Vidioci

Šime je gledao MTV s isključenim tonom i žderao se zbog svih prekrasnih djevojaka koje nikad neće imati. Povremeno bi bacao poglede prema kuhinji iz koje su dopirali zvuci struganja i onda bi se žderao još i više. Nekako je osjećao da ga je Lana prevarila, sputala, pretvorila u manje od onoga što je mogao biti. Stiskao je šake pa bi ih opuštao, sve dok ih u jednom trenutku nije stisnuo tako da se nisu dale otpustiti. Što da radi, razmišljao je, ovako ne može dalje. Što da radi?

Lana je, sa svoje strane, strugala pločice u kuhinji već po drugi put te večeri i što ih je više strugala, to su joj se prljavijima činile. Bila je na rubu suza, ali se nije usuđivala glasno zaplakati jer je znala kako bi se Šime naljutio na ničim izazvane suze. Željela je da Šime upali ton na prokletom televizoru, ali prije bi umrla nego što bi ga išta zamolila. Pustila je stoga vodu i grcala bezglasno, gutajući zrak koji kao da joj nije ostajao u plućima. Nije mogla više, znala je. Ova šutnja trajala je godinama, nešto je trebalo učiniti.

Na vratima se oglasilo zvonce, dugo i nepristojno. Gosti nisu bili jer Šime i Lana već dugo nikoga u goste nisu zvali. Večer je poodmakla, po službenom poslu sigurno ih nitko nije trebao, a ni prosjaci nisu radili ovako kasno. Možda im curi kupaonica, pomislila je Lana dok je suhim zapešćem tapkala suhe oči, pa im je donja susjeda to došla reći? Mogućnost razgovora o vodi koja curi razveselila ju je. Mogućnost bilo kakvog razgovora bi je razveselila. Pošla je prema vratima.

Šime je već bio tamo, vireći kroz špijunku. Dugo je virio, nepomično. Lana više nije mogla izdržati. – Tko je? – upitala je.

– Nije poštar – rekao je Šime i Lana je odmah znala što je bio pomislio. Kad je Šimin otac prije tri godine umro, javili su im to kasnim telegramom. Ali naravno da nije bio poštar, njih dvoje nisu imali više nikoga dovoljno bliskog čiju bi im smrt bilo nužno javiti.

– A tko je? – ponovila je Lana i vidjela kako je to razdražilo Šimu. Svako bi ga njezino pitanje razdražilo, jednako kao i šutnja. – Nemoj otvoriti!

Šime je odškrinuo vrata. Lana je znala kako je to učinio samo zato što mu je rekla da ih ne otvori. Na čas se upitala je li mu rekla da ih ne otvori samo zato što je znala da će ih tada otvoriti? Nije važno, zaključila je, neka se dogodi što se mora dogoditi. Neka se bilo što dogodi.

Pred vratima su stajala dvojica muškarca. Jedan je bio nizak tridesetogodišnjak, kose duge do ramena i nezainteresirana pogleda. Drugi je bio visok, istih godina poput dugokosog, ali rijetke crvene kose. U snažnim rukama visokog nalazilo se i treće biće: veliko poput petogodišnjeg djeteta, sive i naborane puti. Dugokosi je škljocnuo vratom i s dosadom izvadio značku iz unutarnjeg džepa kaputa, no Lana i Šime su i bez toga znali tko su ljudi pred vratima. Nije bilo nikoga tko ne bi znao što znači kad ti se na vratima pojavi nemoćno sivo dijete. Šime optužujući pogleda Lanu. Ona ga zauzvrat opeče ledenim pogledom.

– Vidioci – umorno reče dugokosi. – Ophodnja dvadeset i sedam, postaja Trešnjevka. Šimun Bolanča?

– Da – rekao je Šime. Lana pomisli kako nije čula da ga itko zove Šimunom bar petnaest godina. Još od svećenika na vjenčanju.

– Vaša supruga Lana, rođena Fras? – dugokosi kimne prema Lani, vraćajući značku u džep.

– Da – bilo je sve što je Šime i ovaj put rekao. Bio je krotak kao nikad. Lani se učini baš jadnim. Zatim je preplavi sumnja, sumnja koja se u kratko vrijeme toliko razbukta da je jednostavno morala progovoriti.

– Što se dogodilo? – ispreplela je prste pod pregačom, pretvarajući se da njome briše ruke. Shvatila je što je rekla i brzo se ispravila: – Što će se dogoditi?

– Nadamo se ništa, gospođo – reče dugokosi. – Zato smo mi ovdje, a ne policija.

– Preventiva! – nasmije se crvenokosi sa sivim djetetom u naručju. Nije zvučao kao da im se ruga, zvučao je kao da voli svoj posao.

– Ali, što ste ... vidjeli? – Lana je bila uporna.

Dugokosi uzdahne: – Umorstvo, gospođo.

Lana strelimice pogleda Šimu. I on je krajičkom oka gledao nju, kao da se bojao da bi svakoga časa mogla ispod pregače izvući dobro naoštren kuhinjski nož. On je, pomisli ona, sigurno nisam ja! Zatim se smete: jesam li? Kako je mogla znati? Kako je itko mogao znati što će se tek dogoditi? A opet, vidioci su znali.

– Tko? – upita Lana i hitrije no što je namjeravala.

