Veliki kozji bum u Hargeisi

Snijeg je prestao padati. Svijet pod njim ležao je paraliziran. Ostat ćemo ovdje još neko vrijeme.

“Ibrahim Bihi”, rekao je i pružio mi ruku. “Doktor Ibrahim Bihi. Somalac sam. O, duga je to priča. “

“Jude O’Reilly”, rekao sam i pružio svoju. Rukovali smo se. “Molim vas, ispričajte tu priču. Volim priče.”

“U redu, ako ste sigurni...”

Pročistio je grlo i započeo.

“Jedva sam sastavljao kraj s krajem iskorištavajući temeljno strukturalno nesuglasje u cijeni koza.” Pogledao me u oči.

Ja sam kimnuo. “Ne pratim vas”, rekao sam mu.

“Ispričavam se”, rekao je. “Doktorirao sam ekonomiju i to je imalo nezgodan utjecaj na moj govorni engleski. Dopustite da počnem ispočetka...” Pribrao se. “Moja je priča tužna, govori o političkoj ekonomiji u srcu Crnog kontinenta...”

“Opet vas ne pratim”, rekao sam kimajući.

“Priča. O gospodarstvu. U Africi.”

“Oh, krasno. Sad vas pratim”, rekao sam, posve zadovoljan tim odličnim objašnjenjem. Znao sam da ima to u sebi, samo se treba potruditi. “Sad smo krenuli! Odlično. Samo nastavite.”

Ponovno se pribrao i nakon stanke nastavio:

“Poslije konačnog raspada somalske države, nakon što mi je imanje zaplijenjeno i sva imovina uništena, a ja više puta preseljen zbog nekoliko unakrsnih građanskih ratova i pomicanja fronti amo-tamo, naposljetku sam se zatekao u Hargeisi, a sve što sam imao bila je jedna koza.”

“Kako se zvala?”

“Tko?”

“Koza.”

“Bila je to samo koza. Nije imala ime.”

“Teško pratim priču bez imena”, rekao sam. “To je neka moja slabost.”

“Nazovite je kako god želite.”

“Mogu li je zvati Ethel?”, rekao sam jer mi je to ime bilo drago, budući da se tako zvala neudana sestra kuhara iz sirotišta. Ethel bi nam svakog Božića dala vrećicu slatkiša Emerald da je podijelimo između sebe. Tako bih ja svake treće godine dobio jedan, koji bi mi, kada bih konzumaciju ograničio na samo jedno razborito lizanje prije spavanja, obično potrajao do skidanja ukrasa 6. siječnja, ili čak malo dulje. Sam papirić u koji je slatkiš bio umotan znao je zadržati trag mirisa kokosa i čokolade sve do ožujka.

“Slobodno zamislite da se koza zove Ethel.”

“Hvala.” Sklopio sam oči. Koza Ethel zabljesnula je i izoštrila se istisnuvši blijedu, maglovitu, bezimenu kozu koju je Ibrahim Bihi na početku predstavio. Ethel je zamišljeno žvakala i, nagnuvši glavu na jednu stranu, netremice me gledala.

Otvorio sam oči i potaknuo ga da nastavi.

Nastavio je. “Prisilnom prodajom koze u ratno doba rijetko se kada postigne stvarna vrijednost te koze.”

U glavi sam riječju “Ethel” zamijenio izraze “ koza” i “ta koza”, i značenje je postalo posve jasno. Sklopio sam oči i nježno se nasmiješio Ethel, a on je nastavio.

“S druge strane, klanje i osobna konzumacija koze, koja bi čovjeka kratkoročno mogla održati na životu, srednjoročno bi rezultirala gubitkom koze, a i novca. Dugoročno, u nedostatku sredstava, kapitala i prihoda, neizbježno bi uslijedila smrt. Srećom, u doktoratu sam se bavio aspektima arbitraže, iskorištavanjem nesuglasja u cijenama na problematičnim tržištima. Prema tome, odlučio sam svoje znanje o privremenim tržišnim disfunkcijama primijeniti na svoju kozu.”

