Dubravko Mihanović  

Višesmjerni dijalozi

Dok pišem, razmišljam i o recepciji (dodajmo joj i riječ feedback) svog dramskog teksta, o tome kako će biti pročitan i primljen od ljudi. A te bih ljude, za ovu priliku, podijelio u tri skupine.

Prvi su oni koji će tekst, bude li sreće, prenijeti na scenu. To su, dakako, redatelj(ica), glumci, ostali suradnici na predstavi, osobe iz kazališta-producenta komada... Njihov feedback ujedno znači i (ne)pristanak na suradnju, i to pod određenim okolnostima. Napisati dramski tekst znači stvoriti strukturu koja računa na to da će biti prebačena iz jednog (pisanog) medija, u drugi (na scenu). To "prebacivanje" događat će se u suradnji s kolegama koji će nužno u tekst upisivati sebe, svoje iskustvo, darovitost, umijeće, poglede, stavove... Ne misliti o njima dok pišeš tekst čini mi se zanemariti kontekst izvedbe, a to nisam u stanju. Pritom je bitna razlika, barem u mom slučaju, u tome radi li se o narudžbi (pa mi je poznato gdje ću i s kim postavljati tekst na scenu) ili ne (pa ne znam gdje ću i s kim raditi na tekstu, odnosno hoću li uopće). U prvom slučaju, osobe na koje mislim su konkretne, u drugom, one su izmišljene/zamišljene (možda i priželjkivane). U oba slučaja, mislim o "načinima" i mogućnostima prebacivanja teksta na scenu, o "igrivosti" teksta i onome što on nudi osobama koje će oživjeti ispisana lica, o prostoru (onom koji prikazujem i onom u kojem se prikazuje), vremenu (fikcionalnom i realnom), komunikativnosti, humoru, ritmu, dinamici, jasnoći, političnosti ili bolje reći – "etičnosti", formi... Razmišljam, dakle, o puno toga. Supruga bi mi rekla, "o previše toga". Naime, uvažavajući sve te potrebe, ponekad zateknem samoga sebe kako, pišući, nesvjesno činim ustupke (imaginarnim partnerima). Tada je dobro stati i promisliti. Držim da je omjer ključan: misliti na kontekst (moguće izvedbe), ali ostati vjeran tekstu i svom glasu koji ga ispisuje.

Pomaci i primaci Druga, ujedno najbrojnija, skupina ljudi čiji feedback očekuje onoga tko piše dramske tekstove su gledatelji. Oni moj tekst neće ugledati u napisanom, već u izvedenom obliku. Drugim riječima, nužno će ga vidjeti promijenjenog, kao rezultat moje suradnje sa svima koji su radili na predstavi. Ipak, to što dramski tekst pred publiku ne dolazi, poput proznog ili poetskog djela, na papiru, već kao "interpretirana" cjelina, ne sprječava me da mislim o njima (gledateljima). S jedne strane, trudim se ne ostati im dalek, nerazumljiv, a s druge, svjestan sam koliko je pogrešno htjeti im se dopasti pod svaku cijenu, dodvoravati im se. "Promašiti" ih jednako je krivo, kao i podcijeniti ih. Publici ne želim govoriti kakav je svijet, jer to bi značilo da smatram da sam pametniji od njih, a nisam. Ne želim ih ni (samo) zabaviti, jer to bi značilo da ne vjerujem u kazalište kao "mjesto pomaka", a još uvijek vjerujem. Želim, vrlo jednostavno, uspostaviti s njima dijalog. Komunicirati. Stoga dugo procjenjujem je li to čime im se obraćam (dramski tekst – predstava) doista vrijedno njihove pažnje i vremena koje su mi poklonili. Mnogo toga što napišem ne čini mi se takvim, iz raznih razloga, pa to bacim u smeće i pišem dalje. Iznova. Mehanizmi i alati moje procjene pritom su, vjerojatno je suvišno reći, posve subjektivni. Oni se temelje na određenom znanju o kazalištu, iskustvu rada u tom mediju, osjećaju unutrašnjeg zadovoljstva napisanim... Nema govora o objektivnosti.

Javne reakcije Treća skupina (što više spominjem riječ "skupina", to mi se ona ukazuje nesimpatičnijom – ne mislim da ljude treba dijeliti u "skupine", ali ostat ću ipak pri ovoj neskladnoj terminologiji) mogla bi se obuhvatiti sintagmom "javna recepcija". Riječ je o feedbacku medija, kritičara. O tome ne razmišljam puno dok pišem tekst, možda više dok sudjelujem u radu na predstavi. Kad se pojave javne reakcije na nju (predstavu), ne mogu reći da mi je svejedno kakve su. I da se nije dogodilo da su me neki napisi, izjave, tvrdnje... zasmetali i(li) povrijedili. Stvari koje me pritom najviše smetaju su površnost, neznanje, lakoća izricanja "presuda" o tome kakvo je što, omalovažavanje nečijeg rada, pozivanje na objektivnost... Ipak, dosad nikada nisam odgovarao ni na što javno izrečeno o mom kazališnom djelovanju, ne zato jer ne bih imao što za reći, već zato što ne vidim previše smisla u toj vrsti javnih polemika, a uglavnom mi se ne čini ni pristojnim puniti npr. novinske stranice prepiskom s nekim tko te povrijedio ili se ne slažeš s njim. U takvim situacijama, ego nastojim ostaviti negdje po strani. Smiriti ga i pustiti vremenu da postavi stvari na svoje mjesto.