– Koga? – u istom času zapita Šime.

Dugokosi ih pogleda jedno pa drugoga. – Ne smijem vam reći podatke koje sami ne biste mogli znati – reče. Zvučao je kao da je tu rečenicu izgovorio već stotinama puta.

– Ali ... došli ste nekoga uhapsiti, je li tako? – nije se dala Lana. Isprsila se ratoborno, a onda se zapitala zašto to čini? Osjeća li se krivom? Pogledala je Šimu. Izgledao joj je kao žrtva. – Ne možete samo ući, reći da će biti umorstvo i ne učiniti ništa!

– Mi ne hapsimo, gospođo, ne više – odgovori dugokosi. – Iskreno, nema toliko mjesta u zatvorima. U razvijenijim zemljama možda, ali kod nas ... Ne bi nas na slobodi ostalo dovoljno da hranimo sve one unutra.

Dugokosi se na tren tužno osmjehnuo, a i Šime zajedno s njim. No, Šime je imao prečih briga od bratimljenja s pandurom. – Što radite ako ne hapsite? – upita. Zvučao je zabrinutije nego što je mislio da jest.

– Preventiva! – nasmijao se crvenokosi. Dugokosi je samo umorno kimnuo i škljocnuo vratom:

– Testiramo. Mali će još jednom pogledati u budućnost. Procijeniti vašu ulogu u svijetu.

– Našu ulogu u svijetu? – zbunila se Lana. Primijetila je da se napola sklonila iza Šime, ali sada nije mogla odatle iskoračiti a da to ne izgleda napadno. – Kakva je naša uloga u svijetu?

– Iskreno, gospođo, vjerojatno nikakva. Toliko nas je na planetu da čovjek više ili manje ... Ili žena. Ili milijarda ... Nikakvu razliku ne čine.

– I onda? – Šime se znojio.

– Ništa, gospodine. Mali će pogledati koliko ste bitni, hoćete li komu nedostajati ... Ako slučajno jeste, uhapsit ćemo potencijalnog krivca i spasiti stvar.

– A ako nismo?

– Zaželjet ćemo vam laku noć. Zapovijedi su takve, razumijete. Ne možemo više spašavati svakoga.

– Zaželjet ćete nam laku noć?! A mi, što da mi radimo? Neka se ubijamo?!

– Posve nekažnjeno – kimne dugokosi. – Ako tako želite, naravno. Željko?

Visoki crvenokosi podigne dijete u svojem naručju i šapne mu nešto na uho. Dijete sklopi oči i čas poslije se zgrči, izgledajući naboranije no kad je stiglo. Kao iscijeđene, dvije suze mu poteku niz obraze. Željko i dugokosi se pogledaju, a onda se dugokosi okrene Šimi i Lani te im kratko kimne.

– Laku noć – reče.

Šime je gledao za njima u šoku, a kad se trznuo i povikao “Čekajte!”, već je bilo kasno: vidioci su već bili nestali niz stepenice. Šime prokune. Svakim časom bivao je sve ljući: – Pička li im materina! Balavci jedni! Kako se usude reći nam tako što? Jesi li vidjela, jesi li samo vidjela ...

Lana je stajala naslonjena na kuhinjski štok, obgrlila se bila rukama, izgledajući kao da bi se raspala da to nije učinila, kao da bi se srušila da je vratnica nije pridržala. Niz obraze su joj tekle godine suza, sve odjednom. Topila se u suzama, tonula u njima.

Šimu kao da je netko pljusnuo. U isti je čas zaboravio svoj bijes i svoju uvrijeđenost, i sve što je htio bilo je utješiti Lanu. Prišao joj je jednim korakom i položio dlan na rame.

– Što je, curice? – upitao je. – Što je bilo?

Lana se izmakla, okrenula mu leđa. Pobjegla je u kuhinju, ali je stala nakon dva koraka. Tresla se od jecaja. Šime joj je polako pristupio i vrlo nježno, vrlo je obzirno s objema rukama pomilovao po mišicama. Naslonila se na njega, a on ju je zagrlio, naslonio lice o njezino rame. Njezini su jecaji prelazili na njega.

– Nismo bitni, Šime! – rasplakala se Lana glasno. – Nikome nismo bitni! Nitko ne bi ni primijetio da nas nema!

– Nije istina – govorio je Šime. – Meni si bitna, meni si bitna!

– Rekli su! Vidioci su rekli!

– Pusti budale, što oni znaju! Meni si bitna, meni si važna, ne dam te nikome ...

Sad je već i Šime plakao kao ljuta godina. Lana mu se okrenula u naručju i snažno ga zagrlila. Mirisala je na deterdžent od limuna i suze. Šime se nije mogao sjetiti kad ju je više volio. Njihov kuhinjski prozor svijetlio je poput posljednje čestice topline u vakuumu.

Dolje, u automobilu, dugokosi je završavao popunjavanje izvješća na digitalnom obrascu. Zastao je, škljocnuo vratom i okrenuo se crvenokosom Željku:

– Što kaže mali?

Željko je podigao sivo dijete da ga dugokosi bolje vidi. Dijete se smijalo. Neočekivano, nasmiješio se i dugokosi. Kad se smiješio, bio je puno simpatičniji.

– Jedan slučaj riješen – rekao je i upalio motor.

Željko se glasno nasmijao: – Preventiva!