Prema tome, odlučio je svoje znanje o privremenim tržišnim disfunkcijama primijeniti na Ethel, rekao sam sebi u bradu.

“Ta posljednja, ili konačna koza, u koju sam polagao sve svoje nade, imala je samo tri noge uslijed ozljede šrapnelom iz mine na koju je, nekoliko tjedana prije, na putu za Hargeisu, stala moja pretposljednja, ili zamalo konačna koza.”

Žurno sam pretposljednju kozu nazvao Charles i odmah ga zatim digao u zrak, dok se još nisam uspio zbližiti s njime, te odstranio Ethelinu stražnju lijevu nogu.

“Preživjela se koza, dakle, kretala sporo, a moja je potraga za arbitražnim mogućnostima bila ograničena na neposrednu blizinu zračne luke u Hargeisi gdje sam spavao uz avionsku pistu, budući da je prisutnost UN-a zračnu luku učinila sigurnijim mjestom za skitnicu bez doma i prijatelja od samoga grada, u kojemu je vladalo bezakonje.”

Sjetio sam se da sam jednom vidio razglednicu zračne luke Knock koju je bratu Patroklu poslao monsinjor James Horan kako bi čestitao sirotištu na pobjedi u Hartyjevom kupu. Zamislio sam zračnu luku Knock, uklonio kišu koja je sipila, oblake i maglu, isušio močvaru, prekrio je pijeskom i povisio temperaturu za 20 stupnjeva. Zatim sam u glavi, tik iznad obzora, smjestio sve priče o Limericku koje sam čuo od starije siročadi, uključujući i onu o momku kojem su u glavu zabili odvijač, onu o desetogodišnjaku u zahodu na autobusnom kolodvoru i kako je Aengus McMahon prokrijumčario barski stolac iz Driscoll’sa nakon gaže Microdisneyja.

“Dugo sam razmišljao”, nastavio je. “I dobro promišljao. Pojeo sam i ostatke svoje pretposljednje koze koje sam čuvao usoljene i nosio ih na drmusastom hrptu svoje posljednje koze u Hargeisu. Smislio sam plan. Sutradan sam pojeo i osakaćenu nogu svoje posljednje koze, dok sam usavršavao plan. Obrisao sam usta nakon što sam završio i duboko udahnuo. Nisam imao ni prijatelja, ni rođaka, ni krov nad glavom, ni posao; sve što sam imao na ovome svijetu bila je jedna jedina tronoga koza. Ta jadna koza, koju sam uspio zavoljeti: njezine smeđe oči, njezinu urednu bradu, njezino presahlo vime; ta je jadna životinja sadržavala sav višak vrijednosti koji sam posjedovao. Ona je bila hrid kapitala na kojoj sam stajao, izdignut nad pogibeljnim morem, u kojem je toliko mojih sunarodnjaka oko mene očajnički pokušavalo plivati ili su se, kad bi odustali, utapali.”

U stvarnosti, kraj mene, dr. Ibrahim Bihi zatvorio je oči i duboko udahnuo, možda zbog nekog nesvjesnog odjeka ili sjećanja. Ponovo je progovorio, a glas mu je bio ispunjen nabujalom strasti.

“Ta mi je jadna koza bila odskočna daska za sigurniji svijet, bolji svijet, neki veći otok još više izdignut nad pogibeljnim valovima života. Moja prva odskočna daska za prijestolnice kapitala: London, Tokio, New York, ispružene tako daleko ponad mora pukog preživljavanja da su ljudi u njima svijet smatrali suhim, da su njihovi stanovnici sve donedavno letjeli s jednog velikog otoka na drugi veliki otok visoko iznad mora patnji, a da nikada ne bi ni pogledali dolje. Neki bi možda bacili letimičan pogled kroz prozorčiće svojih aviona; no ako su nas i vidjeli, zasigurno su mislili da im mašemo, a ne da se utapamo, jer nas nikada nisu došli spasiti. Nisu došli. Mislim da su u Mogadiš došle neke vojne snage. Osamnaest vojnika je poginulo, pa su se vratili kući. Milijun nas nije vrijedilo koliko njih osamnaest. Milijun nije vrijedio koliko osamnaestorica. Amerika, koja je svoje bogatstvo nagomilala zahvaljujući viškovima rada 20 milijuna afričkih robova. Nije bilo Marshallovog plana za Afriku.”

