Novi film Assayasa otvorio je mogućnost za La Binoche da glumi verziju same sebe što ona čini sa slašću virtuoza kojem je dana prilika da pokaže manje poznate strane svog genija
Oblaci nad Sils Marijom, r. Olivier Assayas, 2014.
“La Binoche”, kako slavnu glumicu nazivaju u njezinoj domovini, jedinstven je fenomen suvremenog umjetničkog filma. Lijepa je Francuskinja poznata po tome što često sama bira redatelje s kojima će raditi, mjesto da oni odaberu nju. Ženu, koja u svojoj impresivnoj filmografiji ima ostvarenja Godarda, Caraxa, Mallea, Kieslowskog, Hanekea, Cronenberga, Kiarostamija, da nabrojimo samo najimpresivnija imena, nemoguće je odbiti pa je tako Bruno Dumont nedavno snimio jedan od svojih najboljih filmova, Camille Claudel 1915 upravo po njezinoj narudžbi, a ove godine isto učinio Olivier Assayas u Cannesu zablistavši dramom Oblaci nad Sils Marijom.
Psihološko nadigravanje
Binoche, koja je prethodno s njim surađivala na drami Ljetni sati, pristupila mu je sa zahtjevom da za nju napiše kompleksan ženski film. Olivier je isporučio sve i daleko više od onog čemu se glumačka diva mogla nadati kad je od njega poželjela malo dobrog starog feminizma. Assayas je do sada prvenstveno bio poznat kao fetišist ženskih čari, a Oblaci nad Sils Marijom otkrivaju da ga uz duboko divljenje ženskoj ljepoti krasi jednako duboko razumijevanje ženske psihologije. Početna premisa od koje je mudro krenuo jest da Binoche postavi ultimativni glumački zadatak – onaj da glumi verziju same sebe što ona čini sa slašću virtuoza kojem je dana prilika da pokaže manje poznate strane svog genija. Pratimo svjetski poznatu glumačku divu koja je, kao i Binoche, zagazila u četrdesete, no čija karijera i dalje blista, i koja, kao i Binoche, vješto balansira između ambicioznih kazališnih projekata, istih takvih filmova i blockbustera u kojima se njezina glumačka bravura svodi na mlataranje rukama ispred zelenog ekrana. Nasuprot njoj Assayas u ring stavlja mladu Kristen Stewart pred kojom je zahtjevan zadatak redefiniranja karijere obilježene Sumrak sagom. Dvije glumice se neprestano nadigravaju igrajući na dijametralno suprotne karte – Binoche na iskustvo i suptilnost, Stewart na mladost i neposrednost.
Binoche je Maria Enders, glumačka diva koja se sprema da ponovo zaigra u predstavi Maloya Snake koja ju je proslavila kao mladu djevojku, no ovaj put u ulozi starije protagonistice – sredovječne lezbijke kojom manipulira njezina mlađahna atraktivna zaposlenica. Prikladno, i nimalo slučajno, naša nesigurna diva čije su slabosti ostale nepromijenjene od tinejdžerskih glumačkih početaka, i u stvarnosti ima jednu takvu mlađahnu bombu uza se. Kristen Stewart igra njezinu osobnu asistenticu Val koja joj služi kao prijateljica, neprijateljica i općenito jedina veza sa stvarnim svijetom. Dvije će se žene povući u mir švicarskih planina, preciznije u mjestašce iz naslova filma, kako bi se Maria spremila za ulogu u kući nedavno preminulog autora komada Maloya Snake, koji ju je otkrio kao sedamnaestogodišnjakinju te joj cijeli život ostao prijatelj. Dvije žene stiješnjene u izolacijski klinč dane provode planinareći, uvježbavajući tekst i dosađujući se u planinskoj osami što Assayasu otvara pregršt prostora za istraživanje njihovog psihološkog nadigravanja slično onome iz Bergmanove Persone u kojem se unutarnji svjetovi dviju žena međusobno reflektiraju, prepliću i nadograđuju.
