Venecija je voda, Petrograd je igra, Istanbul je tuga

Prijepori oko utjecaja politike u dodjelu ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost koji su punili zapadne medije – ponajviše one u Americi gdje je očito na snazi prvi stupanj nacionalne pripravnosti kada se pojavi bilo što, pa i kulturni proizvod vezan za muslimanske zemlje – svakome tko je temeljitije pročitao knjige Orhana Pamuka zasigurno će se činiti tendencioznima. Naime, nije sporno da u djelima turskog pisca ima mnogo “političkoga”, da on često problematizira povijesne i aktualne odnose između većinske i manjinske kulture, između identitetskih matrica Zapada i Istoka, ili odnose svoje zemlje prema naslijeđu Osmanskoga Carstva. No, jednako je tako nesporno da je ta “političnost” dio kompleksne tekstualne tvorevine, da ona nigdje u cijelosti ne usmjerava autorov diskurs prema jeftinom stranačkom navijanju, i da je zapravo riječ o jednoj od niti u bogatom Pamukovu pripovjednom tkanju. Uostalom, “političnost” protiv koje su zagrmjeli čistači Palače Umjetnosti karakterizira i tolika druga djela velikih svjetskih pisaca, pa izdvajanje tobožnjih Nobelovih radikala, kao što su Pamuk – “Turčin u Europi”, ili Elfriede Jelinek – kritičarka učmale i ksenofobične austrijske građanštine, ukazuje najviše na političku, nacionalnu i kulturološku isključivost onih koji to čine.

Politička motiviranost izbora Švedske akademije vezuje se, među ostalim, i za proces vođen na turskom sudu protiv Pamuka zbog njegova otvorenog spominjanja genocida Turske nad Armencima. No, ako je uistinu taj sramotni proces ubrzao odluku Akademije, onda zbog toga možemo biti samo zadovoljni, jer je eventualno “sumnjiva” motivacija rezultirala nimalo sumnjivim izborom u smislu književne vrijednosti.

Sve to spominjem ne da bih se klanjala Nobelu; same po sebi nagrade u književnoj povijesti dugog trajanja nisu važne – koliko je samo zaboravljenih laureata nasuprot besmrtnosti jednog neovjenčanog Borgesa. Važno je ono što te nagrade trenutačno donose: intenzivno i rašireno prevođenje, čitanje, interpretiranje..., ukratko burniji književni život koji će sigurno promijeniti i atmosferu i horizont očekivanja recipijenata.

Na razvalinama Carstva

Od, za pisca prirodne a za ideologizirana čitanja kontroverzne, “političnosti” krenut ćemo i u interpretiranju autobiografske Pamukove proze. Knjiga Istanbul: grad, sjećanja kroz nekoliko žanrovskih formi i pripovjednih glasova ocrtava mikro-univerzum jednoga grada, njegovu mnogoliku identitetsku fizionomiju koja se ne iscrpljuje samo u uobičajenim metaforama o “gradu dvaju kontinenata”, “mostu između Istoka i Zapada”, ili mjestu stalne “tranzicije iz Europe u Aziju”, i obrnuto. Naime, uređena i reducirana slika o gradu ugurana u okvire spomenutih metafora kroz Pamukove se zapise raspršuje u mnoštvo različitih i neurednih dijelova koji autentičnije ocrtavaju povijest, naslijeđe i svakodnevicu Istanbula i imaginaciju njegovih stanovnika. U osnovnu priču o svome odrastanju – vremenski od prvih sjećanja do odluke da se posveti pisanju umjesto slikanju – Pamuk upleće mnogo različitih toposa istanbulskog identiteta, pa su u knjizi ispisane dvije paralelne biografije: ona o piscu i ona o njegovu gradu.

Propast Osmanskoga Carstva, odumiranje staroga društva, osiromašenje, nacionalna previranja, zbunjenost spram naslijeđenog identiteta i zahtjeva europeizacije, različite kulturne paradigme: grčkog stanovništva, stare aristokracije, muslimana koji prakticiraju vjeru (za razliku od Pamukovih) itd., neke su od izrazitih tema kroz koje se ocrtava kulturološka posebnost toga prostora. Pamuk je svjestan da je za vanjskog promatrača istanbulski specifikum izgrađen oko njegova pozicioniranja u stvarnim i metaforičkim prostorima Istoka i Zapada, Azije i Europe, Osmanlija i Ataturkovih sljedbenika, pa on često u tekstu spominje razdijeljenost, raskorak u kojem su se našli i on, i njegovi bližnji, i cijeli kulturni krug iz kojega je potekao. Nije tu riječ o sukobljavanju, nepomirljivim krajnostima ili zatucanim binarnostima, nego o nečemu normalnom i jedinstvenom – kao što je to da istodobno možete stajati “jednom nogom u jednom, a drugom u drugome svijetu” – što čini specifikum danoga prostora i dubinski određuje ljude koji u njemu prebivaju.

