Noga filologa - Veseli svijet boje limete

Knjige Grka i Rimljana bile su svici, role: najčešće sedam do osam metara dugačak list papirusa (tekst je bio ispisan u stupcima, kao danas u novinama), u “zatvorenom” stanju zamotan, tako da je čitanje bilo u stvari premotavanje: kad bi došli do kraja, grčki i rimski čitatelji morali bi, za lakšu sljedeću upotrebu, knjigu premotati natrag na početak. Baš kao kod današnjih audio i video kaseta. No ta sličnost antičkih nosača pisanosti s današnjim nosačima zvuka i slike nije jedina.

Hiperbuvljak

Ima već mjesec dana kako se igram jednim kompjutorskim programom. Zove se LimeWire, i jedan je od programa namijenjenih tzv. peer-to-peer (“ravnopravnoj”) razmjeni datoteka. To znači: omogućuje mi da pronalazim dokumente na tuđim računalima (onim njihovim dijelovima koje su korisnici otvorili svima) i da te dokumente, ako želim, skidam na svoje računalo, dok drugi rade isto tako što se mog kompjutora tiče. Internauti se time najviše služe za razmjenu glazbenih zapisa; osobno sam u ovih mjesec dana malo-pomalo prikupio lijepu kolekciju pjesama koje su mi važne, a ostale su u egzilu audio kaseta i gramofonskih ploča – a našao sam i nekoliko davno željenih stvari koje nikad nisam uspio snimiti s radija, ili naći po dućanima. Peer-to-peer mreža na Internetu uključuje u svakom trenutku barem milijun i pol računala. To nije buvljak – to je hiperbuvljak, to je buvljak na koji može doći cijeli svijet.

Koliko je taj buvljak legalan? Sam je ovaj problem stvorio cijelu jednu literaturu i mravinjak aktivističkih aktivnosti. Iz perspektive postojećih zakona (prvenstveno američkih), iz perspektive organizacija koje žive od zaštite autorskih prava, to je protuzakonito do srži. To je piratstvo najčišće vode, i zaštitari copyrighta najradije bi nas sve tužili za velik novac. Neke i jesu – kako proizvođače programa koji omogućavaju peer-to-peer razmjenu (tijekom 2000. “muzička industrija” sudski je stala na kraj prvoj generaciji ovakvih programa, čiji je najpoznatiji predstavnik bio Napster), tako i same korisnike (za razliku od Napstera, generacija kojoj pripada LimeWire koristi se decentraliziranim mrežama, gdje su datoteke na računalima samih korisnika, te više nije lako sudski goniti samog proizvođača i distributera softvera za razmjenu). No, ovdje je zakon u izvjesnom sukobu sa zdravim razumom. Iz perspektive nas malih korisnika i malih ljudi – to što radimo nije piratstvo; piratstvo je prodavanje naveliko – a mi radimo isto ono što smo radili posuđujući i razmjenjujući s kolegicama i kolegama iz razreda ploče i CD-ove, stripove i knjige.

Kako prodati sadržaj

Muzička industrija, filmska industrija, izdavačka industrija. Zovu ih industrijama, mada ne proizvode ni automobile ni naftu. Kako je to moguće? Proizvode i prodaju masovno. Ali što prodaju? Ne diskove ni role filma ni uvezane papire – cijena samih artefakata, pogotovo u masovnoj proizvodnji, deseterostruko, pa i stostruko je niža od tržišne cijene glazbe, filmova, romana, udžbenika. Te industrije proizvode i prodaju intelektualni i emotivni sadržaj; prodaju ideje i osjećaje (i vrijeme). Ali to su nematerijalne kategorije! Svakako – i tu počnete shvaćati da ove industrije prodaju prvenstveno korištenje svojih proizvoda. I da se to korištenje može najbolje prodati ako ga se ograniči. Tri slatke riječi: “sva prava pridržana”. Imate pravo slušati muziku; nemate je pravo presnimavati. Imate pravo gledati film; ne smijete ga posuđivati drugima. Imate pravo čitati knjigu; ne smijete je fotokopirati.