“Što se dogodilo s kozom Ethel?”, upitao sam, pomalo zgrožen činjenicom da je, kako se činilo, zaboravio na njezinu muku. U mojoj je glavi ona klimavo stajala na svoje tri noge, još uvijek ponosna i uspravna, s tračkom suze u svom smeđem oku.

“Ha? Ah.” Dr. Bihi otvorio je oči. “Pričekao sam da UN-ov avion, koji je svakodnevno dovozio hranu, počne slijetati; kada su mu kotači dotakli početak prašnjave piste i kada sam ugledao oblake prašine, izvukao sam svoju kozu iz visoke trave i odvukao je na sredinu piste, tamo je ostavio svezanih očiju i zbunjenu, na mjestu gdje su tragovi kočenja bili najgušći, i otrčao natrag u visoku travu. Avion je bio krcat, njegov ovjes težak, a motori nisko obješeni: propeler joj je odsjekao glavu, a bezglavo je truplo završilo pod kotačima.”

“O, ne”, rekao sam, i tada poželio da nisam tako zorno zamislio Ethel.

“O, da”, rekao je on. “Otišao sam ravno u kontrolni toranj i zahtijevao razgovor s upraviteljem zračne luke. U Somaliji je običaj isplatiti čovjeku dvostruku tržišnu vrijednost ako mu slučajno ubiješ životinju. I, prije nego što se avion zaustavio pred terminalom, u ruci sam imao protuvrijednost dviju koza.”

“Kakva sreća!” uskliknuo sam. “Što ste učinili s novcem?”

“Otišao sam na tržnicu, naravno, i kupio dvije koze.”

“Mogle su se sprijateljiti i družiti”, zadovoljno sam rekao.

“Sutradan sam te dvije koze odvukao pred Gulfstreamov mlažnjak iz Riadaha.”

“A-ha!” Najprije na prste, a zatim u tihim komorama svog uma, ekstrapolirao sam od jedne dvije; od dvije četiri; od četiri osam; i tako još neko vrijeme. “Znači, tako ste se”, rekao sam nakon nekoliko trenutaka, “vrlo brzo uspjeli neizmjerno obogatiti.”

“Na žalost, nisam”, uzdahnuo je. “To je tragedija arbitražnih mogućnosti: ubiju ih oni koji ih vole. Tržište se grozi nesuglasja u cijenama... Ali, ah, prekrasno je promatrati tržište dok ga korigira nevidljiva ruka! I drugi su zapazili uspješnost mog plana: suparnici su trećeg dana već dovlačili koze na pistu prije mene. Isto poslijepodne, naša konkurencija na tržnici podigla je cijene koza. Prema tome, tržišnom protuvrijednošću dviju koza, koja nam je tog jutra u zračnoj luci isplaćena za svaku od zaklanih koza, popodne na tržnici više nismo mogli kupiti dvije koze. Nastupila je hiperinflacija koza, jer smo sljedećeg jutra u zračnoj luci zahtijevali dvostruku novu tržišnu cijenu za koze koje smo odvukli pred stari Aeroflotov Tu-144. Upravitelj zračne luke pristao je na novi iznos novčane naknade. Prema tome, kako je novčana naknada sada bila vezana uz kretanje cijena koza na tržištu, gdje je cijena koze n, a iznos novčane naknade 2n, kapital je zapravo bio neograničen: bez obzira na porast cijene koze, svjež kapital za sljedeći krug financiranja koza porastao bi zajedno s njom. Slavina je umjetno držana otvorenom, čime je prenapuhnuti špekulativni mjehur postao neizbježan.

