Saša Šimpraga  

Više od mosta

Sve što je bačeno ili upadne u rijeku sa zagrebačkog Savskog mosta teoretski može završiti u lukama Istanbula ili Odese. Put vode jest zadan, ali je i neizvjestan; mogućnosti postoje, ali se ne moraju nužno i dogoditi. Slično se može primijeniti na transformaciju prostora, osobito onog urbanog ispunjenog slojevima i upotrebama koji je u pravilu kompleksan, a svjesnost o njemu ovisi o potrebama, širini pogleda, mogućnostima i okolnostima. Kada je izgrađen, zagrebački Savski most bio je jedini kolni most u gradu. Doslovno izgrađen na pilonima nekadašnjeg Crvenog mosta, novi je most bio plave boje i bitno reduciran u svom izričaju u usporedbi s nekim ranijim zagrebačkim mostovima, ali nije i manje osobit. Njegova suspregnuta konstrukcija pionirski je poduhvat inženjera Milivoja Frkovića, što je i jedan od razloga zašto Most danas uživa status spomenika kulture. Ta činjenica doduše nije bitno utjecala na to da se Most održava pa je danas uglavnom u vrlo lošem stanju, mjestimično čak i opasan za pješake i bicikliste koji ga jedini koriste otkada je ukinuta kolna funkcija s puštanjem u promet susjednog Jadranskog mosta 1981. godine koji se, usput rečeno, poigrao bojama pa je danas uzvodno crvene, a nizvodno plave boje. Jadranski most, kao i većina postojećih zagrebačkih mostova, zadatak spajanja dviju obala tretira na način koji ne nadilazi bazičnu utilitarnu funkciju. Oni tek premošćuju i ne nude ništa drugo. Štoviše, pješaka maksimalno marginaliziraju favorizirajući automobilski promet, što se dijelom može promatrati i u kontekstu poslijeratnog uzleta, dostupnosti i kulture automobila.

Savski most otvoren je 1938. godine na mjestu od povijesnog značenja za odnos Zagreba i njegove rijeke, dakle on već tada ulazi u prostor bitno obilježen prošlošću. Oblikovanje njegove plohe odredila je funkcija. Od trenutka kad se prestao koristiti za automobile – tj. od kada je postao u i do danas ostao jedini pješački most u Zagrebu – ta njegova nova uloga nikad nije niti posebno planirana, niti joj je most ikako prilagođen. U njegovim ogradama još se uvijek na nekoliko mjesta mogu vidjeti oštećenja nastala udarcima automobila kao podsjetnik na neke bivše drame. Danas su za biciklistički promet najveći problem utori na mjestu razdvajanja asfalta gdje lako upadne kotač, što najčešće znači neminovni pad. Uz navedeno, mjestimično se na plohi mosta, na nogostupima, mogu vidjeti rupe u podu kroz koje se vidi rijeka, što može dovesti do tragedije tamo gdje otvori već nisu prekriveni metalnim pločama koje štite pješaka. Pitanje, dakle, nisu samo nužni popravci, već kako pretvoriti postojeću, zapuštenu urbanu infrastrukturu u atraktivni javni prostor koji će nuditi više od puke funkcije na koju je sada sveden? Most traži pažnju, a nudi bezbroj mogućnosti. 

Odnosi U pristupima, prije svega, most je nužno sagledati u njegovom kontekstu, odnosno važno je uvidjeti koje točke spaja i gdje vodi. Tramvajsko okretište i autobusni terminal koji sada zauzimaju prostor potencijalnog budućeg Savskog trga – jedinog zagrebačkog trga na samoj obali – otvara mogućnost za sjevernu obalu, a potencijalna nova pješačka zona na dijelu povijesne Remetinečke ceste za onu južnu. Most tako spaja dva tipološki različita mjesta što je svakako prednost. Uopće bi rješavati most bez (barem) njegovog trga bilo pogrešno.

Tu je i rijeka kao glavna i atrakcija sama po sebi; i to unatoč tome što je Sava u Zagrebu nakon velike poplave 1964. i posljedične regulacije doslovno svedena na kanal. Tu su i druga dva mosta, svaki s jedne strane Savskom, dakle zagrebačko Tromostovlje kao velika, ali nedovoljno prepoznata osobitost.

