Publika je itekako mogla uživati u veseloj i prštavoj večeri, kojoj je – koliko god to eventualno proturječno zvučalo – upravo “improviziranost” uprizorenja davala poseban šarm
Nećemo otkriti toplu vodu ustvrdimo li da mnogi nedostaci ozbiljnoglazbenog izvodilaštva u Hrvatskoj svoje počelo imaju u sustavu glazbenog obrazovanja, na čelu s Muzičkom akademijom Sveučilišta u Zagrebu. Jedan od vječno tinjajućih, ako ne i gorućih problema studijskih programa predviđenih za obrazovanje budućih profesionalnih glazbenika pritom je činjenica da studenti glazbe tijekom studija nemaju dovoljno često priliku svladano gradivo javno predstaviti. Dok je tako na zapadnim akademijama i konzervatorijima posve uobičajeno da, recimo, instrumentalist nastupi na barem jednom koncertu mjesečno, dok pjevači gotovo jednako često nastupaju na zborskim koncertima i/ili u studentskim opernim produkcijama, zagrebački studenti moraju se zadovoljiti s tek nekolicinom većih godišnjih “projekata” – u kojima, k tome, kao solisti mogu nastupiti samo “najbolji” – naravno, po kriteriju raznih profesorskih komisija, koji mogu, ali i ne moraju biti objektivni.
Naravnost, “objektivnost” je u umjetnosti, zapravo, bespredmetna kategorija, ali ostaje činjenicom da mnogi budući profesionalni glazbenici prođu čitav (barem) petogodišnji studij bez ijednog većeg solističkog nastupa i s tek petnaestak svladanih orkestralnih ili zborskih programa. A to znači da na umjetničko “tržište rada” izlaze nespremni za zahtjeve djelovanja u profesionalnim ansamblima.
U tom smislu, hvale je vrijedan pothvat što ga je inicirala Cynthia Hansell-Bakić, koja je sa studentima prve i druge godine pjevanja iz svoje klase (dakle, gotovo pa početnicima!) pripremila uprizorenje Mozartova Figarovog pira. A još je hvale vredniji angažman zagrebačkog Kazališta Mala scena, koje je tom projektu ustupilo svoj ne samo prostor, nego i svesrdnu logističku i infrastrukturnu podršku.
Naravno, bilo bi nepošteno i neprimjereno ovu produkciju mjeriti profesionalnim kriterijima, niti je ona pripremljena s takvim namjerama. Njena je primarna funkcija mladim pjevačima pružiti dragocjeno iskustvo scenskoga nastupa i provjere vlastitih dosega pred publikom, i u tom je smislu ova predstava pun pogodak. No, to ne znači da je treba promatrati (samo) kao internu akademsku produkciju za tate, mame, prijatelje i znance. Jer, i ostala je publika (a u njoj i autor ovih redaka) itekako mogla uživati u veseloj i prštavoj večeri, kojoj je – koliko god to eventualno proturječno zvučalo – upravo “improviziranost” uprizorenja davala poseban šarm.
Mladim umjetnicima pritom su presudno pomogli iskusni profesionalci, od dobrog starog (a vječno mladog) Mozarta, preko izvrsnog pijanista Ivana Pernickog do združenih pedagoško-redateljskih snaga Cynthie Hansell-Bakić i Ivice Šimića – uz možda i presudnu producentsku ulogu (srećom!) neumorne Vitomire Lončar. Mogli bismo tendenciozno primijeti da je u ovom slučaju jedno privatno kazalište odradilo posao koji bi primarno trebala obaviti ona javna. Ali ako sadašnja situacija ne služi na čast javnim institucijama, tim je više, u ovom konkretnom slučaju, na čast Maloj sceni.