Noga filologa - Vindolanda

Na samome kraju Rimskoga Carstva – par kilometara južno od linije razgraničenja na kojoj će za nekoliko desetljeća Hadrijan izgraditi zid, blizu današnje granice Engleske i Škotske, u današnjem okrugu Northumberland – stoji rimska utvrda, jedan čvor u mreži garnizona i cesta sjeverne Britanije. U Britaniji su Rimljani, kao okupatori, prisutni već oko 50 godina; no, svoj su teritorij, “Rimsku Britaniju”, učvrstili tek prije dvanaestak godina, i još uvijek se moraju boriti s gerilcima; sada je otprilike stota godina nove ere, carstvom vlada car Trajan. Rimska se utvrda nalazi na mjestu imenom Vindolanda. Ime je keltsko, i znači nešto kao “bijela” ili “sjajna dolina”.

Smeće

Uz ugao pretorija, kompleksa drvenih zgrada koji čini sjedište zapovjednika utvrde, u dvorištu i kraj glavne ceste, a i u prostorijama kao što su skladište i kuhinja, na tlu leže nanosi otpada, koje povremeno premještaju i spaljuju. Otpad čine najviše slama i paprat – no na hrpu stanovnici bacaju i pisma koji im više ne trebaju. Pisma su, naime, na tankim listićima drva, veličine velike dopisnice ili razglednice, dobivenima od bijeli (svjetlijeg, vanjskog dijela drva) mlade breze, johe ili hrasta, rezanjem vrlo oštrim nožem – nešto slično furniru kojim se oblaže namještaj. Na takvim furnirskim listićima Rimljani pišu perom, koristeći tintu od ugljena, gumiarabike i vode; kad napišu ono što žele, listić presaviju kako bi se zaštitile unutarnje stranice; na vanjske se može napisati adresa. (Drugdje se u rimskom svijetu koristi papirus, no ovdje, na sjeveru, u Britaniji, dostupniji su i praktičniji listići drva.)

Tlo Vindolande je specifično: vlažno i anaerobno, tako da odbačeno smeće nije moglo istrunuti. Zahvaljujući tome, nasumičan odabir dokumenata – više od 400 drvenih listića iz smeća, na kojima su dijelom službeni vojnički spisi, dijelom svakodnevna privatna prepiska – čekao je u zemlji tisuću i devetsto godina, da bi ga arheolozi počeli otkrivati u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošloga stoljeća.

Britanđerosi

Flavije Cerijal je zapovjednik Vindolande; centurioni su Krescent, Ekvester, Eksomnion, Felicion (Tit Anije je poginuo u sukobu s gerilcima); Arkan je vojnik, Atrekt vari pivo, Ingenuo je veteran, Vital upravitelj kupališta; Albizon, Kandid, Primigenije, Privat su robovi; u Vindolandi žive gospođe Sulpicija Lepidina, Krispa supruga Polionova, Pakata.

Na drvenim listićima, netko od njih nekome pismeno javlja da mu je poslao dva para čarapa, dva para gaća i sandala, i moli ga da pozdravi svoje suborce. Netko drugi treba barem pet stotina denara kako bi platio pet tisuća mjera pšenice u klasu, da ne bi izgubio predujam i da se ne bi osramotio. Niger i Brokho pozdravljaju Cerijala, žele mu da uspiju u onome što namjerava i mole se za njega, da se što prije susretne s upraviteljem provincije. Netko se tuži visokoj instanci da su ga bez krivnje išibali, a da se nije mogao potužiti nižim instancama jer je zapovjednik utvrde bolestan, a ostali oficiri nisu učinili ništa. Netko iz Felicionove centurije moli zapovjednika Cerijala da mu izvoli dati dopust. 7.?ožujka netko je s bolničarom Markom poslao, radi izgradnje konačišta, trideset građevinaca, nepoznat broj ljudi za gašenje vapna, i 19 da vade ilovaču kojom će popravljati bedeme utvrde. Jedan komandant ostavlja drugome memorandum o načinu borbe lokalnog stanovništva, Britanaca, zovući ove usput prezirno Britunculi – “Britići” ili “Britanđerosi”. Na dan 18.?svibnja prva kohorta Tungra (pripadnika germanskog plemena s područja današnje Belgije, na sjeveru Ardena i u dolini Meuse), pod zapovjedništvom Julija Verekunda, brojala je ukupno 752 čovjeka, od kojih 6 centuriona; 456 je bilo odsutnih iz Vindolande (jedan je centurion bio u Londiniju, a od prisutnih 296 bilo je bolesnih 15, ranjenih 6, s upalom očiju 10.

