “nezadovoljavajućim” – ni sada ne mogu i ne smiju biti zadovoljni ovim novim Zakonom o zaštiti životinja, jer je on (kao i stari Zakon o dobrobiti životinja) zapravo legalizacija i legitimacija krvave prakse iskorištavanja, mučenja i ubijanja životinja, a ne pravni govor o dobrobiti i zaštiti životinja. Usprkos nekim poboljšanjima, još dugo ćemo čekati zakon koji će o tome zaista govoriti. Prije će Španjolska ukinuti bikoborbu, nego što će u nas, kao u Španjolskoj, do parlamenta doći pitanje zakonske realizacije zahtjevâ Great Ape Projecta, projekta čiji je cilj priznavanje osnovnih prava velikim (ili tzv. čovjekolikim) majmunima poput čimpanzi, gorila, bonoboa i orangutana.

No, činjenica da se o tome, pa makar i “bilo kako” (što se ponajprije odnosi na veleuvaženu instituciju Sabora) raspravlja, pruža nadu da se u budućnosti neće moći ići ispod dosadašnjih postignuća.

Usamljeni jahači animalistike

Kako u svijetu tako i u nas, počeci zakonske regulacije statusa životinja u ljudskom svijetu povezani su s počecima intenzivnijih teorijskih rasprava o odnosu čovjeka i životinje, o moralnom statusu životinja i njihovim pravima, a na toj razini također primjećujemo značajne pomake sučelimo li 1999. i 2006.

Ne bi se mnogo pogriješilo i ne bi se mnoge uvrijedilo kad bi se ustvrdilo da je jedini animalistički relevantan punkt na teorijskoj karti onog doba, a stoga i izvorište domaćeg animalističkog diskursa općenito, bio Nikola Visković kao svojevrsni one-man-institute. Njegovi radovi koji su, od početka devedesetih nadalje, raspravljali o temama iz zooprava, zooetike i kulturne zoologije, kulminirali su u enciklopedijskom djelu Životinja i čovjek, objavljenom 1996., koje predstavlja ne samo fascinantnu dokumentaciju prisutnosti životinja u ljudskoj kulturi (u mitologiji, religiji, filozofiji, prirodnim znanostima, sociologiji, povijesti, umjetnosti, jezikoslovlju…) nego i sustavni prikaz područjâ stradanja životinja (u kojima je čovjek usavršio i učinio moralno prihvatljivima masovno iskorištavanje, mučenje i ubijanje životinja: od znanstvenih pogona i prehrambene industrije do lova i zooloških vrtova), te različitih mogućnosti njihove zaštite (s naglaskom na etiku, pravo i animalistički aktivizam).

Drugi važan prilog u tom smislu bilo je hrvatsko izdanje epohalnog djela Oslobođenje životinja Petera Singera 1998. i gostovanje Petera Singera u Zagrebu u povodu promocije te knjige. Među tada malobrojnim domaćim animalističkim aktivistima, ali i teoretičarima različitih profila koji su imali kakav-takav interes za životinjstvo, Singerova je knjiga prihvaćena, jednako kao i u svijetu, kao “biblija” pokreta za prava i/ili oslobođenje životinja.

No, iako su Viskovićevi radovi, skupa s njegovim permanentnim javnim zagovaranjem životinjskih prava, bili ne samo pionirski nego dugo i jedini u domaćoj animalističkoj teoriji, te iako Singerova knjiga u Hrvatskoj nije izazvala onakve potrese kakve je u svijetu izazvala dvadesetak godina ranije – i Visković i Singer umnogome su pridonijeli, svaki na svoj način, nastanku, razvoju, etabliranju i samoosvještavanju domaćeg animalizma, kako na teorijskom tako i na aktivističkom planu.

