Vinko

Muškarac i ja smo se preselili u drugi grad. On je tamo dobio posao pa smo otišli. Do zadnjeg trenutka nisam sasvim vjerovala, ali mi se kad smo se zaista preselili to nije činilo ništa posebno. Ljudi se stalno sele, jer im tako diktira okolina ili pritisci ili vlastita narav. Nisam baš kao svi ljudi, ali mi se isto tako ne čini da toliko odudaram. Stvari smo donijeli u kutijama koje smo pokupili kod roditelja ili po dućanima. Išli smo samo u najveće dućane, u one koje imaju bar deset blagajna. Trebale su nam ogromne kutije, one u kojima su perilice i hranilice za djecu. Tako je to kad se seliš, uvijek imaš više stvari nego što misliš. Uvijek vidiš da si imućniji, a to me je veselilo. Moja nam je mama natovarila pun prtljažnik zimnice, kiselih krastavaca, i paprike s gorušicom, i voća, i cikle. Kao da odlazimo na strani, neotkriveni kontinent, a ne samo u drugi grad gdje imaju i iste dućane, i vrtove, i telefonske mreže.

Naš stan je bio dvosoban, približno jednako velik kao onaj u kojem smo živjeli prije. Kutije sam složila jednu do druge uz zid u blagovaoni; činilo mi se preglednije ako imaš sve stvari na jednom mjestu. Onda sam otišla u kadu. Te su stvari u novim stanovima važne, kako se prilagodiš predmetima koje ne možeš promijeniti. Kada je imala pomalo neravno dno; kada sam legla, pod leđima bih osjetila izbočine. No tople je vode bilo dovoljno. Iako je bilo ljeto, natočila sam si punu kadu vruće vode. Dobro je bilo znati, za trenutke kad stisne zima, a tjelesna temperatura mi najednom padne i puna kada vode postane stvar preživljavanja. Nisam znala kakve su zime u drugom gradu; svaku stvar malo precijeni, govorio je moj otac. Svaku osim dobrih.

Kad smo izvadili stvari iz kutija, složila sam ih i stavila pod krevet. Moj muškarac je dobio posao na određeno vrijeme pa smo mislili da ćemo jednoga dana opet otići. Nije mi imalo smisla bacati kutije pa poslije tražiti nove. Papir ima prilično dug životni vijek, duži nego ljudi. Kad bih ostavila kutije takve kakve jesu i ne bih ih dirala, nas dvoje bismo umrli prije nego bi se bilo kako promijenile, rekla sam muškarcu. Odvratio mi je da se smrt ne smije spominjati samo tako, kao da je kiša ili uplatnica koju treba platiti. Onda je pokucao po rubu kreveta, jedanput svakom rukom. Uglavnom nije bio praznovjeran, a kad je bio, uzimao je to smrtno ozbiljno.

Cijeli smo dan slagali stvari na police. Manje stvari, one koje se mogu uzeti samo jednom rukom. Knjige, okvire za slike, šalice. Kupila sam si novu svjetiljku za čitanje, posebno za ovu priliku. Kao da mi je trebao izgovor da to učinim. Prijašnja je imala posve raskliman vrat i dok sam čitala knjigu koja me ne bi baš privukla, pogađala sam koliko ću strana pročitati prije negoli se spusti i ugura svjetlost nekamo pod krevet, izvan dosega mojih očiju. Nova je bila malešna, praktična za prenašanje. Pričvrsti se na noćni ormarić kao kvačica. Tako više nisam imala nikakvih izgovora. Moj muškarac je donio mnogo stvari za posao: diskete, CD-romove. Imali smo samo jednu ladicu za donje rublje, pa sam tako slagala stvari na dvije hrpe: na lijevu za mene, na desnu za njega. Ujutro se uvijek kasni, pa sekunde kad tražiš prave čarape mogu biti kritične.