U oslikavanju fizionomije grada Pamuku je posebno važna percepcija inozemnih putnika, jer mu slika u tuđem zrcalu pomaže da bolje vidi sebe i vizuru svoga grada. Kao podjednako važne uzima putničke zapise koji su otvoreni prema gradu i prema Drugome, kao i one koji su sačinjeni prema unaprijed zadanim konstruktima i stereotipima, i u kojima bi stroži kritičar zasigurno prepoznao figure orijentalizacije. Istanbul tako čine i Enciklopedije Rešeta Ekrema Kočua, ali i Mellingove gravure, Gautierovi zapisi, Flaubertova mrzovoljnost zbog sifilisa zarađenog na Istoku, ili Nervalova čitanja grada kroz prizmu Tisuću i jedne noći.

Pamukov se Istanbul ne može definirati kroz čvrsta određenja, on kao da ne može prijeći s jedne obale na drugu, već stalno ostaje u vremenu tranzicije, u umnažanju, u prevođenju iz jednoga u drugo. Takav grad, misli autor, određuje sasvim svoje stanovnike; on je istodobno i inspirativan i koban, on otvara vrata (slike Bospora i Dardanela, vrata Azije) i djeluje poput utega što vuče prema dolje. U mišljenju da prostor toliko snažno određuje osobnost ima i nečega fatalističkog i ograničavajućeg; no kod Pamuka to prije treba pripisati odanosti poetiziranim slikama negoli ozbiljnoj analitičnosti. Zanimljivo je da se Josif Brodski – koji je o Istanbulu pisao prilično negativno vidjevši u njemu posvuda tragove despotizma i neslobode – sasvim drukčije odnosio prema svom rodnome gradu. Brodski piše: “Kad čovjek cijeli život živi u istom gradu, počinju ga, naposljetku, zanimati oblaci. Klima, vrijeme, svjetlosne promjene”. Nakon emigriranja iz Sovjetskog Saveza, on je odlučio posjećivati gradove koji se nalaze na istoj geografskoj širini i dužini s rodnim mu Petrogradom kako bi uvidio postoji li prokleta geografija, neka zadanost mjestom rođenja. Za razliku od Brodskog, kojega su tijekom života sve više zanimali imaginarni prostori Univerzalne kulture, Pamuk izvan Istanbula, čini se, ne bi mogao pronaći sebe. Njemu rodni grad ostaje trajno zagonetan i zavodljiv; on ne mora poput Brodskog dizati pogled prema oblacima.

Krajolik slikan tugom

Nakon ove knjige Istanbul ostaje neraskidivo vezan uz Pamuka, kao što je primjerice Petrograd neraskidivo vezan uz Bjelog, Berlin uz Döblina, Venecija uz Manna ili Brodskog. Drukčijim, jezično manje eksperimentalnim sredstvima negoli što su to činili Bijeli ili Döblin, Pamuk uzdiže svoj grad na razinu osobita znaka, on mu daje metaforične, pa i personificirajuće osobine. Ako je za Brodskog Venecija bila voda, odraz, nestalna slika ili fantazma; ako je za Bjeloga Petrograd bio Prospekt, interakcija, karneval, igra; onda je za Pamuka Istanbul ponajprije tuga.

“Istanbulska tuga izvire iz siromaštva, poraza i gubitničkog osjećaja”, piše Pamuk. Izvire iz osjećaja kaskanja, rastakanja, neprilagođenosti, iz osebujne dinamike prostora u kojem moderno vrijeme otkucava na drukčiji način negoli u Europi. Tuga prevladava u sjećanjima na slavnu prošlost, moć i raskoš, u svjedočenju o uništavanju naslijeđa jedne kulture: u požarima uništenim pašinim konacima, zapuštenim vilama uz obale Bospora, stanovima pretrpanim starudijom poput muzeja. “Taj osjećaj satrvenosti, gubitništva i tuge, kojim je propast Osmanskog Carstva obilježila Istanbul, na kraju se, makar drugim povodom i s malim zakašnjenjem – javio i u nama.”

