19.5.2005.

Petri Tamminen  

Veliki ljubavnik

tema broja

Na muškarce nakupačko uvjeravanje ne djeluje. Znaju oni tu pjesmu. Oni se sami njome koriste kad treba ženi dokazati ljubav. To ih podsjeća na težak rad i igru – na sve ono što je sumorno u ljubavi. Priziva im u misli loš seks.

Veliki ljubavnici ne cvile. Oni se svuku, sruše na plahte i zure odozdo zažarenim očima. Žena ih slijedi, anđeli joj lepeću krilima u grudima. Samosvijest je zarazna, a sloboda oslobađa.

Ujutro veliki ljubavnik odlazi bez riječi. Žena iščekuje čitav dan i dugu večer. U ponoć odlazi razočarana u krevet. S utihle ulice čuje se škripaj ručne kočnice. To je pozdrav velikog ljubavnika.

Nakupac ljubavi leluja između strasti i osjećaja krivnje; veliki ljubavnik zna što hoće. On ne traži razloga za odustajanje. On zna da pobjeđuje čim uđe u krevet. Ponekad u njem spava ženin muž – svrate k ženi nakon večernjeg izlaska, a hrkanje se čuje sve do predsoblja. Veliki ljubavnik razbaca odjeću i gol ulazi u spavaću sobu. Petnaestak minuta kasnije žena dolazi za njim. Ona se skida i namješta između dva muškarca. Muž se budi ali se pretvara da spava. I njemu je jasno da se događa nešto veliko.

Ako žena oklijeva, veliki ljubavnik već nešto smisli. Ustaje iz kreveta, vadi iz džepa na grudima lisnicu i prazni je na plahti. Pokazuje papire jedan po jedan, navodi JMBG, brojeve bankovnih računa, krvnu grupu i pin. Te noći on priča opširno o svojim papirima. Pred zoru žena otvara svoju torbicu, vadi iz nje lisnicu i otkriva svoje papire. Zajedno idu u krevet.

U vrevi ulice velikog se ljubavnika ni po čemu ne može prepoznati. Otvori li usta pitajući za adresu, žene ga pozivaju na piće. Kad s hokejašima provodi večer u sauni, on je taj koji uzdiše: “Ah, kad bi me bar mama zamotala u ručnik i uzela u krilo.”

Ljubomora

Strah od smrti paralizira mladiće sklone riziku. Karcinolozi se boje raka. Supruzi najvjernijih žena zapadaju u ljubomoru.

Žena je zbog nekog tečaja odsutna preko noći. “S nekim je muškarcem”, sine suprugu. Ideja sazrijeva tijekom idućeg dana. Kad se žena navečer vrati, doček je hladan. Nakon dnevnika muž već udara. Obećava prestati čim mu prizna. Ipak, ne prestaje.

Pogrdni nazivi i šamaranje traju čitav tjedan. U subotu žena odlazi u dućan. Tri minute tamo, tri natrag i tri u dućanu, procjenjuje suprug i mjeri vrijeme. Žena se vraća nakon deset minuta. Žena pjevuši vadeći stvari iz vrećice.

Prije rata napade bijesa su u duševnim bolnicama liječili kupkama. Na kadi je bio poklopac od šperploče i na poklopcu prorez za glavu. Prvo hladna kupka dva sata, pa onda vruća kupka sljedeća dva sata. Ako čovjek ne zaspe za osam sati, tukli bi ga palicom kroz mokru plahtu. Tako ne ostaje tragova i čovjek zaspe. Ponekad su bolesnika zatvorili u ćeliju, između dvoja vrata udaljenih 40 centimetara, glavom nadolje. On bi prvo stajao na rukama, onda na glavi, a na kraju bi se sklupčao na podu. U tom bi ga položaju navečer smjeli odnesti u krevet. Djelotvornija sredstva stigla su iz Njemačke nakon rata. Sad čovjek zaspe prije no što mu bolničar izvuče iglu iz mišića.

Suprug se budi u bolničkoj sobici i vraća se u stvarnost, razabire svoj položaj, shvaća tko je i gdje se nalazi. Tu on pošašavi. Odvode ga na odjel. Elektrošokovi pomažu. To utječe na pamćenje, ali pamćenje nije toliko važno. Najvažniji je duševni mir.

Nakon tri tjedna suprug je opet kod kuće. Šutljivo se razvlači po kauču. Ni ženi se ne pjeva. Iz dućana se vraća gotovo u trku.

Odluka o rastavi sazrijeva petnaest godina. Za šesnaesti Božić žena zove s posla najjače muškarce da joj pomognu oko selidbe. Suprug se mota nosačima oko nogu, gura im pivo u ruku i šapuće im laži o ženi.

U garsonijeri na periferiji ženi je mirno. U očima rodbine ona je napustila bolesnog supruga. Suprug šalje prijeteća pisma i dolazi sjekirom razvaliti vrata. Ti dolasci prestaju nakon deset godina. Ženi je 68 godina. Ona sad može započeti vlastiti život.

S finskoga preveo Boris Vidović

Petri Tamminen rođen je 1966. Magistrirao je novinarstvo na sveučilištu u Tampereu. Živi kao free lance književnik i novinar u mjestu Vääksy sa ženom i dvoje djece. Roman Väärä asenne (Pogrešan pristup, 2000.) preveden je na njemački i švedski, ali Tamminenov omiljeni žanr su kratke priče. Premda autor nevelikog opusa, stekao je reputaciju jednog od najvećih finskih majstora kratkog pripovjednog oblika. Objavio je zapažene knjige priča Elämiä (Životi, 1994.), Miehen ikävä (Tjeskoba muškarca, 1997.), knjiga Piiloutujan maa (Zemlja skirvača, 2002.), prevedena je na njemački, engleski i japanski, a posljednja objavljena knjiga mu je zbirka kratkih proza Muistelmat (Sjećanja, 2004.). Za svoj književni rad primio je više prestižnih nagrada.