Dok je Zeleni most, Hendrix, sam po sebi dojmljiv i zapravo najatraktivniji zagrebački most te prepoznatljivi gradski reper koji bi mogao postati još i atraktivniji s diskretnom akcentnom rasvjetom (koja nužno treba biti prilagođena smanjenju svjetlosnog onečišćenja), Jadranski most nema atraktivnost, ali je može zadobiti. Primjerice, jedan od mostova u Seulu, dobio je vodopad za što se koristi voda iz rijeke koju most nadsvođuje. Jednostavno tehničko rješenje u vidu atraktivnog vodopada s Jadranskog mosta stvorilo bi atrakciju s obje strane Savskog mosta. Primjer tek ukazuje na to da kreativnih rješenja uvijek ima. Pritom, ni Jadranskom, kao ni Savskom mostu ne treba eksces, već kreativno rješenje s mjerom. 

Bitna odrednica konteksta, ne samo Savskog mosta, jest i činjenica i karakter samih inundacija. Arhitekt Dino Belamrić govorit će o promjeni krajolika koji je čak atipičan za grad. Upravo je to još jedna od glavnih prednosti lokacije koja na maloj udaljenosti nudi potpuno različite vrste prostora, a time i različite vrste iskustva grada. Odnos prema inundacijskom pojasu moguće je rješavati na mnogo načina, a neki od njih su omogućavanje direktnog kontakta s rijekom preregulacijom segmenata obale ili eventualnog otvaranja komunikacije sa samog mosta ili njegovih rubova, a da se njegova sadašnja konstrukcija ne narušava bitno. Most, dakle, može biti most ne samo preko, već i prema rijeci i/ili inundacijskim livadama. 

Uz tri mosta, ciljana zona uključuje i niz zanimljivosti koje mogu postati ishodišta prostornih aktivacija: ona da je inundacijski pojas sa sjeverne strane Jadranskog mosta najuži u gradu ili da je nasip kod bivšeg Savskog kupališta najstariji. Neka od rješenja mogu se tražiti i u detaljima kao što su ostaci nekadašnjeg, prvog, Željezničkog mosta iz 1862. godine na južnoj obali, a za koje arhitekt David Kabalin iznosi odličan i jednostavan prijedlog pretvaranja u mali vidikovac. 

Kako god Savskom mostu prišli, potreba njegove obnove je neupitna i hitna, a njegova sadržajna nadogradnja kao privlačnog javnog prostora moguća i itekako poželjna. 

Ploha Odgovor kako rješavati Savski most i njegovu okolicu dijelom leži i u povijesti lokacije, potom i u pogreškama koje su se dogodile, vizijama koje su prostor promišljale, njegovom kontekstu i u aktualnim načinima upotrebe. Cilj je stvoriti atmosferu unutar objekta, ponuditi doživljaj, stvoriti mjesto. Osnovno polazište njegova je ploha, sada s nogostupima i asfaltom. Još su arhitekti Zoran Hebar i Nada Šilović 1980-ih godina u prijedlogu stvaranja maloga trga na mjestu okretišta (prijedlog je nastao u sklopu sekcije Prijedlog Zagrebačkog salona) predložili logično niveliranje plohe. Pritom je moguća i promjena materijala. Asfalt jest povijesni sloj, ali ga nije nužno ni uputno zadržati, već i stoga što neki lakši materijal može olakšati konstrukciju. Važno je pritom stvoriti osjećaj u trenutku kad se stupi na most i time diskretno naznačiti, pa i pojačati njegovu atmosferu. 

Možda najvažnije za Savski most je njegova sadržajna nadogradnja koja će sugerirati zadržavanje i omogućiti da se prolazak mostom iskusi na drugačiji način, odnosno da se po potrebi ili želji uspori prolaz. Za to je ključna oprema koja poziva na korištenje. Već postavljanje klupa može tome znatno doprinijeti. Osobito je važno i kako te klupe postaviti, što s njih gledati. Logični smjer svakako je prema "Savskom slavoluku", tj. atraktivnom Zelenom mostu. No nipošto se pritom ne smije zanemariti jedna od najvažnijih osobitosti Savskoga mosta, a to je ogroman protok ljudi i mogućnost njihovog promatranja kao trajne i uvijek drugačije atrakcije. Svako rješenje koje ne bi maksimalno apostrofiralo upravo tu karakteristiku mjesta kao uskog rukavca koji privlači, bilo bi promašeno. Postavljene klupe pritom ne bi trebale blokirati ni pristup ogradi mosta jer se uz ogradu približavamo rijeci i naslanjamo da bismo je promatrali.