Tuga, melankolija, sporost... daju osnovni ton cijeloj knjizi, i teško je zamisliti neki suvremeni tekst koji je toliko opsjednut ugođajem, atmosferom prostora. Pamukov je Istanbul grad monokroma, vladanja crne i bijele boje, i to insistiranje na slici, opisima vanjskoga, vizualnome i njegovoj simbolizaciji dominantne su karakteristike ovoga pripovijedanja. Autorova autobiografska metoda ne sastoji se toliko u grebanju ispod vlastite kože, koliko u izoštravanju percepcije i oslikavanju okolnog svijeta, u čemu se onda reflektira i stanje unutarnjeg ja (paralelizam između tuge grada i tuge stanovnika; propasti Carstva i osiromašenja obitelji, napuštenih kuća i usamljenosti autora). Ta je vizualnost podcrtana i ranom Pamukovom željom da postane slikar, kao što je primjetna i u drugim njegovim djelima, poput romana Zovem se Crvena koji ne samo da izravno tematizira odnos norme i autorske slobode u vizualnom prikazivanju (ikonoklazam i slikarstvo minijature) nego je u gradnji romana potencirano ono izvanjsko, vidljivo, slikarsko. Crno i bijelo u cijelom se Istanbulu perpetuiraju kroz nizove literarnih slika, ali i stvarnih fotografija grada; a kao nosivi amblemi u pamćenju ostaju autorove fascinacije snijegom i požarima, bjelinom i zgarištima.

Pohvala/ pokuda sporosti

Istanbul je tako najprije književna biografija jednoga grada, a potom i autobiografija njegova stanovnika-pisca; a u toj su biografiji o gradu najvrjedniji bogatstvo kulturološkog materijala i silina imaginacije u oslikavanju prostora. Sama pripovjedna struktura nije osobito složena, s obzirom na to da se u manje-više linearno ulančanu priču ubacuju brojne digresije i različiti žanrovski materijali, od koga su posebno zanimljivi oni preuzeti iz tadašnje svakodnevice (poput citiranih Pisama čitatelja ili jedinstvenog projekta Enciklopedije Istanbula kao svojevrsne zbirke čuda objavljivane u periodici u nastavcima). Ponekad se autor bespotrebno vraća na opisane sekvence ili ponavlja rečeno, na primjer u previše eksplicitnom spominjanju emocije tuge; a rezultat toga je razvučenost koja može zasmetati čitateljima naviklima na stilske vratolomije i pripovjedačka ubrzavanja dominantne u današnjoj zapadnoj maniri pisanja (sporiji ritam i vraćanje istim temama i istim jezičnim rješenjima primjetni su i u Zovem se Crvena, bez obzira na to što je riječ o sjajno ukomponiranom i kompaktnom djelu). Pripovjedačku tehniku i drukčija recepcijska očekivanja Pamuk baštini iz tradicije iz koje dolazi, a ta je tradicija sasvim sigurno uspostavila drukčije literarne kodove od ove naše. No, za razvijanje teze o širenju i sažimanju, o sporosti i ubrzanju, uopće o drukčijem odnosu prema književnom vremenu u različitim kulturnim kontekstima, ovdje nemamo dovoljno mjesta.

Za kraj vraćam se onim (ne)važnim nagradama; ovaj put ne samom Pamuku, nego njegovu prevoditelju na hrvatski Ekremu Čauševiću koji je dobio Kiklopa za najbolji prijevod u protekloj godini. I koliko god me, ponavljam, nagrade i nagrađeni ne fasciniraju, doista treba posebno izdvojiti Čauševićevo prevoditeljsko umijeće. Naime, i Istanbul i Zovem se Crvena, po mome mišljenju, spadaju među najuzornije prevedena književna djela posljednjih godina u Hrvatskoj, i to ne zbog vjernosti prijevoda, što i ne mogu procijeniti s obzirom na nepoznavanje jezika izvornika. Nego najviše zato što je u njima postignuta cjelovitost pripovjednog svijeta i pronađen jedinstveni, drugi glas koji nas sretno pre-vodi na ovu stranu obale.