Danas je situacija na planu teorije drukčija. Koliko god da je Visković u prvo vrijeme (početkom i tijekom devedesetih) djelovao “otkačeno” i koliko god da još i danas strši u pustari našeg animalističkog prava i animalističke teorije općenito, moglo bi se reći da su Nikoli Viskoviću kao animalistu danas priznata “osnovna teoretičarska prava”. To znači da su pitanja koja je u našim okvirima Visković prvi stavio na dnevni red, ako ništa drugo, priznata kao relevantna i da se od tada do danas o njima sve intenzivnije raspravlja. Osim toga, Visković danas više nije “usamljeni jahač hrvatske animalistike”, jer postoji nekolicina autora i autorica (uglavnom mlađih), koji se, na različite načine, nastavljaju na ono što je Visković započeo. Također, prijevodu Singerova Oslobođenja životinja u međuvremenu su se pridružili prijevodi nekih drugih važnih, a animalistički relevantnih knjiga (npr. Singerova Praktična etika, Vječna Treblinka Charlesa Pattersona, Život životinjâ J. M. Coetzeeja, čitav niz knjiga o vegetarijanstvu/veganstvu…). Ali zadovoljstvo se tu može izraziti samo u ograničenoj mjeri, jer bibliotheca animalistica croatica mogla je biti i bolja. Naime, još uvijek nemamo prijevode nekih ključnih djela zooetičke rasprave, poput Animals’ Rights Henryja Salta ili The Case for Animals Rights Toma Regana, a što je još gore, nema niti neke prijevodno-izdavačke animalističke agende koju bi se, na primjer, u sljedećih deset godina trebalo i moglo realizirati.

No, zahvaljujući spomenutim poticajima i paralelnom razvoju bioetičke rasprave u nas – koja je u posljednjih desetak godina znatno iskoračila iz svoje zatvorenosti u okvire humane, biomedicinske bioetike – stanje u sferi animalističke teorije možemo smatrati zadovoljavajućim. Iako je Nikola Visković dijelom bio u pravu kad je prije nekog vremena u jednom intervjuu ustvrdio da su domaći (bio)etičari “zaostali” zbog svog rigidnog ustrajavanja na antropocentričkom pogledu, valja obratiti pozornost na sve snažnije tendencije otvaranja prema biocentrizmu, zasad više u smislu promišljanja tamnih strana antropocentričke matrice u kontekstu znanstveno-tehničke civilizacije i pod utjecajem globalne ekološke krize, ali dijelom i u onom smislu u kojem bi to htio animalizam.

U svakom slučaju, broj publikacija posvećenih animalističkim temama ipak se brzo povećava, na bioetičkim skupovima animalistička je problematika sve prisutnija i barem je deklarativno, a sve više i stvarno, priznata kao jednakopravan odsječak bioetičke rasprave uz onu humano-biomedicinsku.

Nema razloga za bojazan da će postojeći trend otvaranja prema drugačijim, ne-antropocentričkim modelima slabiti. No, trebat će još dosta vremena da se područje animalističke teorije učvrsti do te mjere da se unutar sebe diferencira, odnosno segmentira po temama i pristupima, što bi stvorilo preduvjete za početak ozbiljnije rasprave i posvećivanje životinjskim pitanjima na drugoj razini.

Edukacija i “terorizam”

Takvo se diferenciranje i segmentiranje već dogodilo na aktivističkoj animalističkoj sceni koja je, uzme li se u obzir razdoblje od staroga do novoga zakona, doživjela nevjerojatno brz i intenzivan razvoj. Uoči donošenja Zakona o dobrobiti životinja, 1998. i 1999., aktivistička je scena bila tek u povojima, točnije izradu i donošenje tog zakona pratilo je tek nekoliko udruga za zaštitu životinja koje su se uglavnom bavile zbrinjavanjem napuštenih životinja. Uopće ne dovodeći u pitanje važnost tih udruga i pojedinaca, koji svojim nesebičnim angažmanom svakodnevno spašavaju od sigurne smrti brojne pse i mačke, smatram da o animalističkom aktivizmu u Hrvatskoj u pravom smislu riječi možemo govoriti tek od nastanka onih organizacija koje su se posvetile osmišljenom promoviranju prava životinja i/ili oslobođenja životinja. U tom smislu, najstarija i danas još najaktivnija udruga je Prijatelji životinja, osnovana 2001., a na barem prividno drukčijim postavkama osnovane su kasnije, primjerice, i udruge: Oslobođenje životinja, Glas životinja i dr. Jedni su usmjereni na javno zagovaranje, educiranje, lobiranje i druge legalne pritiske na institucije vlasti, drugi su, barem deklarativno, u svojim polazištima i ciljevima radikalniji, treći su kršćanski inspirirani…

