Schönberg i Boulez nikako nisu nova glazba, dapače, u odnosu na vrijeme koje je prošlo od njihova nastanka čine se sasvim “pitomima” i “poznatima”. Stoga se nameće pitanje trebaju li uopće takva djela imati svoje mjesto na repertoaru MBZ-a
Arnold Schönberg jedna je od najzaslužnijih ličnosti za suvremenu glazbu i bez puno okolišanja može mu se takvo što i priznati. Sam pojam ukidanja tonaliteta i kasnije postavljanje dvanaesttonske tehnike – ma koliko je se on (pre)rigorozno držao – udarili su temelj glazbi danas.
Cantus ansambl stoga je odlučio izvesti jedno od njegovih najpoznatijih atonalitetnih djela – Pierrota mjesečara – u sklopu Muzičkog biennala Zagreb. Kako je riječ o kabaretskom djelu, ne čudi da se vodstvo ansambla odlučilo koncert smjestiti u intimnu atmosferu Zagrebačkog kazališta lutaka. Ansamblom je u izvedbi ovog djela ravnao njegov prethodni umjetnički voditelj Berislav Šipuš, koji je za solisticu odabrao mezzosopranisticu Martinu Gojčeta Silić. I doista pritom nije pogriješio. Gojčeta Silić je suvereno usvojila vrlo precizno izvođenje Schönbergove tzv. Sprechstimme tehnike u kojoj glas ne pjeva, ali ni ne govori. Ansambl (jedan od vrlo rijetkih kod nas) specijaliziran za suvremenu glazbu držao je cijelu izvedbu na okupu, pa se ni u jednom trenutku nije činilo da nemaju sve konce u rukama.
Figurativnost i apstrakcija Konce u rukama inače drže lutkari, a izvedbi Pierrota pridružio se i glumački ansambl Zagrebačkog kazališta lutaka pod redateljskom palicom Renea Medvešeka. Medvešek se odlučio za “figurativnu” koncepciju Pierrota. Svi su izvođači bili “članovi”ansambla, a u jednom trenutku jedan je od njih zaspao i počeo sanjati i do samog kraja djela sanjao mnoge više ili manje bizarne situacije. Medvešekovo tumačenje Pierrota izuzetno se dobro sklopilo s glazbom, pa se ovu izvedbu može smatrati i više nego uspjelom.
Drugi dio večeri bio je rezerviran za izvedbu Čekića bez gospodara Pierrea Bouleza. Riječ je o jednom od rijetkih djela koje je sam skladatelj dovršio, budući da je inače bio sklon pisati djela otvorene forme kojima se uvijek iznova vraća i samim time ih ostavlja nedovršenima. Njegov serijalizam u ovom djelu nije suviše matematički kao u ranijoj skladbi Structures, nego je Boulez unio i malo “glazbe” (iako je upitno može li serijalizam biti išta drugo osim matematike). Djelo pisano serijalnom tehnikom apstraktno je samo po sebi, pa se redatelj odlučio za apstraktan pristup režiji. Matematika je, kao srž Boulezova rada na ovom djelu, redatelju poslužila kao “predložak”iz kojeg je izvukao geometrijske likove koje su glumci stavljali u različlite odnose na pozornici, baš kao što je i Boulez stavljao svoje nizove u različite odnose. Tako se surrealistička apstrakcija doista suprotstavila ranijoj Schönbergovoj figurativnosti.
Surrealistički tekst pjevala je solidna mezzosopranistica Martina Matić Borse, dok se dirigentskog štapića prihvatio sadašnji voditelj Cantus ansambla, Ivan Josip Skender koji je sa sigurnošću doveo djelo od početka do kraja.
Pitomo i poznato Valja se zapitati koliko često je moguće čuti ova djela u Zagrebu (ali i uopće u svijetu). Boulezov Čekić možda i rjeđe imamo priliku čuti na koncertnim podijima, pa je stoga bila iznimna čast slušati ova dva velika djela glazbe 20. stoljeća. Slušati ih zajedno na istom koncertu itekako ima smisla, jer se Boulez donekle oslanjao na Pierrota mjesečara i kroz Čekić je unosio aluzije na taj kazališni komad.
No, uvijek se javlja stanoviti “ali”. Ali što to znači za Muzički biennale Zagreb? Sama svrha nastanka MBZ-a bila je prezentirati hrvatskoj publici novu, suvremenu glazbu. Schönberg i Boulez nikako nisu nova glazba, dapače, u odnosu na vrijeme koje je prošlo od njihova nastanka (Pierrot mjesečar je nastao 1912., a Čekić bez gospodara 1953.) čine se sasvim “pitomima” i “poznatima”, tako da ih više ne doživljavamo avangardno ili subverzivno (kako su ih možda njihovi suvremenici doživljavali). Stoga se nameće pitanje trebaju li uopće takva djela imati svoje mjesto na repertoaru MBZ-a. Po tom pitanju nisu samo ova dva djela simptomatična, nego i velik dio prime-time programa, u koji pripadaju primjerice i Crne maske Marija Kogoja kao i Slavuj Igora Stravinskog (koji svoje opravdanje donekle i ima u obilježavanju 50. godišnjice njegova dolaska u Zagreb). Ovogodišnji MBZ možda je po količini reprezentativne nove glazbe i zakazao.