Sedamdeseto, jubilarno izdanje Venecijanskog filmskog festivala
Venecijanski filmski festival ove je godine proslavio svoje jubilarno, sedamdeseto izdanje. Kao najstariji od tri najveća svjetska filmska festivala, Venecija je prošla kroz svakakve faze, da bi se početkom novog milenija opet nametnula kao drugi najjači svjetski filmski festival, odmah iza onog u Cannesu. Od fašističkih početaka kada je Mostra kao odvjetak slavnog umjetničkog Biennalea promovirala uglavnom talijanski film, sve do zlatnih vremena festivala kada su na pozornici Sale Grande istovremeno stajali Akira Kurosawa i Ingmar Bergman, Satyajit Ray i Marcel Carne, Andrej Tarkovski i Rainer Werner Fassbinder, Wim Wenders i Michelangelo Antonioni, kako se to obično događalo u prvoj polovini osamdesetih. Devedesete su pak bile težak period, samo da bi festival posljednjih desetak godina opet uskrsnuo zahvaljujući umjetničkom vodstvu Marca Müllera. Posljednje dvije godine Mostrom upravlja Alberto Barbera, koji je festival već vodio od 1999. do 2001. godine. Barbera, koji je filmski kritičar i upravitelj filmskog muzeja u Torinu, početkom novog milenija na čelu Mostre zamijenio je Müllera koji je festival uspješno vodio čak osam godina, što je najduži mandat među dosadašnjim direktorima. S dolaskom Silvija Berlusconija na vlast neočekivano je smijenjen.
Sveopći dojam razočaranja Direktor – povratnik Barbera na ovogodišnjoj je Mostri po prvi put u povijesti festivala u konkurenciju uvrstio dva dokumentarca – film proslavljenog dokumentarista Errola Morrisa, The Unknown Known, o Donaldu Rumsfeldu te Sacro GRA Gianfranca Rosija. Talijanov film prikazuje svakodnevnicu ljudi koji žive oko velike rimske obilaznice iz naslova. Rosijev dokumentarac dobio je pozitivne, ali ne i egzaltirane kritike, da bi se na kraju okitio Zlatnim lavom što najbolje govori o igranim filmovima u konkurenciji koja je malo koga zadovoljila. Ovogodišnji je Cannes zabljesnuo i oduševio kritiku brojnim uspjelim ostvarenjima, dok su zbog toga patila ostala dva najveća festivala – prvo Berlin, a sada i Venecija. Od poznatijih svjetskih filmaša nove su filmove u venecijanskoj konkurenciji ove godine predstavili i Paul Schrader, Stephen Frears, Terry Gilliam, Amos Gitai, Xavier Dolan i Phillipe Garrel, no sveopći je dojam bio onaj razočaranja.
Među filmovima od kojih se puno očekivalo zadovoljio je samo Stephen Frears s izvrsnim spojem drame i komedije Philomena. Film je utemeljen na stvarnim događajima koje je u knjizi Izgubljeno dijete Philomene Lee opisao britanski novinar Martin Sixsmith. Steve Coogan, koji je u suradnji s Jeffom Popeom napisao iznimno duhovit scenarij, u filmu utjelovljuje Sixmitha, dok je naslovnu junakinju maestralno odigrala Judi Dench. Nakon što je izgubio posao na BBC-u, politički novinar slučajno stupa u kontakt s irskom penzionerkom koja je prije pedeset godina dala sina na posvajanje. Philomena je naime bila štićenica one vrste samostana koje smo upoznali zahvaljujući izvanrednom filmu glumca Petera Mullena The Magdalen Sisters koji se Zlatnim lavom okitio 2002. godine. Časne sestre su pod svoju zaštitu primale djevojke koje su morale iznijeti neželjenu trudnoću, a potom za pozamašne iznose prodavale njihovu djecu. Philomena, koja je rodila prije točno pedeset godina, uz Sixsmithovu pomoć saznaje da je njezinog dječaka tada posvojila američka obitelj te njih dvoje odlaze u SAD kako bi ga pronašli. Frears je film režirao nenametljivo i sigurno, glumačke izvedbe Coogana i Dench su izvanredne, a dijalozi duhoviti i nimalo sentimentalni. Priča koja je lako mogla otići u banalnost i melodramatiku zahvaljujući suptilnoj obradi ima kvalitete klasika.
Još jedan film nastao prema istinitom događaju i prikazan u glavnom natjecateljskom programu zaslužuje pohvale. Redatelj John Curran, koji je ugled izgradio dramama We Don’t Live Here Any More i The Painted Veil, u Veneciji se predstavio filmom Tracks nastalom prema istoimenom bestseleru Australke Robyn Davidson. Ona je kao dvadesetpetogodišnja djevojka propješačila 3000 kilometara australske pustinje u društvu tri deve i jednog psa. U filmu je izvrsno utjelovljuje mlada zvijezda Mia Wasikowska koja suvereno sama nosi film puna dva sata. Glumica je pokazala da ima karizmu potrebnu za film koji se bavi unutarnjom patnjom transponiranom u samovoljno nametnuti vanjski izazov.
