Odnos “latinskih izreka” i kritičke svijesti. – Najljepše misli klasične starine: od “iskoristi ženu” do “uzmi sve što ti život pruža”. – Prilozi za najnoviju povijest jugoslavenskog latinizma. – Antika kroz filter školskog dvorišta. – Sincentia poetica i nihil illigitamus carborundum. – Koliko kvantitete, toliko kvalitete.
Jedan od za mene najzanimljivijih natpisa izloženih u zadarskom Arheološkom muzeju veličinom je posve neproporcionalan zanimljivosti. Radi se o kamenoj pločici veličine bloka za pisanje, uočljivo skromne izvedbe. Na pločici je isklesano nekakvo morsko čudovište s trozupcem, a ispod njega je (ako se dobro sjećam) nekoliko redaka natpisa. Taj natpis nije ni na kojem poznatom jeziku; slova sliče latinici, ali nisu latinica. Po svemu sudeći, pločica oponaša rimski zavjetni natpis, a napravio ju je (valjda i naručio) netko nepismen. Ali svjestan da pismo ima čarobnu moć.
Istina je, samo smo ljudi Znaš li, pita me prijatelj, kako se na latinskom kaže “Istina je, samo smo ljudi”? Obojica smo filolozi, i slutim minu. Čekam. Prijatelj citira: “Verum est, summus hominorum”. To na latinskom ne znači ništa – znači nešto kao “Istina je, najviši ljudovi.” Summus “najviši”, doduše zvuči kao sumus “jesmo”, ali samo u našim ušima (Rimljani su jasno čuli razliku, kao što mi čujemo razliku između lûk i lùk). Anegdota ovdje ne završava. Baš je tu izreku, nastavlja prijatelj, baš u tom obliku jedan pjesnik stavio kao moto svojoj pjesničkoj zbirci, objavljujući je tiskom. Na pitanje zašto, rekao je: “Pa pronašao sam na internetu.”
I zaista. Internet, kao i uvijek, otkriva nove svjetove. Ti svjetovi nisu uvijek oku ugodni.
Citati.hr Pretraga pokazuje da mreža vrvi spominjanjem izreke (ili pseudoizreke) “Verum est, summus hominorum”, i da se ona zaista tumači kao “Istina je, samo smo ljudi.” Javlja se i na stranicama citati.hr (stranica “nastala uz potporu Ministarstva kulture”), i na stranici Wikicitata “Latinski citati” (“Ova stranica sadrži prijevod najviše korištenih latinskih izreka”). Primjećujem, dalje, da je citiranje izreke ograničeno na hrvatske, bosanske i srpske stranice: prilozi za najnoviju povijest jugoslavenskog latinizma.
Nije to ni jedina “latinska izreka” od koje se oči razrogače. Dade se složiti mala tipologija čudesa sa stranice Wikicitata. Ima tamo iskaza koji su u visokom stupnju agramatični: “accipe vitam offers” (doslovno “primi život nudiš”, a trebalo bi značiti “uzmi sve što ti život pruža”). Ima onih gdje možemo, dobronamjerno, vidjeti tek tipfeler, prst koji se okliznuo na tastaturi: “exemplus discimus” umjesto “exemplis discimus” (“učimo na primjerima”), “discardio populo nocet” umjesto “discordia populo nocet” (možda je ovdje interferirao grecizam “tahikardija”?). Negdje su, nažalost, tipfeleri takvi da upućuju ne samo na izostanak naknadne provjere, nego i na nepoznavanje pravila latinskog. Onaj tko je za “svađati se oko kozje vune”, tj. oko beznačajnih stvari, napisao “de lana caprina riksari” (umjesto “... rixari”), pisao je kako govori, blaženo nesvjestan da u latinskom postoji slovo x; tko je napisao “sincentia poetica” (umjesto “licentia”) sudjelovao je u igri pokvarenog telefona; a onome tko je u zbirku uvrstio “nihil illigitamus carborundum” (s disleksičnim “pemcem” umjesto “illegitimis”), pa još uz prijevod “Ne dopusti da te poraze loši” – tome je ostao skriven čitav svemir anglosaske zafrkancije. “Illegitimis non carborundum”, naime, jest nadriprijevod engleskoga “Don’t let the bastards grind you down” (“illegitimi” su “kopilad”, a Carborundum, ili silikonski karbid, industrijsko je sredstvo za brušenje). U takvom kontekstu ne iznenađuje što se kao “izreka” koja bi trebala značiti “SILENT PROTEST – We want our gold back” (da: na engleskom, iako na stranici s hrvatskim prijevodima latinskih izreka) pojavljuje ovo: “TACITUS VOTO – Lorem ipsum nostro aurum” (prvi dio se može prevesti kao “šutljiv glasam”, no drugi se dio sastoji od “tipskog”, besmislenog teksta za tipografske makete, nastalog od izmiješanih latinskih riječi, s tim da je na kraju dodano “zlato”).
Sa školskog dvorišta Na stranici s citatima ima i onih čiji je latinski gramatički uredan, ali nas navode da se pitamo o smislu. “Carpe feminam” očito je parodija izreke “carpe diem”, i vjerojatno je izazov političkoj korektnosti – ali što dosjetka “iskoristi ženu” radi na stranici koja popisuje “najviše korištene latinske izreke”? Smatra li anonimni suradnik da je ta izreka zaista “najviše korištena” – i je li to nešto što želimo uvrstiti u svoju “škrinjicu mudrosti”? Dubokoumnost na razini “u se, na se i poda se” možda bi i govorila nešto o rimskom mentalitetu da je zaista rimska – no, naprosto, ona to nije; ne može joj se naći trag ni u antičkoj ni u srednjovjekovnoj književnosti. Kao rezultat igre “umetnite bilo koji akuzativ nakon carpe” ona je tek antropološki je odraz školskog dvorišta.