Savski most također je izuzetno važan biciklistički koridor pa tu funkciju treba i zadržati, tako da biciklistički promet bude neometan. To znači poželjno usklađivanje pješačkog i biciklističkog prometa jednostavnom podjelom na zone. S obzirom na to da se Zeleni most nalazi nizvodno, logična strana za biciklistički promet jest ona zapadna, prema Jadranskom mostu. Zbog moguće nadogradnje i toga mosta, odnosno pogleda na zalazak sunca, važno je da biciklistička staza ne ostane izolirana, nedostupna za pješake (npr. dodatnom ogradom između pješačkog i biciklističkog koridora), a isto tako treba biti otvorena mogućnost prilaska i boravka pješaka na zapadnoj strani mosta.

Važno je voditi i računa o tome da se prostor mosta ne optereti sadržajima. Na mostu nije mjesto trajno natkrivenim strukturama, terasama kafića i sličnome. 

Mjestimično ozelenjavanje jest poželjno, a izbor biljaka kao eventualnih dodataka također je izuzetno važan jer bi one dijelom određivale karakter mjesta. Ta ideja na tragu je i najavljenog londonskog Garden Bridgea, njujorškog High Linea ili planiranog parka na rijeci Hudson koji ukazuju na trend ozelenjenih struktura kao atrakcija. Pri ozelenjavanju ključno je i pitanje mjere, odnosno minimalnog zauzimanja ili oduzimanja prostora za pješaka i to u okruženju koje je ionako zeleno.

Detalji Otvoreno pitanje je ono dodatnih prolaza, gledališta ili vidikovca s mosta. Dva recentna prijedloga za Savski most (Jadranka Polak, Branko Silađin) predlažu novinu u vidu uske konzole (Polak) i konzolnog gledališta (Silađin). Oba su prijedloga na programskoj razini zanimljiva jer, s jedne strane, proširuju javni prostor a da se struktura  ne narušava bitnije, a s druge strane nude prostoru dinamiku, stvarajući nove elemente od interesa za pješaka korisnika. U oba slučaja pogled je lociran nizvodno, prema Hendrixu. O ovakvim rješenjima postoje oprečna razmišljanja, od toga da je most sam po sebi terasa koja ne treba terasu na terasi, do toga da bi takve "ekstenzije" možda bolje sjele na Jadranskom mostu kojem nedostaje prostora za pješaka. U potonjem slučaju jedini je problem što je Jadranski most mjesto koje zbog buke prometa nije poželjna točka zadržavanja. O tim je pitanjima potrebno otvoriti raspravu i definirati smjernice kroz program koji ne bi trebao biti konzervativan, a ne samo s obzirom na formalnu spomeničku zaštitu Savskoga mosta. Pod uvjetom da je dobro oblikovano i uklopljeno, nedvojbeno je da bi npr. malo gledalište s konzolnom terasom ili konzolno istaknuti vidikovac bili vrlo posjećene točke na mostu, pa i male gradske atrakcije.

Eventualno mjestimično i povremeno natkrivanje tog malog gledališta, za potrebe stvaranja hlada u ljetnim mjesecima, moglo bi se rješavati minimalistički, nipošto stvaranjem nadsvođenih zona ili koridora duž mosta koji bi nudili zatvorenu, a ne otvorenu strukturu. Lagana platna nad pojedinim segmentima mogu poslužiti, ali i dati na atmosferi ljeta u gradu. S druge strane, gledalište je i sunčalište pa mu krov ne treba.

Svakako je imperativ zadržati poglede s mosta, osobito na druge mostove te ni na koji način to ne narušavati već samo potencirati, što uključuje i pogled prema nebu, na oblake ili zvijezde. Zato je i sadašnju rasvjetu nužno prilagoditi smanjenju svjetlosnog onečišćenja. To znači da trenutne okrugle lampe nužno moraju biti zamijenjene, što nije problem jer one nisu izvorno rješenje, a ono također traži prilagodbe. Svjetlo na mostu treba imati s jedne strane utilitarnu ulogu, a s druge naglašeno doživljajnu, npr. fokusom na odabrane detalje ili atrakcije kao što je luk Zelenog mosta. 