Birthday Party

Najglasovitija od drvenih pločica iz Vindolande ipak je sljedeća:

Klaudija Severa pozdravlja svoju Lepidinu. Sestrice moja, 11.?rujna, na dan proslave moga rođendana, molim te lijepo, dođi; uljepšat ćeš mi dan svojom prisutnošću, ako... (riječ nije očuvana; vjerojatno “imaš vremena”). Svoga Cerijala pozdravi; moj Elije... i sinčić te pozdravljaju. (Drugom rukom:) Očekujem te, sestrice. Budi dobro, sestrice, dušo moja, vjeruj mi, najdraža, i do viđenja. (Na poleđini:) Sulpiciji Lepidini, Cerijalovoj supruzi, od Severe

Ovu su rođendansku pozivnicu pisale dvije osobe. Jedna elegantna ruka možda pripada službenom pisaru Severina supruga, zapovjednika utvrde, dok je kratku završnu poruku i pozdrav najvjerojatnije dodala sama Klaudija Severa.

Tri su razloga zbog kojih je Severina pozivnica istaknuti izložak u galeriji pločica iz Vindolande. Prvo, za razliku od većine onih spomenutih 400 tekstova, odlično je očuvana. Drugo, Severina pozivnica pokazuje život u Vindolandi – u jednoj “isturenoj utvrdi” rimskih okupacijskih snaga, čije stanje u Britaniji jedan povjesničar bez oklijevanja uspoređuje sa stanjem Amerikanaca u Vijetnamu (ili Iraku, ili Afganistanu); taj život biva uhvaćen upravo u svome Menschliches – Allzumenschliches aspektu, u onome što je na dlaku isto danas kao što je bilo prije devetnaest stotina godina, prije šezdeset i tri ljudska pokoljenja. Klaudija Severa i Sulpicija Lepidina, njihovi supruzi, Severin sinčić, svi oni zbog ovog banalnog zapisa – kojem, da potječe od naših nepoznatih suvremenika, ne bismo posvetili nimalo pažnje – postaju ljudi, osobe, osjećamo njihovu prisutnost, mašta radi i zamišljamo njihov nezamislivi, nesaznatljivi, nedokučivi život. (A ukupnost nalaza pločica iz Vindolande potvrđuje priličnu razinu pismenosti u rimskome svijetu – čak i na krajnjoj periferiji, čak i u kasarni.)

I treće. Reci koje dodaje Severa najstarija su potvrda ženskog pisanja na latinskom. Ne ženskog pisma – jednostavno, ženskog rukopisa.

(Pitanje koje mi se ovdje mota po glavi jest: jesu li Severine pločice iz Vindolande nadahnule Pascala Quignarda za roman Pločice od šimširovine Apronenije Avitije (Les tablettes de buis d’Apronenia Avitia)? Majstor tišine i fragmentarnosti – vidite zašto ga pločice mogu privući – svoj je tekst, predstavljen kao izdanje autentičnih dokumenata (ima čak i uvodnu studiju, s biografijom Apronenije Avitije kao ugledne Rimljanke iz 4.?st.?n.?e), objavio 1984, dok su prvi izvještaji o pločicama iz Vindolande objavljeni deset godina ranije, da bi se znanstveno izdanje prvih 117 pločica pojavilo 1983. Apronenija Avitija više sliči Marku Aureliju nego Klaudiji Severi – ali Quignardova je mašta definitivno imala vremena poigrati se saznanjima iz Vindolande.)

Od listića drveta do baze podataka

Kako ja sve ovo znam? Nisam otputovao 2200 kilometara na sjever do Vindolande; nisam čitao ni knjige o Vindolandi. Praktički sve što sam ispričao saznao sam na izložbi na internetu, slobodno dostupnoj na portalu imenom Vindolanda Tablets Online (http://vindolanda.csad.ox.ac.uk), i iz nekoliko dodatnih reportaža i fotografija, također na internetu (na Google Earth, recimo, možete lokalitet Vindolande promatrati s desetak metara visine, zahvaljujući satelitskoj snimci).

Vindolanda Tablets Online projekt je dvije oksfordske ustanove, Centra za proučavanje drevnih dokumenata i Tima za razvoj akademske informatike. Zahvaljujući njima, na internetu je za čitanje i pretraživanje dostupno cjelovito izdanje pločica iz Vindolande, s fotografijama, tekstovima, komentarom, prijevodima (prethodno je bilo objavljeno u knjizi). Jednako tako, dostupni su i detaljan arheološko-povjesničarski uvod, te tumač svih realija na pločicama (opće informacije o rimskim imenima, vojnim jedinicama i činovima, o brojevima, datumima i događajima, valuti i mjerama). Tako su Vindolanda Tablets Online istovremeno uzoran primjer arheološke prezentacije na mreži, i uvod u rimsku kulturu, i vrelo znanja o Rimskoj Britaniji. Mjesto na kojem možete saznati sve, od kvalitete poteza perom na pločici 119, do rasporeda cesta i vojnih jedinica tijekom rimske vladavine u Britaniji. Jedno mjesto, zanimljiv nalaz, minuciozna obrada, inspirativna i dobro ispričana priča, otvoreno svima. Vindolanda čeka.