“Međutim, dvostruki i onda opet udvostručeni iznosi koje nam je upravitelj zračne luke isplaćivao uskoro su dosegli vrtoglave visine, tako da su se i trgovci polakomili i uključili se. Nijedno drugo sredstvo nije osiguravalo toliki dobitak kao koza, pa je kapital iz ostalih tržišnih grana sada bio preusmjeren na koze i svi su, osim trgovaca kozama, čeznuli za ulaganjem. Ljudi su prodavali vlastite kuće da skupe novac za kupnju jedne jedine koze.

“Pročulo se, i ljudi su počeli dovlačiti u Hargeisu svakakve koze, iz cijelog Somalilanda, pa i iz ostalih državica rascjepkane Somalije: iz Puntlanda, iz Središnje Shabelle i Donje Jubbe u kaotičnom južnom dijelu krnje države, pa čak i iz Etiopije. Tržište su uskoro preplavile koze, mnoge od njih bolesne ili hrome. To, međutim, nije bilo važno, jer potražnji za kozama nije bilo granica. Avionska pista, čiji su vanjski rubovi s obje strane bili posve nezaštićeni, pretvorila se u platonistički ideal slobodnog tržišta: nije bilo nikakvih zapreka za ulazak.

“Međutim, avioni su tada već nerado slijetati u Hargeisu.”

Kako sam i ja htio dati svoj doprinos razgovoru, usudio sam se upitati: “Previše koza na pisti?”

Ibrahim Bihi zavrtio je glavom. “Problem nije bio u kozama. Ekonomski smutljivci, isključeni iz trgovine kozama, pokušali su na jutarnjim sastancima u zračnoj luci uvesti krave kao robu u tržišnom prometu.”

“Aha”, rekao sam.

“Kozji se kartel tome oštro usprotivio, budući da je to ugrožavalo njihov tada već gotovo monopolistički položaj i prijetilo nekontroliranom devalvacijom koza koja je mogla ozbiljno poljuljati povjerenje u tržište. Piloti su također bili nezadovoljni. No još važnije, UN, koji je stavljao u optjecaj svjež kapital i jamčio likvidnost tržišta, protivio se uvođenju krava. Bilo koja letjelica pristojne veličine mogla je pokositi gotovo neograničen broj lakih koza uzgojenih u Somaliji, a da ne riskira više od rupe prouzročene smrskanom zdjelicom ili rogom, no nekoliko bi krava moglo uništiti podvozje putničkog zrakoplova. Troškovi zamjene aviona daleko su premašivali čak i napuhnute cijene koza i UN se s nama neformalno dogovorio da će nam, ako krave budemo držali podalje od piste, nastaviti isplaćivati za koze.”

“To je bilo dobro?”, usudio sam se upitati.

Dr. Ibrahim Bihi je kimnuo. “Naravno, nekolicina fiskalnih konzervativaca iz UN-a htjela je jednostrano obustaviti sve isplate za koze. Za to je, međutim, bilo prekasno, jer već je došlo do zamašne preraspodjele kapitala, a osobni je imutak cijelog srednjeg staleža u Hargeisi te, štoviše, mnogih poduzetnih zaposlenika UN-a, kao i većine pilota i posade aviona koji su letjeli na toj ruti, bio vezan uz koze. Obustava isplata dovela bi do sloma povjerenja u tržište, panične prodaje koza, do prezagušenosti tržišta kozama, nakon čega bi uslijedio kolaps cijena koji bi većinu uništio.

