S profesoricom na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu govorimo o povijesti i budućnosti izgradnje veslačkog paviljona Uskok
Prof. dr. sc. Vesna Mikić s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, autorica knjige Antun Ulrich – klasičnost moderne (2002.), govori o povijesti i mogućnostima ponovne izgradnje veslačkog paviljona Uskok izgrađenoga između 1928. i 1931. godine prema projektu arhitekta Antona Ulricha. Paviljon se nekad nalazio na sjevernoj obali Save, neposredno nizvodno od Zelenog mosta, a bio je jedna od prvih modernih zgrada u Zagrebu.
Ulrichov paviljon nastao je spletom okolnosti, između ostaloga i zato što je njegov autor bio arhitekt i veslač. Možete li nam približiti kako je došlo do njegove izgradnje i kada je nestao?
Dodala bih i da je bio talantiran mladi arhitekt, zaljubljenik u Savu i veslanje. Nakon dipome na Kunstgewerbe Schule u Beču 1927. arhitekt Antun Ulrich vraća se u Zagreb.
Nakon povratka sa studija kao strasni veslač osniva novi klub, logično da su ga kolege angažirale za projekt nove zgrade veslačkog kluba. To je bio privremeni objekt, "spremište za čamce", kako je i naslovljeno u građevinskoj dozvoli, koncipiran 1928. a izveden početkom 1931. godine.
Njegovi kolege u klubu nisu mogli ni slutiti da je mladi arhitekt odsanjao objekt na Savi još kao student. Naime, pri projektiranju tog objekta Ulrich se koristio bečkom idejom iz vremena studija kad je za temu diplomskog rada projektirao veslački klub na Savi. Bio je to veći i bogatiji prostor koji je osim spremišta nudio i veliki klupski prostor. Kako je glavni sponzor bio vlasnik tvornice drva, na njegov je zahtjev cijela građevina trebala biti drvena. Ulrich je napravio ustupak zagrebačkoj situaciji respektirajući uvjete mjesta, prisutnost rijeke i ekonomski element. Spoj svih tih odrednica Ulrich transponira u odnos kuće i rijeke. Voda se kristalizira u arhitekturu kojoj je podarila zvuk i likvidnost. Prostor kluba je odraz koncepta slobodnog plana putem definiranja jasne rasterske mreže primarne konstrukcije. Zgrada kluba je izdužena jednoetažna kompozicija na stupovima u visini prizemlja, zapravo sojenica, koja u drugom planu dobiva dijelom dvoetažnu visinu.
Virtuozno raščlanjena masa povezana je plitkim balkonom koji se razvija preko ugla. Glavni je pristup objektu s proširene terase s kote nasipa. Načinom raščlambe plohe pročelja Ulrich pokazuje potpuno vladanje modernih arhitektonskim jezikom. Zgrada Kluba bila je obložena svijetlim drvom dok je na krovu postavljena izolacija bijele boje radi što bolje refleksije.
Iza 1950-tih godina izvorni objekt u više navrata pregrađivan je i mijenjan prema potrebama korisnika kluba.
Paviljon je jedno od prvih modernih zdanja u Zagrebu, a svojim se oblikovanjem neposredno referira na Savu. Arhitekt Ivaniš okarakterizirat će ga i "drvenom čarolijom". U čemu je sve arhitektonska i druga veličina Ulrichovog paviljona?
Zgrada Veslačkog kluba najbolje oslikava vrijeme nastanka. Svjedoči da smo dio europskog kulturnog kruga, da smo imali ljude koji su znali čitati i razumjeti vrijeme, te pripada najsuvremenijem arhitektonskom jeziku moderne arhitekture.
Puristički racionalizam i funkcionalizam prirodni su sastojak Ulrichovog talenta i kreativnog rukopisa. Klasičnom disciplinom i začudnom jednostavnošću Ulrich koncept pretvara u formu, crpeći maksimalnu snagu iz minimalnih opsega sredstava. Poetičnost reda postignuta je pravilnošću rastera, a harmoniju cjeline postiže izmjenom rastera.
Nužno je istaknuti genezu arhitektonskog jezika na koju se naslanja i iz koje izrasta mladi arhitekt.