Metafora osuđena na propast Od filmova u koje se polagalo nade, a koji su iznevjerili, spomenimo visokobudžetnu američku triler-dramu Parkland koja će sigurno stići i do naših kina. U studenom se bilježi pedeseta obljetnica smrti Johna Fitzgeralda Kennedyja, a novinar i pisac Peter Landesman pokušao je svojim redateljskim debijem baciti novo svjetlo na atentat na Amerikancima omiljenog predsjednika. Naslov filma dolazi od imena bolnice u kojoj je Kennedy preminuo dvadeset minuta nakon što je u nju primljen, a Landesman, koji je i autor scenarija, svoju pozornost usmjerava na osoblje bolnice koje se bezuspješno bori za Kennedyjev život, kao i na agente i policajce koji pokušavaju otkriti ili sakriti ono što se dogodilo te naposljetku na obitelj navodnog atentatora Leea Harveyja Oswalda. U plejadi velikih glumačkih imena koja paradiraju filmom nitko ne dobiva dovoljno vremena pa se mozaička struktura Parklanda doima tek kao izlika za njegovu efektnu vizualnost. Režijski je film izveden uvjerljivo i dinamično te zapravo izgleda kao epizoda popularne serije 24. Problem je u tome što su redateljeve pretenzije veće od onih da snimi triler pa svako malo moramo trpjeti banalizirane dijaloge o američkoj časti i nevinosti podcrtane patetično uzvišenom glazbenom podlogom.
Kad je o Hollywoodu riječ, spomenimo da je festival otvorila 3D projekcija filma Gravity redatelja Alfonsa Couraona. Sandra Bullock i George Clooney su astronauti koji na svemirskoj postaji dožive nesreću pa je film zanimljiv jer nam omogućuje da zajedno s njima u 3D-u plutamo svemirom. No nakon što se ta senzacija istroši, ostaje tek tanak scenarij i još jedan isprazan holivudski pokušaj da se snimi film s takozvanim ozbiljnim sadržajem. Dobrohotan pokušaj da u Gravityju iščitamo bilo kakvu metaforu, kamo li onu ljudskog stanja, osuđen je na sigurnu propast.
Glavna nagrada dokumentarcu Novi film Terryja Gilliama The Zero Theorem mlako je prošao među kritikom, baš kao i filmovi ostalih veterana u glavnoj konkurenciji. U popratnom programu Orrizonti istaknuo se film njemačkog debitanta Ricka Ostermana Wolfskinder o djeci koja su nakon gubitka roditelja lutala šumama poslijeratne Njemačke. Ostermanov je film dramaturški jednostavan, s izuzetno sugestivnom atmosferom i dojmljivim izvedbama djece u glavnim ulogama. Najveće je pak razočaranje te sekcije festivala bio film modne dizajnerice i vlasnica producentske kuće Love Streams, Agnes B., koja se proslavila producirajući radove Harmony Korinea. Njezin redateljski prvijenac, Je m’appelle Hmmm, o odbjegloj zlostavljanoj djevojčici koja se sprijatelji s vozačem kamiona, toliko je loše režiran i produkcijski neugledan da je upravo nevjerojatno da iza njega stoji žena koja je u filmskoj industriji već dug niz godina. Gluma je katastrofalna, kadriranje nepostojeće, a fotografija posvema nefunkcionalna i bezlična pa je uistinu diskreditirajuće da je film uvršten u festivalski program.
Zanimljivo je da je u programu Critics Week izvrsne kritike dobio film Razredni neprijatelj dvadesetsedmogodišnjeg slovenskog debitanta Roka Bičeka. I on je svoju priču utemeljio na istinitom događaju o samoubojstvu školske učiteljice koju je pronašao u dnevnim novinama. Efektna minimalistička režija i izvanredan rad s mladim glumcima nagovještaju Bičeka kao novog važnog talenta susjedne nam kinematografije.
I tako ova Venecija neće ući u povijest kao jedna od važnijih, osim možda po činjenici da je po prvi put glavna nagrada dodijeljena jednom dokumentarcu. Ipak, kontroverznom se nameće činjenica kako je riječ o domaćem autoru koji je Zlatnog lava primio od žirija kojim je predsjedavao – Talijan. Drugim riječima, u nedostatku igranih aduta, pribjeglo se domoljublju i politici. Naime, Rosijev film ima nesumnjivu aktualnost jer se bavi socijalno ugroženom, rubnom zonom suvremenog društva. Situacija pomalo nalikuje onoj kada je Quentin Tarantino kao predsjedavajući u Cannesu dodijelio Zlatnu palmu svom sunarodnjaku Michaelu Mooreu za film Bowling for Columbine. I ta je odluka da se glavna nagrada najvažnijeg svjetskog festivala igranog filma dodijeli dokumentarcu imala sličnu društveno-politički intoniranu pozadinu. Bilo je to vrijeme Busha i oružja, isto kao što je danas vrijeme ekonomske krize pa se eto Venecija odlučila za socijalno angažirani dokumentarac. A dotle ostaje obeshrabrujuća činjenica kako na ovogodišnjoj Mostri ponuda igranih filmova nije ulijevala optimizam jer smo nažalost vidjeli minimalan broj iznimnih ostvarenja. Kako stvari stoje, malo će onoga što smo nedavno imali prilike gledati na mitskom Lidu ući u sumu sumarum filmske 2013. pa stoga oči valja uprijeti prema mjesecima pred nama i nadati se da će preostale svjetske filmske smotre iznjedriti ono o čemu će se pričati i dugo nakon što prođu festivalske pompe.