Grci i Rimljani, i svi ostali narodi tijekom većeg dijela ljudske povijesti, nisu poznavali intelektualno vlasništvo. Poznavali su autorstvo; slavili su onoga tko je nešto napravio prvi ili onoga tko je nešto napravio jako dobro. Poznavali su i vlasništvo, naravno; ono je temelj cjelokupne ljudske povijesti, barem iz evropske vizure. No ideja povezivanja autorstva i vlasništva, te, shodno tome, ideja trgovanja takvim vlasništvom – tako nešto tijekom većeg dijela ljudske povijesti ljudima na pamet nije padalo.

Razlog? Tehnologija. Na nekoliko razina. Najprije, dakako, Grci i Rimljani nisu imali načina zabilježiti zvuk, sliku, pokret. Drugo, Grci i Rimljani nisu imali nikakvu industriju – s izuzetkom nekoliko temeljnih prirodnih proizvoda, sve je u antičkom svijetu nastajalo rukotvorstvom: individualnim radom. To vrijedi i za knjige. A kad morate ručno umnožavati složene proizvode, ne možete to činiti masovno, i ne možete postići apsolutno vjernu reprodukciju. To nisu mogli – a ni pokušavali, jer to nisu imali povoda ni zamišljati – niti “profesionalni izdavači” antičkog svijeta, od kojih je najslavniji bio Ciceronov prijatelj Atik. Izdati knjigu za nj je značilo uposliti svoje pisare – vjerojatno robove – koji će iz autorova “mastera” prepisivati primjerak po primjerak (u najboljem slučaju, po diktatu, više njih istovremeno). Hoće li ti primjerci biti identični? Mogu li svi prepisivači imati isti rukopis? Mogu li svi prepisivači nijednom ne pogriješiti, ili barem pogriješiti svi na istom mjestu?

Nekoliko zavoja više

Sam koncept intelektualnog vlasništva bio je indirektna posljedica izuma tiska. Intelektualno ste vlasništvo mogli zamisliti tek onda kad je postalo moguće jedan tekst (ili sliku) reproducirati u velikom broju praktički identičnih primjeraka. Jednom zamišljeno, intelektualno je vlasništvo bilo, i još je, dobra stvar, donoseći autorima nezavisnost: slobodu od mecena i sponzora. No danas doživljavamo zatvaranje kruga. Daljnji razvoj tehnologije masovnog umnožavanja doveo nas je opet na točku na kojoj su bili Grci i Rimljani – samo nekoliko zavoja spirale iznad njih.

Uz dohvatljivu cijenu – recimo, desetak tisuća kuna – svakome su od nas dostupna oruđa za posve profesionalno snimanje i obradu ne samo zvuka nego i slike (tekst profesionalne kvalitete može se stvarati i za daleko manje novaca, čak i besplatno). Ali to nije sve: svakome od nas podjednako su lako – a u slučaju LimeWirea i družine, samo uz cijenu korištenja veze – dostupni i načini za distribuciju stvorenih sadržaja. Za distribuciju širu, bržu, jeftiniju nego ikad ranije u ljudskoj povijesti. To znači da je podjednako lako pronalaziti i preuzimati zapise koje imaju drugi, kao i prijavljivati i ustupati one koje imamo mi. A cijela ta distribucijska mreža postoji na razini ispod industrije: na razini individualnih korisnika. Ili individualnih stvaralaca.

Spuštanje digitalne igle

Kad sam spominjao profesionalnost bio sam, blago rečeno, neprecizan. Nije riječ zapravo o profesionalnosti – nego o potencijalnoj profesionalnosti. U stvarnom životu, svijet datoteka razmjenjivanih putem LimeWirea i ostalih peer-to-peer programa frapantno je neprofesionalan, amaterski u svim mogućim smislovima. Za profesionalnost, naime, nije dovoljno samo oruđe; potrebni su i profesionalci. Potreban je netko tko vlada kako oruđem, tako i jezikom struke – a pritom ima dovoljno energije i volje da tu sposobnost i koristi (eto Ahilove pete različitih hrvatskih profesionalaca). U svijetu LimeWirea profesionalne su vrijednosti najčešće manje važne, nešto za picajzle. Jer, kad čitate Alana Forda ili Stripoteku, koliko je važno imaju li cijele korice ili masne fleke – u odnosu na to da čitate baš onaj broj koji vam je trebao?