Zato, barem u mom slučaju, ta komunikacija završava nečijom javno izrečenom mišlju o radu mene i mojih kolega. Ja napišem tekst, zatim zajedno napravimo predstavu i potom u novinama čitamo o tome kakvo je to što smo napravili. Vidim puno nesklada u toj liniji, ali što da učinim, osim da se nastavim baviti svojim poslom te da to radim najbolje što mogu, trudeći se stalno iznova promišljati i izmišljati kazalište? Predstava je i tako neponovljiva i neuhvatljiva, a na pitanje "Kakva je?" nema jednoznačnog odgovora. Valjda je onakva kakva je svima koji su ju vidjeli, koji su se susreli s njom.

Supisci Pokušam li se sjetiti nečijeg feedbacka za koji držim da je unaprijedio moj odnos prema vlastitom tekstu ili predstavi, odnosno da je imao vrlo konkretan upliv u materijal na kojem sam radio, izmijenivši ga, na pamet mi pada nekoliko primjera... Recimo, prva verzija drame Žaba dobila je nagradu Marin Držić te je kao takva doživjela svoju koncertnu izvedbu na Marulićevim danima u Splitu. Čuvši tekst (odgledavši ga), glumac i pisac Elvis Bošnjak iznio mi je neke ozbiljne prigovore, koji bi se u glavnome mogli svesti na sljedeće: "Ne dopuštaš likovima da dovoljno zarone u sukobe." Nekome bi se moglo učiniti čudnim što mi Elvis u tom času iznosi primjedbe na tekst, jer Žaba je dobila prvu nagradu, kao i Bijelo nekoliko godina ranije, te su to bili trenuci kad su me svi tapšali po ramenu i sricali mi unisone pohvale. S Elvisom sam se, međutim, zadržao u razgovoru do kasno u noć, razgovoru dvojice ljudi koji su, iz iskrene potrebe i ljubavi prema kazalištu, pokušavali rastaviti jedan tekst ne bi li mu pronašli slaba mjesta i otkrili kako ga iznova sastaviti s ciljem da bude što bolji, odnosno: točniji.

Po povratku u Zagreb puno sam pričao i s Frankom Perković, koja je trebala (a kasnije i jest) režirati Žabu u Teatru &TD. Misleći o podjeli (odmah smo, na primjer, znali da Zeku mora igrati Sreten Mokrović), prostoru, atmosferi, zajedno smo došli do nekih novih rješenja. Tek tada krenuo sam pisati drugu verziju Žabe, u mnogočemu različitu od prve, verziju koja je otad višestruko izvođena i objavljena u mnogim izborima i antologijama suvremene hrvatske drame. Ili, Prolazi sve... Oliver Frljić i ja isprva smo planirali raditi zajednički autorski projekt. Pregovarali smo oko nekoliko tema, da bismo se na kraju odlučili za – starost. Potom smo sjeli i popisali glumce u ansamblu kazališta Gavella s kojima smo željeli surađivati okupljeni oko te teme, vjerujući da bi i oni voljeli sudjelovati u takvom načinu rada. Imao sam nekoliko mjeseci za stvaranje tekstualnog predloška, koji bismo zatim ponudili izvođačima kao partituru. S njima smo prethodno imali sastanak – svi su pristali na suradnju na temelju obrazloženog koncepta i razgovora s nama. Imajući ih na umu, svakoga ponaosob, i poznajući ih, jer sam sa svima njima već radio, krenuo sam ispisivati nešto što sam podnaslovio kao "dramske skice", težeći strukturirati cjelinu čiji bi se dijelovi mogli što slobodnije preslagivati i prekrajati, kratiti i nadopisivati...

I redatelj i glumci bili su, za vrijeme čitavog procesa pisanja, u mojoj glavi. Imao sam na umu fizionomije izvođača, čuo sam njihove glasove kako govore replike koje upravo nastaju, promatrao sam ih kako se kreću (pokret koji je poslije u njih upisala Irma Omerzo u nekoliko je prizora nevjerojatno odgovarao onome što sam vidio dok sam te prizore bilježio na papiru), na CD-u mi je svirala glazba od koje će se ponešto čuti i kasnije u predstavi... Kad sam donio tekst, Oliver i glumci su, nakon kraćeg konzultiranja, zajedno sa mnom odlučili: nećemo raditi autorski projekt, pristupit ćemo Prolazi sve kao drami, jer ona to jest. Bio sam dakle, uvjeren da pišem nekovrsne natuknice za predstavu, a ispalo je da sam napisao dramski tekst. Glumci su u njega ubrzo unijeli i "zbiljske sebe", no on je i tako samo čekao da ga nastane oni za koje je sagrađen. Stoga je po svoj prilici očekivano da je i njihov feedback procesom proba pomogao do kraja oblikovati tekstualni materijal koji danas nazivam(o) – dramom Prolazi sve.