Miroslav Cmuk  

Višenamjenska filmska čitanka

Dragan Jurak, U zaklon! Ideološka čitanka suvremenog filma, Hrvatski filmski savez, 2014.

Nametljivi mediokrititeti lako se izbore za mjesto u radijskom eteru, na internetskom portalu ili u tiskovini što izlazi u dnevnom, tjednom ili mjesečnom ritmu, dok se o vrsnijim tekstopiscima i jednako vrsnim tekstovima premalo govori upravo zbog hiperprodukcije prosječnih tekstova iza kojih stoje jednako prosječni autori. Minuciozne i ingeniozne studije, čije su karakteristike stalno prisustvo autorskoga stila i briljantno izvedeni zaključci, rijetko kada se ukoriče, već pretežno upoznaju čari zaborava. Takav se scenarij mogao dogoditi i tekstovima Dragana Juraka (1967.) da ih Hrvatski filmski savez (dalje: HFS) nije ujedinio i objavio pod naslovom U zaklon! Ideološka čitanka suvremenog filma. Premda već godinama izdaje stručne časopise (Zapis i Hrvatski filmski ljetopis) te filmološke knjige, izdavačka djelatnost udruge HFS nije u pretjeranoj mjeri spominjana u medijima. Koji su sve razlozi konstantnog ignoriranja njihove tihe radinosti od strane mnogih medija, ne moramo posebno navoditi. Dovoljno je spomenuti da publikacije HFS-a nisu maspopularno i zabavljačko, već zahtjevno i edukativno štivo namijenjeno užem krugu ljudi1.

Suvremene i svevremene ideologije

Većina Jurakovih tekstova premijeru je doživjela u emisiji Filmoskop Trećeg programa Hrvatskog radija. Tekstovi su podijeljeni u sedam poglavlja koja su usko povezana pojmom ideologije ("Euro-tranzicijske ideologije", "Ideologije centra, ideologije periferije", "Ideologije dominacije, mutacije moći", "Ideologije fantazije, spektakla, happyenda", "Ideologije zapadnih drugih", "(Trans)rodne, intimne, obiteljske ideologije", "Ideologija apokalipse"). Bilo da piše o fenomenima kao što je rumunjski novi val ili Nollywood, o suvremenom njemačkom ili srpskom filmu, Jurak se dotiče ideoloških svjetonazora koje redatelj propagira ili propituje, ne uvijek u svjesnom stanju. Pretežno piše o filmovima koji su igrali u hrvatskim kinima ili festivalima, dakle o naslovima i redateljima čiji su radovi u pristojnoj mjeri poznati redovnijem ljubitelju sedme umjetnosti (B. Tarr, T. Malick, Q. Tarantino, D. Boyle, W. Anderson, M. Leigh, B. Schmidt, I. Bergman, R. Altman, S. Ejzenštejn...). Jurak se kao gledatelj (i tekstopisac) ne ograničava žanrovskim podjelama, baš naprotiv, pokazuje zavidnu razinu svestranosti bez obzira na žanr – s jednakim žarom pristupa vesternu kao što je Django Unchained (Quentin Tarantino, 2012.), socijalnoj drami Another Year (Mike Leigh, 2012.) i animiranoj komediji Kung Fu Panda (Jennifer Yuh, 2012.). Svestranost duha pokazuje kroz načitanost, nagledanost i naslušanost, tri odlike koje su u jednakoj mjeri važne, štoviše, nužne, da bi nastao kvalitetan autorski tekst. Jurakove filmske studije mogu se čitati kao netipična kritika, odnosno kao nešablonizirane priče s pričom. Ono što upada u oči jest to da dobar dio tekstova krasi podugačak uvod u samu temu; nekome će možda zasmetati i poduži uvodnik u kojem Jurak opisuje socijalne i političke prilike koje su usko vezane uz sadržaj i nastanak filma, no poduži uvod čitatelju zapravo može biti samo od pomoći. On postupno priprema i zagrijava čitatelja za temu, uvodi ga u širu sliku dok opisuje pozadinu filma. Informativnost je temeljna odlika te filmske čitanke za radoznale, manje upućene i one koji žele ponoviti ili naprosto dodatno proširiti gradivo o filmovima čija je zajednička karakteristika višeznačnost.