Od 1923. do 1927. Ulrich je u Beču studirao na Kunstgewerbe Schule u klasi prof. Josefa Hoffmanna (kasnije Viskoka škola za primijenjenu umjetnost). U Zagrebu je Ulrich bio završio Srednju tehničku školu u kojoj je prve spoznaje o arhitekturi dobio od Wagnerovog đaka prof. Vjekoslava Bastla. Napominjem i da Josef Hoffmann, čije je polazište također Wagnerova škola, na osebujan način kristalizira mnoga umjetnička strujanja unutar bečke kulture. Hoffmannov put, koji je i u temeljima Ulrichovog cjelokupnog opusa, put je kubične secesije i anticipacije neoplasticizma i konstruktivizma. Već u studentskim danima zapaženi su Ulrichovi radovi i objavljeni u publikaciji Moderne Bauformen po izboru samog profesora Hoffmanna. Karakterizira ih čistoća forme, racionalnost i strasni socijalni angažman. O svom učitelju Ulrich kaže: "Prof. Hoffmann bio je veliki pedagog, nije pokazivao put već je upozoravao na vrijednosti."
Godine 1925. Ulrich je u Parizu s Hoffmannom na Međunarodnoj izložbi gdje prvi put dolazi u dodir s Le Corbusierom i grupom oko L'Esprit Nouveau. Uostalom Hoffmann će biti prvi koji će svojim studentima priznati da je Le Corbusier čovjek koji dolazi.
Godine 2003. pokrenuli ste inicijativu za ponovnu izgradnju paviljona. Zašto bi ga bilo uputno ponovo izraditi i gdje bi se on danas mogao nalaziti s obzirom da njegovo mjesto sada zauzima nova zgrada jednog od veslačkih klubova?
Rekonstrukcijom VK Uskoka obilježilo bi se vrijeme na koje smo ponosni. U novu zgradu može se smjestiti Muzej Save ili Muzej sporta ili Kuća arhitekture. Pregrađeni ostatci izvornog objekta postoje i danas i trenutno udomljuju VK "Zagreb", na kraju Veslačke ulice (br. 27). Najrealnije je izgraditi faksimil izvornog stanja i locirati ga na srodnoj lokaciji vezano na odnos prema nasipu i Savi.
Savski je nasip najjači potencijal javnog gradskog prostora Zagreba. U neposrednoj blizini je kvalitetno stambeno Cvjetno naselje koje nosi arhitektonsku vrijednost lokacije i cijelog savskog areala.
Uvidom u razne planerske dokumente i urbanističko-arhitektonske natječaje vezane s priobaljem Save, vidno je da taj prostor kontinuirano u fokusu i promišljanjima struke. Tijekom čitavog prošlog stoljeća analizirale su se mogućnosti razvoja i proširenja modernog grada. Još 1907. Milan Lenuzzi izrađuje regulatornu osnovu koja afirmira težnju za proširenjem. Lenuzzi izmješta prugu iz centra grada preko Save, te čitav predio između pruge i rijeke predviđa za kvalitetno stambeno područje.
Posebno bih istaknula da je 1930. godine raspisan međunarodni natječaj za Generalnu regulatornu osnovu grada. I sva četiri nagrađena rada planirala su širenje grada prema Savi respektirajući rijeku uvođenjem pejzažnog rješenja sa sportskim terenima uz njen tok.
Kako ocjenjujete aktualno stanje okretišta kod Savskog mosta, odnosno poteza od okretišta do Zelenog mosta gdje je danas, osim na Jarunu, koncentriran najveći dio prostorija zagrebačkih veslačkih klubova? Koja je perspektiva tog prostora?
Prostor od tramvajskog okretišta kod Savskog mosta pa do Zelenog, željezničkog, mosta nužno je sagledavati unutar cjeline Zagreba. To je početak grada, Savske ulice, cardo grada (Ilica je decumanus). Koridor Savske generator je urbaniteta ovog dijela grada. Govorimo li o užem prostoru, jedna od njegovih šansi sigurno leži u prostoru o kojem razgovaramo, paralelnoj Veslačkoj ulici i njenom kontaktu sa Savom. U tom kontekstu pogled na Zagreb s juga zeleni je horizont Savskog nasipa na koji se postupno upisuje grad sa sljemenskom pozadinom. Prostor u neposrednom okruženju od okretišta do zelenog željezničkog mosta treba zadržati pejzažni karakter s potrebnim rješenjima neuralgičnih komunalno-arhitektonskih točaka pri čemu je glavni motiv mostovlja u neposrednoj harmoniji s cjelinom.
Rekonstruirani Urlichov klub bio bi u arhitektonskom i urbanističkom smislu autentična referenca u mikrosituaciji, kao i primjerena kompozicija u urbanitetu grada.