Mogućnosti koje zadatak Savski most nudi su ogromne i u svojim najsitnijim i za sve mostove karakterističnim detaljima. Primjerice, sredina mosta koja je sama po sebi zanimljiva (a bila je i temom jednoga od studentskih radova umjetnice Katerine Duda), označava i svojevrsni vrhunac iskustva prolaska. Takve je detalje dobro osvijestiti, na njih suptilno podsjetiti. Mogućnosti nudi i prostor ispod mosta. Karakter lokacije oko Savskoga mosta je onaj mjesta s potencijalom žarišta unutar kojega postoje dodatno naglašene točke kao što je sam most koji se nalazi ne samo na povijesnom mjestu izlaska Zagreba na rijeku, već na danas najživljoj lokaciji na zagrebačkim obalama Save. Čak i ako ga se sagleda kroz njegovu povijesnu prizmu, Savski most je atraktivni objekt, a povijesni su momenti idealno polazište segmenata njegove nadogradnje. S južne strane to je, primjerice, spomenik Napoleonovim Ilirskim provincijama, podsjetnik na činjenicu da je u jednom trenutku u povijesti sve s južne strane Save bilo – Francuska. Ovogodišnja intervencija Davida Kabalina na istočnoj ogradi Savskog mosta nazvana Crvena linija, podsjetnik je na luk mosta, potom na nekadašnji Crveni most koji je na tome mjestu stajao, ali i na ulazak partizana u oslobođeni Zagreb 1945. godine. Takvi detalji ne pripadaju samo prošlosti, već mogu poslužit kao kreativno ispunjavanje prostora danas. Stvaranje mjesta otvara i niz mogućnosti privremenih upotreba prostora, od umjetničkih i drugih intervencija do najrazličitijih društvenih događaja pa do, i prije svega, svakodnevne konzumacije onoga što prostor nudi. 

Pritom je važno istaknuti da način na koji oblikujemo i tretiramo javni prostor istovremeno uvjetuje način na koji ga vidimo pa potom koristimo, i koji nas, posredno, usmjerava pa i oblikuje kroz naše ponašanje, geste, poticaje, akcije, navike i svakodnevicu. Mogućnosti tu treba otvarati, a inicijalni pogled treba biti širi od brzopletih rješenja.

Smjerovi Neadekvatni pristupi koji gotovo u pravilu rezultiraju isto takvim rješenjima, mogu most animirati, ali neće iz njega izvući puni potencijal. Jednom izvedena, takva rješenja potom traju desetljećima, a sagledamo li to u konktekstu ljudskoga života, nove prilike neće biti brzo, možda i uopće. Ne samo zato, ključno je insistirati na ispravnom pristupu i kvaliteti koju imamo pravo zahtijevati i očekivati, a koju Zagreb može dati i dobiti. 

Ispravne odluke koje mogu čak i pojačati ulogu Savskog mosta – nadograditi i istaknuti njegovu vrijednost, s obzirom na kompleksnost programa mosta i njegove zone, nužno traže kvalitetno postavljeni i provedeni javni natječaj kao demokratični, pravedni i ispravni način da se dođe do rješenja koje izvlači maksimum. Riječima Željke Čorak, "tek poznavanje problematike prostora, rezultira uvažavanjem njegovih postojećih vrijednosti i mogućnosti". Utoliko se zadatak Savskoga mosta i njegove zone – kao mjesta ispremreženog slojevima, sustavima i značenjima – ne može niti bi se trebao rješavati direktnim narudžbama, a time i na temelju ograničeno sagledanog programa (npr. u okviru samo jedne struke ili od samo jedne osobe). A ta bojazan postoji i to zbog načina na koji se Zagrebom upravlja.

Ako ga bude, svejedno nije ni kakav natječaj će se raspisati. Interdisciplinarnost bi trebala biti prisutna već pri formiranju programa. Nadalje, bitno je i tko će žirirati itd. Ispravno shvaćeni, prije svega administrativni pa onda programski i projektantski zadatak, a koji bi omogućio nužnu obnovu sa sadržajnom nadogradnjom koja bi ponudila izvrsnost, mogao bi poslužiti i kao impuls koji bi pokrenuo drugačije gledanje na potencijale zagrebačkih obala kroz male intervencije. Naime, mnogi planovi koji su u niz navrata problematizirali velike segmente ili total Save u Zagrebu, iz niza razloga nikad nisu ostvareni. To je karakteristika modernog i suvremenog Zagreba, pa i njegova gotovo stoljetna konstanta. Dakako, pri reaktivizaciji kroz buduće zahvate potrebno je voditi računa i o ukupnoj slici, no manje intervencije su nešto što je u okviru zagrebačkih mogućnosti, odnosno ono što je u ovome trenutku realno i – potrebno. A mali koraci mogu pogurati i velike. Pritom je upravo zona budućeg Savskog trga mjesto za eksperiment i testiranje mogućih rješenja u malome mjerilu. U svemu tome nezaobilazno mjesto ima i povijesni Savski most. Iako prepušten propadanju, most i njegova zona, osobito Savski trg, izuzetno su bitna točka Zagreba i u njegovoj prošlosti, ali i u njegovoj suvremenosti.