“Kako vidite, mi smo tada stupili na klasično zahuktalo tržište, gdje se cijena koze odvojila od njezine osnovne vrijednosti: naknada za jednu kozu sada je daleko premašivala povrat kapitala koji je za njezina života osiguravala prodaja mlijeka, sira, a na kraju i mesa i kože. Međutim, na snažnim se zahuktalim tržištima svejedno mogu zaraditi golema bogatstva, kolike god bile osnovne vrijednosti, tako dugo dok ti nisi vlasnik koze u trenutku kada nastupi povratak na osnovne vrijednosti. I tako sam ja ostao na tržištu i sve uložio u koze.

“Dotad je pomama za kozama već prerasla u maniju. Ozbiljna nestašica koza i neograničena potražnja izazvale su određena pretjerivanja. Cijena koze postala je apsurdna, a na gradsku se tržnicu dovlačilo raznorazne životinje, koje se na sav glas proglašavalo kozama, ali za koje se, kada bi ih se pomnije pogledalo, ispostavilo da su prerušeni psi. Svejedno su ih kupovali, te strašne životinje, i to po suludim cijenama.

“Zbog dugotrajnog razdoblja procvata, ljudi su se dodatno osmjelili. Postalo je mnogo lakše dobiti kredit. Činilo se nerazumnim ne posuditi čovjeku koji ti već sutra može pošteno vratiti. A kao vjerovnici, nakon što si od njih nekoliko puta posudio novac i vratio ga, banke su te na koncu nagovarale da posudiš još više.

“Uskoro je nestašica pravih koza dovela do procvata trgovine kozama s odgodom isporuke, opcijama na koze i sve tajanstvenijim kozjim derivatima. To trgovanje mladim, nerođenim, pa čak i teoretskim kozama, omogućavalo je još veći priljev novca na tržište čije je jedino usko grlo ili kočnica dotad bila fizička nestašica stvarnih koza.

“Koze su tada već bile tako ključne za ekonomiju, a svaki kolaps tržišta koza tako koban za naš narod, da je UN imenovao posebnog povjerenika Unicefa za koze. Oko njega se ubrzo namnožila birokracija. Kao dobrodušan čovjek, u svojim pokušajima stabilizacije tržišta koza bio je vođen dobrim namjerama. Međutim, ta je intervencija vlasti, kao i uvijek, bila zakašnjela i neučinkovita, štoviše kontraproduktivna. Kad smo se uvjerili da UN neće dopustiti slom tržišta, cijene su još više skočile. Kladili smo se na sigurno.

“Upravitelj zračne luke počeo je tada avionima dovoziti koze i na tržištu ih prodavati po cijeni gotovo dvostrukoj u odnosu na odštetnu, te je tako financirao daljnji uvoz. To je značilo i više koza i više aviona da ih zgaze. Sada kad su svi bili na dobitku, činilo se da nema razloga da procvat ikada splasne. Istina, iz Unicefova budžeta za Somaliju vlasnicima mrtvih koza isplaćivale su se sve veće naknade, no jedan od prvih poteza posebnog povjerenika Unicefa za koze bilo je samofinanciranje fonda za kozje odštete njegovim vezanjem za trgovinu kozama s odgodom isporuke. Tako, svaki put kada bi Unicef podigao cijenu koza isplatom dvostruke tržišne cijene, novac mu se vraćao četverostruko s obzirom na vrtoglav rast vrijednosti ugovora za koze s odgodom isporuke.

“Jedina je slaba strana bilo sve opasnije slijetanje zbog svakodnevnog pokolja na pisti, a koji put je koze trebalo ubijati do mraka kako bi se ispunila dnevna kvota, i avioni su morali klati životinje cijelom dužinom piste, često su se morali vraćati u suprotnom smjeru, da udare one koje su promašili i dokrajče ranjene, i onda opet natrag po sletnoj stazi sve do terminala. Avioni su kasnili u polasku dok su se s piste sklanjala trupla, što je smanjilo broj letova, a time i potencijalne prihode za sve. To je riješeno uvođenjem elektroničkog Sustava za kozje nezgode i odštete umjesto nezgrapnog fizičkog. Umjesto da svako poslijepodne na pistu dovučeš jednu, pa dvije, pa četiri, pa osam, pa 16 koza, od kojih je svaka trebala proći kroz mukotrpan proces u kojem je udara podvozje, vrh krila ili propeler aviona koji slijeće, sada si jednostavno unio broj svojih koza u SKNO. Upravitelj zračne luke unosio je sve letove zakazane za taj dan, svakom je letu dodijeljen odgovarajući broj koza, a iznos odštete za svakog trgovca pojavio se na Velikom zaslonu.