Ja nisam ništa radila. Imala sam nešto ušteđevine i htjela sam vidjeti kako je to kad si po cijele dane kod kuće. Nikada prije nisam imala tu mogućnost: biti bez vremenskih ograničenja za neograničen broj dana. Zamišljala sam da ću naučiti kuhati stvarno zamršene stvari i krpati čarape onako kako treba. Profesionalno. Krpanje čarapa za mene neće biti potreba, nego hobi. Kad netko dođe u posjet a moj muškarac hoda okolo u čarapama, možda ću reći, pogledajte tu petu, zar nije kao nova. Ili ću možda bojati radijatore, obrubljivati ih čipkastim uzorcima. Prije ili kasnije će se čuti za mene i doći će ih slikati za časopise i onda će svi htjeti da i njima obojim radijatore, ali ja ću reći ne, to ne radim za novac, to je samo moj hobi.

Susjedi su bili nevidljivi. Kad smo muškarac i ja prvi put išli kroz hodnik, činilo mi se da čujem disanje, glasno disanje, kao da su svi stanari susjednih stanova pritiskivali nosove na vrata. U kutu kraj vrata od stubišta visjela je uokvirena panorama grada. Nisam znala je li je tamo objesio koji od susjeda ili je pak u ovom gradu takav običaj. Zamišljala sam sve hodnike u zgradi i onda u gradu postavljene jedan za drugim, kilometre i kilometre hodnika, presječene uokvirenim panoramama. Kada bi postojao zakon da treba sve panorame zamijeniti čim se u gradu pojavi neka nova zgrada, moglo bi se s tim dobro zarađivati. Svi bi htjeli postati fotografi i investirati u zrakoplove i balone. Razvili bi cijelu granu industrije. Moj muškarac i ja se nismo bavili ničim sličnim. Muškarac je radio u informatici, a ja sam se brinula za njega, kada je bio doma.

Nismo išli odmah razgledati grad; mislim da je to bila greška. Gradovi prečesto postanu domaći, odjedanput si jednostavno tamo i više te ne zanimaju. Prvi dan kada sam ostala sama kod kuće, otišla sam do tržnice u blizini. Bila je već skoro jesen i štandovi su bili krcati sezonskim voćem i povrćem, krumpirom i jabukama i takvim stvarima. Kupila sam svega po malo, sedam papirnatih vrećica. Onda sam otišla ravno kući i kupljeno složila na pult. Otkrila sam da obožavam rezati tikvice. Bile su baš onako mekane da je nož išao kroz njih gotovo bez napora. Obožavala sam trenutak kad bi koža jedva primjetno popustila pod nožem. Spremala sam ih zajedno s patlidžanima, ali patlidžani nisu bili tako zabavni. Naporno ih je bilo guliti. Tako sam s vremenom kupovala samo tikvice, skoro svaki dan. Kad sam ih se zasitila, spremala sam ih u zamrzivač. Pola kile tikvica, rekla sam na štandu, a prodavač je rekao hoće li te tri biti u redu, gospođo. U ovom gradu su svi govorili na način kao da nema mjera za težinu nego samo komadi. Pet bresaka će biti u redu? Dvanaest šljiva? Vraćajući se, činilo mi se da se zrak na hodniku giba u valovima; kao da su susjedi upravo zalupili vratima i sakrili se preda mnom.

Uzela sam čistačicu, više zbog društva nego čišćenja. Činilo mi se da pri upoznavanju ljudi u drugom gradu moraš početi od dolje. Čistačica je došla pola sata prerano, bila sam još u pidžami. Dok sam se presvlačila iza vrata spavaonice, govorila je bez prestanka. Htjela sam joj pokazati gdje su metle i krpe, ali je viknula, ne, ne, ostavite, sama ću. Rekla je da je to zabavlja, da mora sama otkriti gdje su pomagala i da je žalosti kad ljudi nemaju sluha za to. Pitala sam ju da li puši, rekla je samo uz kavu. Kada smo završile s poslom, skuhala sam kavu, a čistačica je iz džepa izvukla dvije kutije cigareta, jednu punu i drugu napola praznu. Onda je pušila kao da će sutra umrijeti. Uz sav taj dim uopće nije došla do riječi. U jednom satu sam dvaput ispraznila pepeljaru. Kad je otišla namjeravala sam nazvati mamu i pozvati je u posjet da vidi kako mi je sve lijepo i čisto. Razmišljala sam bih li mogla naći posao u kojem bih cijeli dan rezala tikvice. Znala sam da bih bila dobra, stvarno dobra i stalno bih se trudila postati još bolja. One kocke. Druga mogućnost je bila da podučavam djecu na posve osnovnom stupnju – računanje i rečenice iz prve čitanke. Uroš ima sat. Miha ima mamu. Jesu li ih u međuvremenu osuvremenili? Peter ima playstation. I na to bih se navikla.