Tragični protok vremena
Kako je točno Assayas pristupio zadatku što mu ga je postavila La Binoche – napisati kompleksan ženski film sa snažnim individuama u središtu? Odgovor je dvostruk – arhetipski univerzalno i suptilno subjektivno. Uzevši klasičnu matricu o sukobu mlade i stare žene u koju je duboko upisan tragični protok vremena koji glumice pogađa daleko više od ostalih žena te je smjestivši u simbolički natopljen izolirani planinski krajolik, autor polazi od univerzalnih postavki svake priče o ženi suočenoj sa starenjem koje za nju znači podrhtavanje i rekonstrukciju identiteta. S druge strane film je izrazito ležeran u građenju radnje i dramatizaciji sukoba jer se Assayas nonšalantno kreće od scene do scene bez jasne progresije pa je nemoguće odrediti trenutke koji bi trebali predstavljati obrat, promjenu, vrhunac ili neku drugu raspoznatljivu točku u razvoju dramaturgije filma. Iako se bavi dramatičnom temom i dramatičnim likovima, film je upravo nevjerojatno prozračan, suptilan, nenametljiv, naizgled nehajan u svojoj posvećenosti svakodnevnim detaljima, što površnije gledatelje može navesti da pomisle kako autor zapravo nema ništa posebno za reći o temi kojom se bavi. No, istina je upravo suprotna.
Assayas je majstor suptilne karakterizacije kroz tek naznačene tragove pa o karakterima dviju žena saznajemo kroz njihove mikro-reakcije u nizu svakodnevnih situacija kojima ih redatelj promišljeno izlaže. Binoche i Stewart većinu filma provode dosađujući se u planinskoj kući u kojoj surfaju stranicama tabloida, ogovaraju, vode ne odveć duboke razgovore o najširem spektru tema i tu i tamo protegnu noge na svježem planinskom zraku. Pri tom često prolaze kroz tekst nadolazeće predstave na način da Binoche interpretira svoj tekst, a Stewart čita tekst objekta njezine žudnje – situacija koja je više nego zahvalna za emocionalni klimaks postignut pretapanjem iskustvenih razina. No, Assayas ne dovodi stvari do usijanja, ne zanimaju ga dramske situacije, već vibracije ispod površine, ono oku skriveno, a za srce sveprisutno. Poput vještog akrobata balansirajući na čarobnoj liniji između efemernosti svakodnevnog i simboličkih datosti Assayas gradi opipljivo živ svijet koji hipnotizira svojom prirodnošću. Kada na jednoj šetnji Stewart jednostavno nestane, redatelj se ne zaustavlja na logičkim pojedinostima i objašnjavanju, već jednostavno prelazi na idući isječak iz života glumačke dive ostavljajući nam da sami odlučimo je li mlada i potentna asistentica bila tek utvara njezine prošlosti ili surova stvarnost njezine sadašnjosti.
Metafilmski intermezzo
Komad Maloya Snake ime je dobio po rijetkom meteorološkom fenomenu što se događa nad Sils Marijom, a prilikom kojeg se oblaci što naviru preko planinskih vrhunaca slažu u začudne formacije nalik divovskoj zmiji. Assayas nam nenadano podastire amaterski film iz 1935. kojim je taj fenomen prvi put zabilježen i to u svoj punini trajanja bez pravog dramaturškog opravdanja za njegovo umetanje. A opet taj metafilmski intermezzo donosi neku vrstu otkrivenja, prosvjetljenja, katarze, jer upravo je u takvim postupcima tajna redateljeva besprijekorno učinkovitog stila. Stalno nam podastirući naoko nebitne detalje pred nama konstantno izranja slika života životnijeg od života samog, a koja je sazdana od alkemijske smjese arhetipskog i efemernog. Ne gledamo La Binoche da saznamo što će joj se dogoditi i kako će se razriješiti njezine patnje, već da podijelimo sitne trenutke bivanja u njezinoj čarobnoj prisutnosti. Dok hrabro odmjerava snage s dvostruko mlađom suparnicom, ulovljena u nemilosrdnu igru ogledala i odraza sa senzibilitetom joj posvema suprotnom glumicom, La Binoche hrabro razotkriva sve slojeve najteže od svih uloga – dive koja nikada ne izlazi iz karaktera.
Objavljeno u emisiji Filmoskop na Trećem programu Hrvatskog radija.