Veliki Dandy

Kao što je to često sudbina malih naroda na rubu velikog svijeta, tek nakon više od jednog stoljeća od njegova nastanka Huysmansov antiroman pojavljuje se i u Hrvatskoj – ali zato dvostruko: u dobrom dizajnu, ali bez pogovora ili predgovora, čak ni s opaskom da je na fotografiji ovitka autor sam, te bez naznake godine prvoga izdanja (Litteris), i u definitivno neprihvatljivoj, kožuoponašajućoj rubnosvjetskoj estetici biblioteke Vrhova svjetske književnosti (Edicija Jurčić), ali s leksikonski kompiliranim pogovorom prevoditelja. Nema smisla upuštati se ni u komentare izjednačeno dobrih prijevoda niti u prežvakavanje sadržaja, ako je moguće tako nazvati profinjenom Huysmansovom katoličkom erudicijom nabijen tekst ovoga filozofskog romana bez radnje. Ono najznačajnije gotovo je opipljiva prisutnost jednoga od ključnih likova pariškog fin de si?clea, stvarne inspiracije glavnog i jedinog lika romana kojeg Boban spominje (s ortografski dvostruko promašenim dvostrukim prezimenom) samo na jednome mjestu, velikog meštra i neospornoga gurua francuske dekadencije kojega su još desetljećima nakon njegove smrti sve do granica karikature oponašali sumnjivci poput Cocteaua i Salvadora Dalija.

Šišmiši, plave hortenzije, halucinacije i apsolutna estetika

Umor starih naroda i obiteljskih loza o kojoj govori Ernst Jünger već se može zamijetiti u portretima mladoga grofa Montesquioua. Uz probranu ljepotu njegove crte lica ozbiljnošću i melankolijom pokazuju zrelost prastare gaskonjske obitelji čije nasljeđe nužno vodi mladog, obrazovanog, imućnog i senzibilnog D’Artagnanova praunuka prema novim neobičnim putevima. Hortenzije koje je prerano umrla majka izvezla na jednoj girlandi postale su estetički Leitmotiv njegova života, a zbirka pjesama Les hortensias bleus iz 1896. pak poetički sažetak njegove mladosti. Melankolična usamljenost i tristezza isusovačkog kolegija u Rue Vaugirard, kamo su ga poslali u dobi od 17 godina, i aristokratsko zadovoljstvo u prkošenju poslali su ga u egzil unutarnjeg svijeta iz kojeg je nastala ona osjetljivost za predmete i njihov prikriveni život. Flambojantna dekadencija Huysmansova teksta iz 1884., gdje se Montesquiou prvi put materijalizira u liku jednoga romana, pridonijela je njegovoj znamenitosti i izvan pariških mondenih krugova, ali nije pravedna prema modelu. Njegova sklonost šišmišima – prema Düreru stvorenja melankolije par excellence – nagnala ga je primjerice da doma u drvenoj lakiranoj kutiji drži jednoga pravoga myotisevotisa, koji je kasnije postao neka vrsta osobnog emblema, jednako kao i sklonost prema plavim hortenzijama, hydrangea hortensia, uzgajanim u malom privatnom vrtu u Passyju, koje su postale estetički simbol njegove ekstravagantne naravi. Dok šišmiš stoji namjesto dekadentne melankolične cognitio vespertinae, plave hortenzije postaju simbol kapricioznosti, izraz njegova životnog stila i književnog rada, delicieuse – ment doux, poput gospodara plavih hortenzija samog.

Kao kod svakoga pravoga dandyja, njegov je život ponajprije bio umjetničko djelo, a isto je zahtijevao i od svojih prijatelja i prijateljica. Primjerice za svoju sestričnu, groficu Greffhule, za koju je tražio (i našao) prikladnog i pogodnog muža, i kojoj je bio ne samo mentor i zaštitnik nego i modni savjetnik. Najradije ju je viđao u crnom baršunastom kostimu s rukavima u obliku šišmiševih krila. I dok neki Proustovi biografi smatraju Montesquioua pseudopjesnikom, šarlatanom ili u najboljem slučaju slabom verzijom neke “isprazne bizantinske egzistencije”, nakon smrti prepušten je štovanju male elitarne zajednice dandyja i esteta. To što on potječe iz duhovne loze Baudelairea, Gautiera i Barbey d’Aurevillyja ostaje nepoznato ili ignorirano.

Pripadao je tradiciji slobodnih duhova u potrazi za teorijom ljepote koja bi preobrazila epohu, protiv pozitivizma, materijalizma, liberalne svojevolje, u prilog vizija, halucinacija i apsolutne estetike. Nedovoljnost isključivo racionalne koncepcije svijeta pokrenula je ove slobodnjake prema ezoteričkim i okultističkim iskustvima upotpunjenim hašišem, opijumom, apsintom, rafiniranom erotikom, platoničkim seksom i svim onim što vodi preko granica buržoaske svakidašnjice. Nakon političkog bankrota aristokracije u 19. stoljeću, postao je dobar ukus presudan za klasnu svijest. Buržoazija je nastojala naučiti bon gout i savoir-vivre od plemstva, i to je zasigurno bio jedan od glavnih razloga uspjeha koji Montesquiou ima u društvu svoje epohe.

