Nakon smrti venezuelanskog predsjednika Huga Cháveza ovih dana ostaje za vidjeti kako će se to odraziti na unutarnju dinamiku Venezuele te cijele Latinske Amerike
Predstojeća politička promjena nakon smrti predsjednika Cháveza, stavila je pred Venezuelansku ljevicu ogromne probleme. U proteklih 20 godina “bolivarski proces” je bio tako isprepleten s Chávezovim likom da se teško može zamisliti lijevi projekt bez njega: Chávezova karizma i njegov (bolivarizmu u mnogim smjerovima otvoreni) ambigvitet doveli su do toga da grassroots pokreti, vojska, lijevi sindikalisti/ce i dijelovi srednjih slojeva u 1990-im godinama uopće mogli pripadati istom političkom pokretu. Kada su stanovnici siromašnih četvrti između 2002. i 2005. opetovano masovno izlazili na ulice prosvjedujući protiv desničarskih pokušaja državnog udara, bilo je to upravo zbog toga zato što je nebjelačka većina Venezuelanaca smatrala da je njezin predsjednik po prvi put politički predstavlja. A to što proces promjene uživa istu široku potporu danas kao i prije unatoč nezanemarivom usponu nove “bolivarske” državne buržoazije, manje je povezano s vladinom politikom kao takvom, već s vjerodostojnošću njihovog predsjednika.
Problem “bolivarske revolucije” ipak ne leži samo u tome što će nedostajati Chávezova popularnost. Ništa manje ne zabrinjava što vladin tabor ne raspolaže nikakvim jednoznačno definiranim političkim projektom. Čavizam čine heterogeni interesi i struje. Samo u vladajućoj Ujedinjenoj socijalističkoj partiji (PSUV) može se razaznati najmanje četiri krila: uz skupinu potpredsjednika Nicolása Madura koji će ući u predsjedničke izbore kao kandidat Venezuelanske ljevice, postoji frakcija bivšeg vojnog lica Diosdada Cabella kojega ljevičarske bazne grupe označuju kao zastupnika “boli-buržoazije” u usponu. Treća struja koju predstavlja Rafael Ramírez, šef državnog naftnog koncerna PDSVA, želi produbiti politiku blagostanja koju se financira naftom i vjerojatnije slijedi socijaldemokratske ciljeve. Posljednju, četvrtu poziciju zauzima bivši potpredsjednik Elias Jaua koji je bio najvažniji sugovornik društvenih pokreta u vladi (budući da je tek prije nekoliko tjedana imenovan za ministra vanjskih poslova ipak nije jasno kakvu će ulogu Jaua igrati u Venezuelanskoj unutarnjoj politici).
Uz te frakcije u vladajućoj stranci PSUV osim toga postoje brojne grupe koje su se doduše osjećale dužnom “bolivarskoj revoluciji” i njezinom “komandantu”, a koje ipak gaje neizmjerno duboko nepovjerenje prema državnim dužnosnicima. Značajno je da je upravo taj nerazjašnjeni odnos dosad održavao na životu reformnu politiku u zemlji. Grassroots pokreti su u vladi i prije svega u samom Chávezu našli sugovornike, no držali su se podalje od državnih struktura te ih se tako nije moglo u potpunosti kooptirati. Upitno je hoće li te proturječne no isto tako i produktivne okolnosti moći opstati bez Cháveza.
Odnosi snaga u Venezueli ”Bolivarska revolucija” se dakle zapravo nalazi na raskrižju. Pad čavizma je zamisliv, ali kao svaka kriza i ova nudi svoje prilike. Može biti da je fiksiranje na Cháveza ipak uspjelo pokrenuti stvari: uvijek je poticao obespravljenu većinu da se samoorganizira i na taj način spriječio da prevagnu čisto formalni, institucionalizirani oblici demokracije. Opet s druge strane, mit o ”komandantu” je također mnogo toga zapriječio. Nije mala stvar da se u Venezueli i 14 godina nakon početka ”revolucije” otvoreno diskutira o svemu – u mnogim zemljama u čijoj su se prošlosti odvile tako temeljite promjene, situacija je bila drugačija. No u isto vrijeme u Venezueli više skoro da ne postoje kritičke rasprave na samoj ljevici. U prošlosti su se rasprave pokretale većinom zato što bi Chávez upozorio na neki tekst ili kritiku.
Utoliko predstoji obnova ”bolivarske revolucije” – sa ili bez Cháveza. Međutim, nejasno je posjeduje li čavizam potrebnu snagu za to. Od vladajuće stranke PSUV ne može se puno očekivati. Njezine strukture su presnažno obilježene klijentističkom logikom države bogate naftom u kojoj državni dužnosnici skoro neizbježno grade simbiotske veze s građevinskim i trgovinskim poduzećima. S druge strane, društveni pokreti su preslabi i neorganizirani da bi mogli ostaviti svoj trag na tom procesu.
Ali s druge strane Venezuelu se isto tako ne smije podcjenjivati. U proteklih 25 godina popularna većina je prvo srušila neoliberalizam, a zatim i tradicionalni politički sustav. Obranili su ”svog” predsjednika od pokušaja državnog udara, kao i svoju autonomiju u odnosu na državu. Venezuelanci raspolažu znanjem koje je ljudima u drugim dijelovima svijeta teško dostupno: znaju da tržišta ”lažu” i da je drugačija raspodjela bogatstva moguća.
