Višak života u kâpi duha

Jack Kerouac u svom kratkom romanu Pic zapisuje: “Nikad me nitko nije volio kao što me volim ja”, i nema ga tko se ne bi složio da se on prema samome sebi znao postaviti. Kerouaca je zarana počeo biti glas da je zapravo konformist i ziheraš. U njegovoj biografiji što ju je napisala Ann Charters (Pan Books Ltd, 1978., London) posebnu pozornost stoga mame dijelovi posvećeni njegovoj tetki, koja je brižno bdjela nad produljenom mladošću svoga nećaka. Jack bi zapeo negdje tijekom svojih putešestvija, a lovica bi samo sjela na račun. No on je jedna od ključnih legendi “kontrakulture”, jednako kao i njezino otjelotvorenje Neal Cassady, koji se prošetao opusima Ginzberga, Corsoa, McClurea, Bukowskog (koji nije pripadao toj družini) i mnogih drugih. Naravno, njegovo najpoznatije otjelotvorenje je Dean Moriarty u Kerouacovu znanom romanu Na cesti. Kontrakulturaši su pripadali polusvijetu, a Francuzi su još pretprošlog stoljeća locirali taj fenomen. Nevjerojatno ali istinito, termin demi-monde skovao je Alexandre Dumas mlađi da bi označio “klasu deklasiranih”, tj. bilo koju grupu koja egzistira na marginama uspjeha i ugleda – kao što to u svom tekstu objavljenom u Village Voiceu zapisuje C. Carr: “Bohemija je stanje svijesti”. U temelju joj je ideja nomadizma, anarhističko-nihilistički i kozmo-poetski izmještaj udobnog humanističkog pogleda na životne prakse. Temom te vrste intelektualnog nomadizma bavio se posebno pomno Kenneth White, koji zapisuje da se u moderna vremena pojavljuje nova vrsta ljudi posvećenih traganju za nekakvim Istokom u sebi, nečime što možda i ne postoji, ali u okolnostima posvemašnje nihilizacije svega ima veliku poticajnu snagu. Pojavljuju se lutalice jer, kao, završenih puteva nema, pa se ta vrsta intelektualca odbija vezivati za bilo kakvu ideologiju, osim mutne filokozmičke solidarnosti sa svim živim bićima; većini bitnika – za koje je Neal Cassady bio neka vrsta sveca u negativu – religije koje su im bile po mjeri uključivale su razne oblike i vrste laičkog budizma i, uvjetno rečeno, nekakvo podgrijano, mistično kršćanstvo, nekakav zapravo loše prepričani Meister Eckhart.

Puko naličje konformizma

Osobno mi je to sve izgledalo kao topla vodica i više sam simpatizirao bitange kojima nije bila potrebna ta mlaka iskupiteljska uloga religije; sjećam se kada je Allan Ginzberg bio na Ohridu, kada je zatvarao oči ne bi li ilustrirao kako su “dva beskraja koja tada ugledamo, onaj unutarnji i ovaj vanjski, jednako veliki”. Bio sam klinac, ali sam mislio “pih, tja i pfuj!”. Kiš je jednom zlobno zapisao: “ne sledi istočnjačke filozofije, ti imaš pametnija posla” (doduše na istom je mjestu citirao s odobravanjem i “tko pogodi cilj, sve promaši”, ali mislim da se slažete kako bismo ovom izvrsnom piscu na tome trebali oprostiti, čovjek je volio popiti); ključna zamjerka (uz spomenuto življenje na grbu roditelja i rodbine) svodi se uglavnom na eklatantni nedostatak svake društvene kritičnosti tih intelektualaca, čija je djelatnost bila provokativna odjelu za narkotike, ali ne i istinski društveno subverzivna. Njihov životni stil bio je naličje konformizma, drugo, neumiveno lice službene kulture. Više su me fascinirali prethodnici: Jack London, recimo (čije su Uspomene skitnice model po kojemu je Jack Kerouac napisao Na cesti), Glad i Skitnice Knuta Hamsuna, ili Daniel Halevy, autor jedne od najzavodljivijih knjiga o Nietzscheu, koji je također skitao do besvijesti, a ono što ih čini istinski zanimljivima visoki su estetski i misaoni kriteriji njihove literature, nešto što je za bitnike s njihovim adolescentskim parametrima ostao nedosegnuti ideal. Daniel Halevy je tijekom svoje skitnje čuo od jednog seljaka da još netko hodočasti na sličan način; radilo se o Elisee Reclusu, autoru Univerzalne geografije i knjige po naslovu Evolucija, revolucija i anarhistički ideal. Literarni prethodnici bitnika uključuju neka od zbilja velikih spisateljskih imena, od Rimbauda, Whitmana, pa preko Thomasa Wolfea do Henryja Millera. To bi im bili kameni međaši; za Kerouaca kada je na vrhuncu – a on bi tada obično pisao epifanijske tekstove – čini se da je osobito bio važan Thomas Wolfe, koji je u svoja četiri romana doista uspio ispričati američku priču na način grčkog mita, njegova je proza veća ili, ako hoćete, dublja od života. On je svoje spisateljske sonde uspio spustiti prema dnu zdenca, posve nefasciniran površnim i kvazirebelijanskim aspektima življenja.