Ako se nastanak nekolicine aktivnih animalističkih organizacija i grupa u relativno kratkom vremenu dogodio zbog segmentiranja posla i zbog načelnih razlika u pristupima problemu, onda to treba čitati kao znak sazrijevanja, a ne kao nezrelost koja obilježava neke druge “scene” koje se cjepkaju zbog malih razlika koje nerijetko u pozadini imaju osobna neslaganja i svađe. U tom smislu, kao znak dodatnog usložnjavanja animalističke aktivističke scene treba spomenuti čak i iznenadnu pojavu “hrvatske ćelije” Animal Liberation Fronta, čiji “teroristički” pristup – koji u mnogim akcijama uključuje uništavanje imovine, ali nikad ljudskih ili životinjskih života – bez obzira na to slažemo li se s njim ili ne, legitiman (ali ilegalan) način borbe za životinje, iako pitanje o tome što je dopustivo nasilje i koliko je takav oblik nasilja taktički opravdiv još otvoreno pitanje.

Sve manje mesa

A sazrijevanje bi se – naravno, u jednoj vrlo optimističkoj verziji – moglo pripisati i onome što nazivamo javnošću u najširem smislu riječi. No, svakako bi se, bez pretjerivanja, moglo ustvrditi da je javnost danas kudikamo senzibilnija za životinjska pitanja negoli sredinom i krajem devedesetih godina. U tome su važnu ulogu odigrale prvenstveno udruge koje su permanentno radile na senzibiliziranju javnosti, ali ne smije se zaobići niti ulogu medija. Medijska prisutnost životinjskih tema danas je mnogo veća, a njihova je prezentacija drukčija. Mediji, i ovdje kao i općenito, “pale” prvenstveno na senzacionalne, spektakularne, skandalozne stvari, ali kroz te “rupe u sustavu” do šire se javnosti ipak uspijevaju provući i neke dublje, dalekosežnije poruke.

Rezultat toga je vjerojatno i činjenica da je čak i u jednoj izrazito mesožderskoj kulturi poput naše sve veći broj vegetarijanaca/vegana, da stigmatiziranje vegetarijanaca kao čudaka nije više pravilo, da “umjerene” akcije animalističkih organizacija povremeno dobiju vrlo snažnu podršku javnosti (primjerice, prosvjedi u korist biglova koji su bili korišteni u znanstvenim pokusima na zagrebačkom Veterinarskom fakultetu, njihovo oslobađanje i udomljavanje), a sve češće se može čuti kako se ljudi koji inače jedu meso “pohvale” da ga jedu sve manje ili sve rjeđe. Sve to, koliko god bilo marginalno, treba notirati kao znak određenih pomaka, iako je posve jasno da nekakve radikalne promjene nisu još niti na pomolu. No, danas će, primjerice, “obično” zlostavljanje psa ili maltretiranje slona u cirkusu izazvati veći zazor i snažniju javnu osudu nego prije desetak godina. A slikovito govoreći, kada isto budemo mogli ustvrditi i za zaklanog pijetla, a ne samo za maltretiranu pudlicu ili slonića, moći ćemo shvatiti i da su mali pomaci s kraja 20. i početka 21. stoljeća također bili vrlo važni.

Grabeći ovako širokim zahvatom u animalističku problematiku, možemo doći do zaključka da su svi ti paralelni razvoji događaja – od zakona, preko teorije i aktivizma, do senzibiliteta javnosti – zapravo bili umreženi, odnosno da su bili i nadalje će biti dio iste borbe, koja je u razdoblju od jednog do drugog zakona ili, drukčije gledano, od Nikole Viskovića do Animal Liberation Fronta – postigla značajne rezultate, ali je ustvari još na početku. No, ono što se dosad, čini mi se, iskristaliziralo kao opći stav animalistički orijentiranih grupa i pojedinaca u Hrvatskoj trebalo bi pokušati zadržati i nadalje. Naime, da se nikad ne smije ispustiti iz vida velike ciljeve, ali da se ne smije niti podleći malodušnosti na pola puta, jer se do velikih ciljeva može doći jedino malim koracima. Zaključak možda zvuči banalno, ali ako takav “utopizam” – koji zahtijeva novi način razmišljanja i novu disciplinu, epohalan obrat u svjetonazoru i djelovanju ljudskoga roda, kao i značajne pomake u individualnom mišljenju i djelovanju – rješava neke probleme ovdje i sada, i ne samo “neke probleme”, nego nečije probleme, probleme mnogih živih bića, onda malo “banalnog” ohrabrenja na jednoj stanici dugoga puta može biti oprošteno.