Dani su prolazili. Došla je kasna jesen. Moj muškarac je imao mnogo posla, sve dulje je ostajao u uredu. Jednog sam kišnog prijepodneva sjedila na balkonu i gledala ljude koji su prolazili. Leđa, duge kolone leđa. Trebalo mi je društvo. Jedini ljudi u gradu koje sam poznavala su bili oni o kojima mi je govorio moj muškarac. Kolege s posla. Serviser fotokopirnog stroja. Direktor. Vratar. Odlučila sam da neću mariti ni za jednoga od njih. Izmislila sam si posjetitelja, tihog i nenametljivog, ali spremnog pomoći. Nekoga koji me neće smetati u poslu, a bit će uvijek spreman za razgovor. Zamislila sam ga po dijelovima. Mudro, iskusno lice. Na sljepoočnicama sjeda kosa. Jednostavna ali elegantna košulja, crne čizme koje nikada ne izlaze iz mode. Smjestila sam ga uz vrata, kraj stalka za kišobrane. Nije mi se činilo pametnim zvati u kuhinju nekoga koga sam tek upoznala. Nazvala sam ga Vinko. Malo sam morala promisliti prije nego sam došla do toga. Činilo mi se prisnim i nenapadnim imenom na koje bi se lako naviknula. Osobno nisam poznavala nikakva Vinka, tako da se nisam trebala bojati da ću ga s nekim zamijeniti. Ime sam morala dvaput ponoviti; drugi je put posjetitelj slegnuo ramenima i raširio ruke što sam shvatila kao potvrdu.

Ispočetka sam morala samu sebe opominjati da nisam sama. Kada je moj muškarac otišao na posao, ustala sam i otišla u kupaonicu samo u gaćicama. Onda sam postala svjesna situacije pa se brzo omotala ručnikom, nadajući se da Vinko nije opazio. U našem odnosu nije bilo ničega seksualnog. Nisam mu htjela buditi lažne nade, riskirati da pomisli da sam nimfomanka ili preljubnica. Moj muškarac i ja smo se često voljeli, tiho i ponekad glasno, a tada mi se činilo da od disanja susjeda vibriraju zidovi i crjepovi padaju na asfalt. Moj muškarac je raširio ruke i zabacio glavu i znala sam da je zaboravio na sve, na posao i na promočene đonove cipela i na smrt koja nije kao kiša. Vinko kod takvih stvari nije imao što tražiti. Postojao je samo za trenutke kada je u stanu zjapila praznina i učinila ga otvorenim i ranjivim kao puževa kućica.

Polako smo počeli stvari raditi zajedno. Vinko je sjedio u predsoblju i mrmljao sebi u bradu dok sam ja sjeckala luk. Postavila sam si izazov da ću u tri dana upotrijebiti sve stare zalihe iz hladnjaka. Tako da sam spremala kisele krastavce na roštilju, polpete od graha, prilog od cikle. Neka sam jela već kuhajući bacila, ali veselilo me gledati kako stvari nestaju. Tu i tamo sam ga pitala za mišljenje. Da stavim malo kumine, Vinko, rekla sam, ili pak, misliš da se krumpir može pirjati u vlastitom soku? Kad je ručak bio gotov, sjela sam pred televizor. Činilo mi se da to zaslužujem. Vinko me oduševio gledanjem poslijepodnevnih repriza košarkaških utakmica. Došao je iz predsoblja i sjeo na stolicu pored kauča. Upozoravao me na detalje igre, tehniku određenih igrača, trenerske taktike.