“Brojke kojima smo sada baratali bile su tako velike da je šačica preostalih fizičkih koza bila financijski nebitna, puka povijesna zanimljivost, pa i izvor nelagode za novopečene imućne trgovce kozjim derivatima. Velika nova elektronička Kozja burza zamijenila je smrad balege stare Središnje kozje tržnice, s koje su posljednje preživjele i nepotrebne koze puštene da se skiću kud ih je volja.

“Nekima je nedostajala krvava pista iz starog sustava, vika trgovaca, huka motora i kozji krici, no svi su priznali da je novi sustav mnogo efikasniji. Često je u jednom danu bilo moguće obaviti dva puna kruga razmjene, što je udvostručilo promet. Do kraja godine, u Hargeisi je živjelo 14.000 milijunaša, a Unicef je na papiru ostvarivao dobit viši od bilijun dolara.” Uzdahnuo je.

“Što se zatim dogodilo?”, upitao sam.

Kao da ga je ispunila čudna tuga. “Sada kad smo poslovali virtualnim kozama, trgovačke je krugove počela obuzimati neobična letargija. Oh, naravno, siromasi su postajali milijunaši, a milijunaši bi ubrzo postali milijarderi, tako što bi samo ustali iz kreveta i pojavili se na prekrasnoj novoj Kozjoj burzi, ali nije više bilo euforije s početka. Milijunaši su zavidjeli milijarderima; dok su se bilijunaši bojali milijunaša. Trgovina je postala prljav, ali besmislen posao. Svi su se bogatili, a ipak je rasla tjeskoba. Bez opipljive koze koja bi dala vrijednost brojkama, osobno je bogatstvo značilo nešto samo u odnosu na tuđe bogatstvo, i zato nikada nije bilo dovoljno veliko. Netko je negdje uvijek imao još jednu nulu. Kad sam postao milijarder, osjećao sam se siromašnijim nego kad sam imao samo jednu kozu. Što je preostajalo nego trgovati više i nesmiljenije. Društveni nemir i osjećaj neuspjeha među milijunašima i milijarderima u gradu bilijunaša vodili su u očaj, autodestrukciju, čak samoubojstvo.

“Trgovalo se i noću: ljudi jedva da su još spavali ili viđali ženu i obitelj. Razgovarali su samo o kozama, no ubrzo su zaboravili što je riječ koza nekad značila; mnogi mlađi trgovci nikada nisu vidjeli kozu.

“Novo je bogatstvo bilo zasluženo; imetak iz prošlih vremena, u posjedima, kakau ili nafti, s lakoćom su preuzimali mladi, bezobzirni trgovci kozama koji su se bolje snalazili u novim pravilima.

“Smućen svime što sam izazvao i sada već tako bogat da nije bilo riječi u upotrebi koja bi opisala moje bogatstvo, jednog sam se dana vratio na staru aerodromsku pistu u Hargeisi, mjesto gdje se začela moja velebna zamisao. Više nije bila u upotrebi, naravno, jer naš je imućni narod nadrastao izvor svog bogatstva. Više nije bilo potrebno transportirati koze i više nismo trebali humanitarnu pomoć. Luksuzna roba stizala je preko nove, moderne zračne luke i elektroničke Kozje burze na drugom kraju Hargeise.