Celibat, ekonomska neovisnost, apsolutno raspolaganje vremenom

Poput mnogih u Parizu onoga vremena, i Marcel Proust je pripadao krugu njegovih obožavatelja: cijenio je njegove dobro uvježbane monologe i mondenu scenografiju kao i fešte chez lui, koje su u modernu književnost ušle zahvaljujući liku baruna Charlusa. Nažalost, i ovdje je njegov portret deformiran, lik-inspiracija ekscentrika iz Recherchea nepravedno je preinačen. Suptilne sfumature njegove tankoćutnosti potaknule su primjerice njegovu maštu da uvede parfeme u dekorativnu umjetnost, a sebi samom da sa suptilnom konzekventnošću namjesti stan na Quai d’Orsayu poput hrama posvećenog ljepoti kojim se kasnije s više uspjeha ali manje ukusa inspirirao Gabriele d’Annunzio za svoju klauzuru na Lagu di Garda. Montesquiouov stan, već ispražnjen u ono doba i do danas živ samo djelomično u književnosti, bio je detaljno osmišljen i eksperimentiran kao estetički fragmenti i materijalizirana duševna stanja. Jedna tako osmišljena filozofija prostora pretpostavlja izvjesne egzistencijalne danosti: celibat, ekonomsku neovisnost, apsolutno raspolaganje vremenom, što zajedno implicira potpunu slobodu od ikakvih profesionalnih ili obiteljskih restrikcija. Neovisan i samostalan život dopustio mu je udubljivanje u unutarnji svijet mnogobrojnih bibelotsa njegove privatne zbirke. Montesquiou je vjerovao u unutarnji život svih predmeta koji po njemu čak i u najjednostavnijem i najbanalnijem obliku imaju dušu. Iz predmeta svoje zbirke dobivao je magičke inspiracije, nevidljive iskre koje pale njegovu poetičku maštu i od kojih je očekivao spoznaje, prosvjetljenja i epifanije kakve opisuje Honore de Balzac. Unutarnja koherencija jednoga svjesno traženog i uređenog stana istovremeno znači otkriti tajnu nit koja veže dekoraciju i poeziju. U svojoj svakidašnjici određenoj ljepotom našao je jednu od najznačajnijih točaka vizualne senzibilnosti u onome što je tada bilo u modi: umjetnost Dalekog istoka. L’ art exquis japanske i kineske estetike postigla je punoću u čaroliji kineskog porculana: “plavetnilo neba nakon kiše”. K tome su se pridružili japansko vrtlarstvo koje je prakticirao u svojem vrtu u Passyju, kao i entuzijazam za dalekoistočne grafike. Čestost s kojom se šišmiši pojavljuju na japanskim surimonima (“ptice kožnatih krila”) kao i prisutnost punog mjeseca na grafikama i porculanu sugerirale su mu jedinstveno oduševljenje za tu zemlju, “neprestan alibi naših maštanja...”.

“Profesor ljepote”, kako ga Proust nazivlje u eseju iz 1905., utjelovljuje istovremeno i prividno kontradiktorno dandyja i boema koji se vrlo rijetko podudaraju u istoj osobi (Baudelaire, ali i D’Annunzio u prvoj polovici života).

“Kada bi Montesquiou-Fezensac kao Villiers-de-L’Isle-Adam možda bio boem obilazeći pivnice”, kako piše Edmond de Goncourt u svome Journalu, “možda bi ga se smatralo izvanrednim pjesnikom. Ali on je iz dobre obitelji, imućan i svjetski čovjek. Stoga se smatra samo baroque...”.

Neoponašljiv život

Pričinja se nemogućim lutati putevima dekadencije i nekažnjeno ulaziti u simboličke vrtove, cijena prkosom osvojene ljepote može biti vrlo visoka.

Tu gorku spoznaju iskusili su gotovo svi iz plemenita kruga prema Baudelaireovu aksiomu da dandy mora živjeti i umrijeti ispred ogledala.

Umjetni raj plaća se vrlo osobnim valutama i onda kada nam ga je darovao i neki bog: speculum animae Doriana Graya tijekom života postaje sve tamniji. “La vita inimitabile”, neoponašljiv život, tako odlučno življen po D’Annunziju i u najmračnijim godinama materijalne neimaštine, uz koncept slobode najviši je zakon svakoga pravog dandyja, jedan od sedam stupova mudrosti dobra ukusa koje treba poznavati svaki egzeget apsolutne estetike. Za Montesquiouov unutarnji dizajn, koji njegov francuski biograf nazivlje vrlo modernom riječju “instalacija”, drugdje banalnije poznat kao arts decoratifs, vrijedi ista definicija kao i za umjetnost uopće: le grand gout ne može se ni naučiti, niti naučavati, ali niti oponašati...