Ono što se razmjenjuje preko peer-to-peer mreža nisu digitalni zapisi kakve slušamo na CD-ima i DVD-ima, nego njihovi prijevodi u druge, nešto pojednostavljene (a zato i opsegom manje) formate. Ti prijevodi, pak, nastaju u kućnoj radinosti – i to znači da im kvaliteta znatno varira, ovisno o ukusu, sposobnostima, strpljenju onoga tko ih je pripremio. Pa i o raspoloživim izvorima: neke su datoteke nastale snimanjem sa starih vinilnih ploča – pa su u digitalni format uredno uključeni i šumovi, i ono nezaboravno spuštanje i dizanje gramofonske igle.

Istu nonšalantnost susrećemo i kod imenovanja datoteka, pripreme njihovih “metapodataka” – a to je jedini način kojim možete naći zvučni zapis koji vas interesira. Budući da i imenovanja ovise o dobroj volji (i obaviještenosti, i obrazovanosti) samih presnimavatelja, Life During Wartime Talking Headsa naći ćete “pučki” preimenovanu – prema refrenu – u This Ain’t No Disco. Onda dolazi i nemogućnost da ustanovimo o kojoj je verziji pojedine pjesme riječ, totalna neinformativnost naslova tipa Track 7, proizvoljno, čak i zafrkantsko određivanje žanrova, pa i mogućnost podvale – postoji bend koji svoje stvari na razmjenama predstavlja kao Portisheadove (a čak i nije loš!).

Pirati i tipfeleri

Kultura bez kontrole. Kultura bez potpuno identičnih kopija. Oboje nam je savršeno poznato; oboje karakterizira antičku (i srednjovjekovnu) tekstualnost. Štoviše, oboje je osnovni razlog zbog kojeg je nastala filologija.

U svijetu gdje je svaka kopija rukotvorina, nemoguće je spriječiti pogreške; jeste li kad pokušali prepisati stranicu teksta a da nijednom ne pogriješite? U svijetu gdje nema kontrole, kad tekst bude “objavljen” – kad izađe u javnost, kad se role prodaju – djelo više ne posjeduju ni autor ni izdavač. Djelo može umnožiti svatko tko je kupio jednu rolu, može to činiti u privatne ili komercijalne svrhe, ne brinući se ni zericu o autorizaciji ili o intelektualnom vlasništvu (jer tako nešto u antici, kao što znamo, ne postoji).

Kad kontrole nema, a zarade ima, ne prijete samo netočnosti ili nepotpunosti. Moguće je, također, da netko “piratizira” tekst – da ga stavi u optjecaj bez autorova pristanka, da stavi u optjecaj neku od radnih verzija, neku od privatnih verzija (podsjeća li ovo na neku od recentnih upotreba Interneta?). Tako i sam spomenuti Ciceron jednom šalje Atiku Hircijev politički pamflet Protiv Katona, preporučujući prijatelju da ga umnoži i raspača, bez ijednog spomena autorizacije, autorove dozvole, naknade autoru. No moguće je i da netko poduzetan, kako bi zadovoljio potražnju, sam napiše tekst i ponudi ga kao Ciceronov; to su, stručnim terminom, pseudepigrapha (i naš lažni Portishead!).

Previše kontrole

Filologija se kao znanost ustrojila upravo oko pokušaja da se tekst kontrolira. Ne u komercijalne svrhe, kao kod agencija za zaštitu autorskih prava, nego u svrhu “znanstvene istine” shvaćene u smislu 19. stoljeća. Da bismo se probili do onoga što je Autor – Ciceron ili Platon – “zaista napisao”, trebalo je očistiti nanose i ruzinu dvije do dvije i pol tisuće godina nekontroliranog prepisivanja, nekad savjesnog, nekad površnog, nekad stručnog, nekad nedovoljno kompetentnog, ali i razlučiti pseudepigrapha od autentičnih tekstova.

Zbog ovoga pogled u veseli svijet LimeWirea i razmjene datoteka može na filologa djelovati kao hladan tuš. Mnogo produktivniji kad se nad njim ne zgražamo – kad ga pokušamo razumjeti. Namjeravamo kontrolirati tekst – ali što kontroliramo? Namećemo čvrstu formu nečemu što u vrijeme svoga nastanka nije imalo (posve) čvrstu formu. Stvaramo li time himeru? Laskamo si da smo točku oslonca usred bujice neprofesionalnosti – ali nismo li ponekad kao agencije za zaštitu autorskih prava, viškom kontrole sputavajući kreativnost, nadomještajući zdrav razum zakonskim propisom?