Moj muškarac se stvarno razumio u košarku i radovalo me da ću s njim moći ravnopravno raspravljati. Jednog dana, kada sam mu poslužila ručak, izletjelo mi je. Dobro smo skuhali, rekla sam. Moj muškarac je čudno pogledao. Tko to mi, pitao je. Rekla sam ja i štednjak. Postalo mi je vruće. Moj muškarac me je gledao i gledao. Nisi trudna, je li, upitao je, i rekla sam: daj, molim te lijepo. Onda smo dugo šutjeli. Tema je lepršala mimo prozora, a u stanu je bilo prazno, prazno.

Nikada se nisam sjetila pitati Vinka što se može raditi u gradu, odakle se može vidjeti panorama i imaju li kakav muzej. Nije mi palo napamet, iako bi mi to Vinko mogao reći. Tamo je bio doma. Uskoro se posve udomaćio. Prvo sam ga našla za stolom, onda na neobičnim mjestima. Sjedio je na vrhu police s knjigama ili se ispružio u kadi. Jednom sam ga ugledala kako visi s lustera u dnevnoj sobi. Ali, to me ne bi uznemiravalo, Vinko je samo čovjek, kao i ja, i baš kao i ja htio je vidjeti kako je to kad imaš neograničenu količinu vremena. Slušao me kada sam mu govorila o tome kako sam živjela u prijašnjem gradu. Slagala sam rublje u perilicu i tumačila mu na kolikoj je udaljenosti bilo posađeno drveće pod balkonom. Bilo je nečega u tome, nekakav smisao, iako ga nisam znala definirati. Vinko je sjedio na rubu kade i kimao glavom. Uvijek je znao što mu je činiti.

Jednoga je jutra imao oko vrata svezanu kravatu koju je ujutro moj muškarac zaboravio. Bila je plava s bijelim točkama, išla je uz odjeću koju je moj muškarac nosio na sastanke. To me iznenadilo. Vinko je bio lojalan, nije uzimao stvari koje nisu bile njegove. Iako se po stanu slobodno kretao, shvaćao je da je još gost. Vani je sniježilo, sitna bijela zrnca su padala na blatno tlo i nestajala. Sniježilo je bez pravoga učinka. Prošlo je skoro pola godine otkako sam se s muškarcem preselila ovamo. Ništa se nije promijenilo. Ništa nije zapravo nestalo. Moje vrijeme je bilo isto, neograničeno. Gdjegod pogledaš, kakogod okreneš, ništa nije bilo drukčije.

Pogledala sam Vinka. Kimnuo je glavom. Onda je skinuo kravatu i dao mi ju je.

Ne znam što je bilo prvo što sam čula. Negdje iznad moje glave moj je muškarac ubrzanim, povišenim glasom govorio o cijevi. Radijatorskoj cijevi. Odlomila se i cijela je kuhinja bila prekrivena vodom koja je briznula iz radijatora. Udarila sam se u glavu. Vjerojatno me je to spasilo. Uvjetno, naravno; da moj muškarac nije uskoro došao kući, umrla bih od gušenja. Moždanog krvarenja. Pothlađenja. Ili neke treće rime.

Onda sam čula još mnogo toga. Da smo prenaglili sa selidbom, s promjenama, s mišlju, da smo sve ostavili za sobom. Tugovanje vjerojatno traje, to znaju svi, poboljšanje je barem u prvih nekoliko godina prolazno. Uopće, ako je riječ o smrti djeteta. Nije za šaliti se, ponavljali su, nije za šaliti se. Kao da bi se netko od nas dvoje šalio. Pet dana sam bila u bolnici. Muškarac je u međuvremenu pospremio stvari u stanu, u druge kutije, ne u one koje sam spremila pod krevet. Te nije htio ni taknuti. Kad bi na koju slučajno naletio, kucnuo bi o drvo, jednom svakom rukom, zamišljam. Nisam ga pitala je li imao osjećaj da nije sam, je li mu se činilo da je u stanu još netko. Nisam htjela da misli da se u trenucima kad je bio doma nisam dobro brinula za njega.

Sa slovenskoga prevela Ivana Tarle