“Visoka se trava razrasla s obje strane i zaposjela staru pistu. A tamo sam zatekao kako, zaboravljene u visokoj travi napuštene piste, spokojno brste dvije koze.”

Nell i Mick, pomislio sam za sebe i ugledao ih, jasno kao dan, ispred sebe. Premda mrzovoljne (pomislio sam), vole se. Mick je njuškom gurkao Nell. Nell ga je šutnula.

“I što se onda dogodilo?”, upitao sam, dok se u mojoj glavi Mick penjao na Nell.

Dr. Ibrahim Bihi uzdahnuo je. “Dok sam zurio u te dvije koze, primio sam izbezumljen poziv iz ureda: cijeli je posao otišao kvragu i sve smo izgubili. Ali tko je to mogao predvidjeti?”

“Stvarno, tko?”, rekao sam.

“San je završio i sve je nestalo. Raskoš, novac, blistavi tornjevi od čelika i stakla. Ljudi su izgubili povjerenje u sustav: solidne su tvrtke otišle u propast za lošima, jer ispostavilo se da su i one koje kozama nisu trgovale, bile iskvarene njima. Zavidni na našim milijardama, muljali su s brojkama i vodili lažne knjige. Sve što se za dugog sna u mjehuru činilo razumnim, sagledano s distance djelovalo je kao izopačeno ludilo. Junaci tržišta koza dobivali su otkaze, razvodili se i završavali u zatvoru zbog iste one ambicije i kreativnosti koja ih je učinila junacima. Sve se raspalo. Rasporeno je osjetljivo tkanje društva. Somaliland je ponovo bio u ruševinama. Ja ponovo nisam imao ništa. Kao da se nikada ništa nije ni dogodilo... Iz grmlja sam odsjekao čvrst štap i spavao uz rub piste da izbjegnem neprijateljski raspoložene vjerovnike, istražitelje, tužitelje.”

“Što ste tada učinili?”, upitao sam. “Opet siromašni, sami i bez prijatelja, u siromašnom Somalilandu?”

“Naučio sam lekciju. Čuo sam da SAD izvodi tenkovske vježbe preko granice, u Džibutiju. U Džibutiju,” rekao je dr. Ibrahim Bihi, “običaj je isplatiti čovjeku trostruku tržišnu vrijednost ako mu slučajno ubiješ životinju. Podigao sam svoj čvrsti štap i potjerao svoje koze na sjever, ispred sebe, kroz minska polja. Ali to je već druga priča.”

Neopazice je počelo sniježiti.

“Molim vas”, rekao sam. “Ispričajte mi tu priču. Ja volim priče.”

U mojoj je glavi Mick sišao s Nell. Da, u proljeće će se roditi mala koza. Beba.

“U redu”, rekao je dr. Ibrahim Bihi i pročistio grlo.

Sklopio sam oči, dok su padale prve pahulje. Da. Nazvat ću je Ethel.

S engleskoga prevela Martina Pranić

Julian Gough (Irska), romanopisac i pjevač rock grupe Toasted Heretic, rođen je u Londonu, ali odrastao je u Nenaghu, u okrugu Tipperary. Preselio se u Galway upisavši tamošnji koledž te osnovao Prepečenog Krivovjernika. Grupa je objavila više uspješnih albuma, a sa singlom Galway and Los Angeles našla se među prvih deset na ljestvici. Njegov prvi roman, Juno & Juliet, izašao je 2001. Prvo poglavlje Goughovog novog romana Jude: Nivo 1 (Jude: Level 1), naslovljeno Siroče i rulja (The Orphan and the Mob), osvojilo je BBC-ovu nacionalnu nagradu za kratku priču. Roman Jude: Nivo 1 nedavno je ušao u uži izbor za najprestižniju nagradu Ujedinjenog Kraljevstva za komično pismo, Bollinger Everyman Wodehouse Award. Jude: Nivo 2 (Jude: Level 2) izlazi sljedeće godine. Julian Gough trenutačno živi u Berlinu.