O izložbi Miau, miau, što sam ja radila u Prvom svjetskom ratu u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja iz Rijeke, iz kolekcije Piera Pazzija, otvorene do 24. rujna ove godine
Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja iz Rijeke pridružio se obilježavanju stote obljetnice Prvoga svjetskog rata izložbom neobičnog naziva Miau, miau, što sam ja radila u Prvom svjetskom ratu. Izložba obuhvaća stotinjak uvećanja povijesnih razglednica i fotografija iz Prvog svjetskog rata na kojima je glavni lik – mačka. Realizirana je u suradnji Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja i Centra za kulturu Grada Krka prvenstveno zahvaljujući Pieru Pazziju, venecijanskom kolekcionaru i profesoru na Akademiji lijepih umjetnosti u Veneciji.
Piero Pazzi nedavno je u Kotoru osnovao Muzej mačaka te javnosti predstavio svoju zbirku povijesnih razglednica, fotografija, publikacija, ilustracija, poštanskih marki, reklama i drugih grafičkih materijala, od kojih najstariji datiraju u 17. stoljeće, a vezuje ih motiv mačke. Iz svoje bogate zbirke Piero Pazzi za riječku je izložbu odabrao materijale koji su, pored motiva mačke, povezani još jednim zajedničkim nazivnikom – Prvim svjetskim ratom. U prvi se trenutak neobičan pristup temi Prvog svjetskog rata može učiniti grubom trivijalizacijom ratnih stradanja, no riječka nam izložba pokazuje da postoji neizmjerno mnogo pozicija s kojih se može sagledati i interpretirati povijesna faktografija, svaka od njih je u potpunosti legitimna ukoliko je valjano argumentirana. Muzeologija ne poznaje velike i male teme već dobre i loše izložbe.
MAČAK UN MILITARISTA Prve razglednice s kojima se na izložbi susrećemo donose karikaturalne prikaze ‟uvojačenih“ mačaka s puškama i zastavama u šapama kako marširaju ratnim frontama. Mačak Un militarista, kako jedna od razglednica navodi, imao je višestruko značenje: služio je u propagandne svrhe kao sredstvo promocije političkih ciljeva, kao način ismijavanja suparničkih strana, ali i kao učinkovit način isticanja apsurdnosti i besmislenosti rata. Nadalje, promatramo dokumentarne fotografije s bojišnica Prvog svjetskog rata, regimente mnogih zemalja zahvaćenih ratom u trenucima odmora, u vojnim bolnicama, u vojnim kuhinjama i improviziranim spavaonicama. Sve na tim fotografijama je improvizirano, priručno i privremenog karaktera, isključivo utilitarno i lišeno humanosti. Ništa na njima ne nalikuje na dom, ne ulijeva sigurnost i nadu. Osim mačke. Ona zauzima gotovo centralno mjesto svake fotografske kompozicije, vojnici je nježno pridržavaju u krilu, rukama sklonijim milovanju nego razaranju. Suprotno tradicionalnom motivu podsjetnika na smrt – memento mori, kontekst u kojem apsolutno sve podsjeća na smrt zahtijevao je drugačiji tip podsjetnika – memento vivere. Mačka na izloženim fotografijama predstavlja obećanje života te sjećanje i nostalgiju za domom.
MAČKA KAO MIROVNA POSREDNICA Promatrajući izložene fotografije i razglednice pogled nam se redovito zaustavlja upravo na mački kao poznatom i bliskom motivu uz koji nas veže mnoštvo osobnih priča, kao indikatoru humanosti, svevemenosti i univerzalnosti u svijetu povijesti koji nam nije iskustveno blizak. Posredstvom mačke promatrač u trenutku premošćuje vremenski jaz od stotinu godina, ljude stranog izgleda, iskustva i životnih navika pounutruje, a doživljaj Prvog svjetskog rata poosobljuje. Mačka se pokazuje kao neočekivano podesan ključ za interpretaciju povijesti i omogućuje nam da ono što znamo o Prvom svjetskom ratu, u određenoj mjeri, i emotivno doživimo.
Kako u izložbenom katalogu ističe Maja Parentić, “mačka je u životinjskom svijetu simbol za najbolje i za najgore, i kao takva najbliža je našoj naravi. Čovjek istovremeno stvarajući užase i strahote rata može kroz mačku iskazati svoja nadanja, želje i vjerovanja. Tako su mačke na ovim fotografijama, ilustracijama i karikaturama putovale i preko granica zaraćenih zemalja: Austrije, Njemačke, Rusije, Francuske, Engleske, Belgije i Italije. One su pobuđivale simpatiju na obje zaraćene strane i ustvari nesvjesno dobile ulogu mirovnog posrednika.”