Jurakovi nestandardni tekstovi o ideologijama u filmu podsjećaju na žalosnu i ujedno opasnu činjenicu da smo u toj mjeri navikli na svakodnevnu sveprisutnost suvremenih, ali i svevremenih ideoloških linija što nas okružuju da više ni ne obraćamo pozornost na njih. Dotiču se mnogih socijalnih tema raspravljačkim, ali pomirljivim tonom; Juraku nije namjera stvarati nove prijepore među publikom, već proširiti osnovne teze filma i pronalaziti manje vidljive sličnosti u nama bliskim društvenim odnosima te suvremenijim karakternim i misaonim sklopovima što se, primjerice, prikazuju u filmovima Klip (Maja Miloš, 2012.) i Bling Ring (Sofia Coppola, 2013.). Bilo da piše o suvremenim ugovorenim brakovima što pružaju određenu financijsku sigurnost, obiteljskim tragedijama kao što je smrt djeteta ili vješto prikrivenim ideologijama u američkim animiranim filmovima, Jurak otvoreno zauzima i iznosi vlastite stavove o temi koju obrađuje, što će reći da ima ono što neki tekstopisci nikada ne steknu u procesu pisanja – naime, krasi ga dovoljna količina hrabrosti da otvoreno izrazi što misli i pritom potkrijepi tvrdnje konkretnim povijesnim činjenicama te primjerima koji se teško mogu opovrgnuti. "Srednjostrujaški hollywoodski filmovi kreiraju javni prostor u skladu s dominantnom ideologijom. Oni s većim budžetom čine to u većoj mjeri i naglašenije su ideologizirani. A najsnažniji ideološki naboj možda imaju komercijalni dugometražni crtići vodećih hollywoodskih studija; dakle oni kod kojih se to najmanje očekuje, koji se čine najbenignijima i čiji se narativi temelje na klasičnim bajkama ili univerzalnim romantičnim motivima." (str. 109)

Na lijevom krilu

Svaki je Jurakov tekst literarni biser, priča za sebe. Mlađim će filmskim kritičarima i teoretičarima, ali i esejistima uopće, svakako dobro doći kao pripomoć, točnije, kao stručni priručnik za što kvalitetnije i osobnije pisanje o filmu ili kojem drugom umjetničkom području. Ništa čudno ako se tijekom i nakon čitanja Jurakovih tekstova u čitatelju naglo stvori želja za ponovnim ili pak prvim gledanjem interpretiranog naslova samo da bi se potvrdile ili negirale autorove premise. Mada piše o suvremenim filmovima (snimljeni od 2009. do 2013. godine), Jurak pokazuje da dobro poznaje klasike sedme umjetnosti (L. Bunuel, A. Hitchock, F. Zinnerman,...), odnosno da je općenito dobro upućen u bogatu povijest 20. stoljeća, budući da se stalno poziva na turbulentne događaje i aktere koji su trajno obilježili i promijenili povijesne knjige svojim humanim ili zvjerskim djelovanjem.

Naravno, premda kritički govore o razornoj snazi i kompleksnosti određenih suvremenih (i svevremenih!) ideologija, Jurakovi su tekstovi također ukrašeni ideološkim bojama, što autor ni u jednom trenutku ne prikriva. Posve otvoreno izabire i naglašava angažiranost na lijevoj strani fronte, zauzima čvrsto stajalište i artikulirano izražava osobne stavove kojih, količinski gledano, nema premalo, već taman. Jurakovo angažirano pisanje karakterizira nenametljivost, osobina koja je svakako poželjna i hvalevrijedna u glasnim, napadnim vremenima.

Bilješke:

1  Osim Jurakove Čitanke, HFS je u 2014. godini izdao dvojezičnu monografiju Nedeljko Dragić: Čovjek i linija Midhata Ajanovića Ajana.