Dakle, situacija bi se mogla zakomplicirati za Venezuelansku ljevicu, no u njoj se kriju i opasnosti po desničare. Ako bi se desnica i vratila na vlast – sama ili u savezu sa sektorima bolivarizma koji drže do poduzetničke klime – naišla bi na širok društveni otpor. Slabo je vjerojatno da bi većina stanovništva pustila da se postignuća proteklog desetljeća unište bez otpora. Neoliberalna desnica ne može odveć represivno djelovati, ako ne žele riskirati građanski rat. U tom svjetlu je sasvim zamislivo da ekonomske institucije te, dakako, Washington rade prije na sporom uništenju čavističkog projekta nego na brzoj promjeni vlade.
No možda se taj pad ipak neće dogoditi. Aktualne ankete upućuju na to da Nicolás Maduro može pobijediti buržoazijsku desnicu na predsjedničkim izborima koji sada moraju biti raspisani. A činjenica da se devalvacija valute (koju se godinama odgađalo i koje se čavizam pribojavao zbog inflacijske dinamike) dogodila početkom veljače bez većih problema, dakle već pod vodstvom Nicolása Madura, upućuje isto tako na stabilnost vrijednu divljenja. Izgleda da čavizam kao latinskoamerički socijalni reformni projekt itekako ima potencijala da opstane i bez svog osnivača.
Chávezovo nasljeđe u Latinskoj Americi Odnosi u regiji su pak jasniji od unutarnjih zbivanja. Za Latinsku Ameriku Chávezov odlazak znači težak gubitak – i to iako se Venezuelanski antiimperijalizam, dakle npr. demonstrativno prijateljstvo s vladama Irana i Bjelorusije, često označavao kao primitivan. Ali unatoč tom grozomornom podržavanju antiameričkih desnih vlada u cijelom svijetu, čavistička vanjska politika u Latinskoj Americi je također dovela do rezultata. Distanciranje od Washingtona i spretno upravljanje naftom kao medijem za sklapanje političkih saveza doprinijeli su tome da je mogućnost slobodnog djelovanja na području gospodarske, socijalne i fiskalne politike na potkontinentu danas mnogo veća nego prije 20 godina. Mnoge su zemlje djelomično ponovno nacionalizirale svoja nalazišta sirovina. Otkupljivanjem državnih dugova (a naročito od strane Venezuele) u velikoj mjeri se suzbija Međunarodni monetarni fond, a s (barem djelomičnom) renesansom države koja intervenira u tržišta i međunarodne financijske institucije, na značenju je ponovno dobila i socijalna, zdravstvena i obrazovna politika. Latinska Amerika zahvaljujući UNASUR-u ima na raspolaganju vlastitu zajednicu država koju ne kontrolira Washington, diversificirala je svoje gospodarske i vanjskopolitičke odnose, a Brazil kao najvažniji akter u regiji sve više postaje obrambenim bedemom prema američkim pokušajima interveniranja na potkontinentu.
Naravno da je puno toga u novoj samostojnosti Latinske Amerike proturječno: dugovi MMF-u su zamijenjeni milijardama u kineskim kreditima. Povlačenje europskih koncerna iz država s lijevom vladom poput Bolivije popraćeno je pobjedonosnim ulaskom brazilskog kapitala. Činjenica da međunarodna banka Banco del Sur koju je inicirao Chávez još uvijek ne funkcionira šest godina nakon odluke o osnivanju, na koncu nema veze s interesima Brazilaca koji, naime, raspolažu vlastitom državnom bankom za razvoj koja osigurava pristup velikim projektima domaćim građevinskim koncernima.
No tko iz toga zaključi da se u Latinskoj Americi odvija tek po stanovništvo beznačajna promjena snaga – sa SAD-a ka Brazilu i Kini – previđa važne detalje. Podčinjenost Latinske Amerike SAD-u i Zapadnoj Europi osigurana je na više načina; u tome su važnu ulogu odigrale vojne intervencije baš kao i međunarodni financijski arhitekti i zasad nenarušena politička hegemonija Washingtona. Danas se latinoamerički potkontinent kreće između različitih polova moći – što znatno proširuje manevarski prostor državne politike, a ponekad i demokracije.
Hoće li se ti pomaci nastaviti i nakon Cháveza? U najmanju ruku će sociopolitički i društveni aspekti zasigurno izgubiti na važnosti. Chávez je u proteklom desetljeću bio najvažnije jamstvo da se latinskoamerička integracija ne interpretira isključivo iz ekonomske i geopolitičke perspektive. Zahvaljujući njegovom stavu, Venezuela ne samo da je potpisala sporazum o suradnji s brazilskom vladom i naftnim koncernom PETROBRAS, već i s brazilskim pokretom bezemljaša MST. Hoće li njegov nasljednik koji će imati znatno manju političku težinu biti sklon takvoj poziciji i biti u stanju provesti je, teško je povjerovati.