Velika je literatura uvijek nekonformistična i potreban joj je dopunski upis pjesnikova pijanstva na javnome mjestu. Ta tradicija pobunjenog malograđanina, to jest malograđanina koji je “pukao” pa sad divlja na neki priprosti način, imala je za posljedicu da su bitnici često u brojnim dokumentarcima koji bi ih bilježili na njihovim partijima izgledali tek kao čopor razuzdanih babuna, i ni uz najveći napor imaginacije nije ih bilo moguće personificirati s duhom. Kerouac je bio grafoman (a William S. Burroughs narkoman, mogao bi netko zločest dodati) čije je djelo autor račvasta jezika Truman Capote okarakterizirao kao “tipkanje, a ne pisanje” – iako ne posve netočna, ta Capoteova “presuda” je malko preoštra. Kerouacu ne bi bilo škodilo da je više pazio što daje u tisak, njegovih knjiga ima previše, ali bože moj... Međutim, njihov je utjecaj dobacio i do naših vremena: Isusov sin Denisa Johnsona jedan je od takvih literarnih momenata.

Zanimljiviji kao socijalni nego literarni fenomen

Nietzsche je, kad ga gore već spomenuh, jednom zapisao kako je kriminalac moralniji od tzv. normalnog čovjeka jer je društvo iskorodirano posvemašnjom demoralizacijom i nedostatkom svake etike, pa bi onda pripito pobunjeništvo imalo sličan socijalni karakter: uz moguće motive da netko pije ne bi li nekog zaboravio, baš kao u onoj sjajnoj serenadi, ima, eto, i slučajeva otpadništva od sustava jer se ne vjeruje u sustav, jer ga se “čita” kao lažnog. No unatoč svemu ovdje napisanom, čujte ovo, radi se o komadićku iz Kerouacova Mexico City Bluesa: “Jednom dok sam ležao u bolnici/Velika debela bolničarka/Zavirivala mi je preko ramena/U knjigu koju sam čitao/Braća Karamazovi/Velikog kockara Fjodora/Dostojevskog/Tog Sveca iz Carske Rusije/I u poglavljima/nazvanim Pro i Kontra/Hihotala se i objašnjavala mi/da Pro znači Profilaktičan/a Kontra Kontracepcija”. Ili Burroughsa, kada piše o pisanju, to jednostavno vrijedi čuti: “Nikada nisam upoznao pisca koji u određenom razdoblju života nije bio nezasitan čitatelj. Čini mi se da je T. S. Eliot kazao da je uzrok pretencioznog književnog stila, koji imaju neki pisci, uglavnom nedovoljan broj pročitanih knjiga”. Opet Nietzsche, poradi ravnoteže onim gornjim osudama narkotiziranja: on se pitao tko će ikada napisati povijest narkotika; Burroughs možda nije napisao povijest, ali jest opisao stanje, u svom ključnom djelu Goli ručak.

Bitnici su bili kudikamo zanimljiviji socijalni negoli literarni fenomen. Prema mišljenju potpisnika ovih redaka na dvije-tri stranice Musila ili Gombrowicza ima više kreativnog ludila nego u cijelom ovom razvikanom pokretu, ali, s druge strane, tko nije, barem nakratko, živio bitnički, muvao se i lokao do iznemoglosti u nadi da će tako izbjeći društvenome žrvnju? Oni jači krenuli su drugim putevima izigravati sustav, podosta ih je negdje na dnu mora s željeznom kuglom zakačenom za nogu, kipte u nekom kombinatu koji bi najradije raznijeli bombom, a neki jošte lumpuju i lumpat će sve dok “ne pukne zora”. Neal Cassady paradigmatični je lik ovakva divljeg svjetonazora: obožavao je sport, putovanje i opijate svih vrsta. Bila je to uvertira u zadnji proplamsaj romantizma koji doseže vrhunac s hipi pokretom, za čijeg je trajanja 1968. Cassady smrtno stradao od dobitne kombinacije tequille i droge.

Izgledao je fenomenalno (naravno, nije bio lijep, nego...), kao James Dean koji je napokon shvatio da je James Dean, i pored njega ostatak pokreta djeluje kao skupina izafektiranih paunova. Bio je žilav, pravi nasljednik pionira koji su stoljeće prije osvajali Divlji zapad, fotke su zabilježile njegov pogled koji bi mogao progorjeti papir, pogled mačke koja ima ne devet, nego devetnaest života, a Cassady ih je srajtao u četrdesetak godina bjesomučne potrage za “suštinom” svega, usput mnogo puta radeći stvari poput ove koju opisuje u pismu Kerouacu: “Dragi Jack! Sjedim u baru u ulici Market. Pijan sam, iako ne sasvim, ali uskoro ću biti. Ovdje sam iz dva razloga; 5 sati trebam čekati autobus za Denver & zadnje, ali najvažnije, ovdje sam (pijem), naravno, zbog koga drugog nego zbog žene & to kakve žene...”. Osim žena ljubio je i muškarce, odreda pjesnike spomenute generacije, i vjerojatno mnogog posustalog mladića. Taj američki podsvijet, neulašteno lice koje je zabilježeno u odličnom filmu Gregga Arakija Mysterious Skin, a nikada se neće nasmijati s naslovnica, ima u Nealu Cassadyju jednu od svojih vječnih metamorfoza. Stari bi Grci vjerojatno na registriranje takve enormne količine života također krenuli u njegovu mitizaciju, a da obrnem tu usporedbu još jednom – pa bi vam onda ova knjiga njegovih tekstova i pisama ispala nešto poput Dionizovih putopisa iz Trakije.