Nadalje. “Nil supra deos lacesso” prevedeno je kao “Ne tražim ništa iznad bogova”, i taj je prijevod gramatički zaista moguć – no koji je smisao tolike skromnosti? Tvrdi li “ja” da ne traži ništa više nego što traže bogovi? Ili možda ne traži ništa onkraj Olimpa i nebesa? Neobičan teološki pristup (čak ne niti ničeanski: Nietzsche bi upravo i tražio nešto iznad bogova) nusproizvod je pogrešnog tumačenja. Za Horacija, koji je navedene riječi napisao, “supra” nije bio prijedlog u sintagmi “supra deos” (“iznad bogova”), nego prilog u sintagmi “nil supra”, “ništa povrh toga”: “Ne želim gnjaviti bogove ni za što više.”
Pojedine su pak izreke prevedene tako da nužno odvode čitaoce u krivom smjeru. “Nervus belli, pecunia infinita” trebalo bi značiti “snaga rata, beskrajna zarada”. Izričaj je pitijski, ali najbliže je tumačenje prijevoda “nada u zaradu pokreće ratove”. Ciceron je, međutim, na umu imao upravo suprotno – mišić (nervus) bez kojeg nema rata jest ogromna količina novca.
Ništa bez dvadeset tisuća Iza ovog buketa pseudocitata, i iza njihova kontaminiranja južnoslavenskog rukavca interneta (kopipejsta se dalje, i dalje, i dalje...), slutim nekoliko neuspjeha. Najprije, tu je neuspjeh osnovnog načela Wikipedije, stava da kvantiteta rađa kvalitetu (“mudrost gomile”). Ispod određene granice takvog preskoka iz kvantitete u kvalitetu očito nema. Ako je na dvadeset tisuća ljudi moguće naći njih dvadeset kojih se pojedina tema tiče (prvi uvjet), a oni o njoj dovoljno znaju (drugi uvjet) i dovoljno su motivirani (treći uvjet) da to znanje primijene redigirajući članak na Wikipediji, zamećući pritom dijalog i tako čineći članak sve boljim i boljim – za temu koja zanima samo dvije tisuće, ili samo dvjesto ljudi takav mehanizam neće funkcionirati. Previše će puta izostati neki od tri uvjeta, a sva su tri ključna. I tako su Wikicitati prepušteni na milost i nemilost prvome tko će “kopipejstati” što mu god dođe pod ruku, bez kriterija i bez kritičke svijesti, kao i svih ostalih koji će kopipejstano dalje kopipejstati. Netko tko bi prilog učinio boljim, pregledavajući ga i ispravljajući, jednostavno se za temu “latinski citati” neće naći.
To nas vodi do drugog neuspjeha, neuspjeha obrazovnog sustava. U principu je svaki gimnazijalac potencijalno kompetentan urednik popisa latinskih citata. Nije samo latinski obavezan predmet u prve dvije godine gimnazije – upravo se ono najoskudnije upoznavanje s latinskim često svodi na pamćenje pregršti “poslovica”. Nažalost, takvo svođenje na minimum očito ostavlja ljude indiferentnima prema latinskom; jednom kad se latinskog “riješe”, više ih ni najmanje ne škaklja čak ni ono što bi sigurno mogli prepoznati kao grešku (“exemplus discimus”). Za latinski im se, dakle, više–manje fućka.
Hic transit Postoji, međutim (internet svjedoči), i skup ljudi kojima se još uvijek, i dan-danas, godine Gospodnje 2014, za latinski nipošto ne fućka. Postoje ljudi koji još uvijek taj jezik doživljavaju kao medij mudrosti, kao medij koji je unekoliko i mudrost sama (jezik, kao kod Harryja Pottera, zadržava magične konotacije; ili, kao na rubovima religije i parapsihologije, mistične). Samo što je za te ljude citiranje djelatnost udaljena i od metoda provjera uobičajenih u svakodnevnom životu (moj prijatelj zdvaja: “Zašto onaj koji je uzeo za moto Verum est... nije pitao?”), kao i od metoda provjere koje su u temelju znanstvenog razmišljanja. Paradoksalno, upravo se ti, za koje je latinski kao jezik još uvijek važan i moćan, čine tisućama milja daleko od osnova kritičke svijesti, od filologije. Kao što su daleko bili i njihovi preci, naručioci i izvođači natpisa u zadarskom Arheološkom muzeju: osjećajući i cijeneći moć latinskih natpisa, bilo im je uskraćeno pravo znanje o načinu na koji ti natpisi funkcioniraju.
Opet Konfucije ima komentar. Zi Lu je pitao kako vladati. Konfucije je rekao: “Vodi narod i daj za njih sve od sebe.” “Ima li još nešto?” “Ne daj se razočarati.” Znamo, dakle, što nam je činiti. Prvi korak: ispraviti popis latinskih izreka na Wikicitatima. “Hic transit gloria mundi! – I tako prolazi slava svijeta.”