Mario Kikaš  

Visoke temperature i niska politika

Bablje ljeto u kalendaru političkih jubileja obilježila su dva događaja. Krajem kolovoza, Amerika (ali i ostatak svijeta) slavila je pola stoljeća od Marša na Washington koji je predvodio Martin Luther King u jeku crnačkih pobuna i borbe protiv segregacije diljem zemlje koji će se radikalizirati i u kasnijem razdoblju. Početak rujna pak donosi dvostruko prisjećanje na dolazak (4. rujna 1970.) i nasilni silazak s vlasti (11. rujna 1973.) Salvadora Allendea – čileanskog socijalističkog predsjednika koji je u jeku hladnoratovskih napetosti i američkog zauzdavanja lijevih pokreta po Južnoj Americi uspio ostvariti izbornu pobjedu i uspostaviti vlast čija je okosnica bilo provođenje socijalističkog ekonomskog programa nacionalizacije prirodnih bogatstava i nužnog smanjenje velikih socijalnih razlika. Ono što ujedinjuje te dvije figure dvadesetog stoljeća nije tek pozicija u panteonu lijevog nasljeđa i njegove komemorativne tradicije, datumska bliskost ili sudbinska vezanost uz isti politički centar (i Kingova i Allendeova politička i životna sudbina bile su određene taktikama i odlukama Bijele kuće). Ujedinjuje ih upravo obrtanje onog odnosa tzv. visoke i niske politike, to jest pokušaj izjednačavanja ili rušenja te političko-upravljačke mistifikacije u trenutku kada su politički međunarodni i unutarnji odnosi uspostavljeni na toj podjeli, a režimi se hrane iz takve hladnoratovske dijalektike. Visoka politika osiguranja, sigurnost države pod punom ratnom spremom i svakodnevnim medijima posredovanim stanjem predhisterije, jednako je “niska” kao i odluke iz domene komunalne i socijalne politike koje su se izravno ticale svakodnevnog života građana: Hladni rat i globalni odnosi jednako su bili pitanje političke ekonomije kao i upravljanje javnim resursima ili “federalnim rezervama”. Veza između globalnih odnosa i ekonomskih odluka centra, bila je jasna i Kingu i Allendeu – a na njenom prokazivanju vodili su svoju “nisku politiku” koja je bila trn u oku Bijeloj kući. Još je Howard Zinn u kanonskom djelu pripovjedne historiografije Narodna povijest Sjedinjenih Država, ustvrdio da je Kingov najznačajniji politički potez i govor uslijedio nekoliko godina nakon I have a Dream deklamacije ispred Lincolnova mauzoleja. I dok je Marš održan uz potporu i kontrolu službenog Washingtona i administracije JFK-a, antiratne izjave i kritika raspodjele javnih financija koje su usred rastućeg siromaštva među crnim stanovništvom, umjesto mnogo konstruktivnijih opcija završavale na održavanju ratne mašinerije u Indokini. Nakon što je shvatio da Johnsonov zakonski okvir kojim se deklarativno ukida segregacija u praksi ne znači zapravo ništa, a da su ljudska prava prazni označitelj ukoliko nisu historijski i ekonomski konkretizirana, King od establišmentu omiljenog crnog pastora nesklonog nasilnim rješenjima, postaje politički žešći protivnik. U svojem komentaru koji se rapidno proširio mrežom na dan obljetnice Marša, američka pravnica i politička aktivistkinja Michelle Alexander u samokritičnom modusu zaključuje: “Novi sustav rasne i socijalne kontrole bit će ponovno uzdignut i to sve zbog toga što nismo učinili što je King od nas zahtijevao: spojiti točkice između siromaštva, rasizma, militarizma i materijalizma”. Martin Luther King je ubijen u Memphisu 1968. u trenutku njegova posjeta radnicima gradske čistoće koji su pokrenuli štrajk. Salvador Allende skončao je na sličan način. Njegov suicid bio je prisila usred vojnog udara kontroliranog iz Washingtona, tek godinu dana nakon jednog od najznačajnijih govora pred Općom skupštinom Ujedinjenih naroda u kojem je upozorio na globalno stanje “visokih politika” koje bivaju dirigirane prije svega ekonomskim interesima i fiksiranjem odnosa centra i periferija na kojima je uspostavljen ekonomski napredak nekad kolonijalnih sila, a onda kasnije i “jedine svjetske sile”. Allende je svoje remećenje tako uspostavljenih odnosa platio bezočnom intervencijom američkog špijunsko-vojnog aparata u politiku države na čijem je čelu bio ostajući posthumno jednom od ikona lijevih stremljenja u Južnoj Americi. No, jednako kao i King – njegova politička ostavština u procesu depolitizacije svedena je tek na folklor i na još nedovršene tabloidne priče o misteriju njegove smrti

Lazari i Štefani Ono što su i Allende i King u svojim javnim istupima naglašavali – imanentnost politike i ekonomije – bit će u periodu koji slijedi dokinuta na epistemološkom planu, a vješto zamaskirana na političko-praktičkom. Odvajanje sfera politike i ekonomije, ključna je pogreška svakog političkog promišljanja koje je uslijedilo nakon događanja naroda i pokušaja revolucija šezdesetih te medvjeđa usluga svakoj utopijskoj viziji političkih alternativa u trenutku njihove najveće nužnosti i potrebe. Taj eskurs o dvjema ličnostima ne služi tek zadovoljavanju potreba lijeve melankolije, nego popunjavanju prostora koji nedostaje i to ne mrtvim ličnostima nego političkim konceptima koji su ukazivali na suštinsku neodvojivost ekonomskog i političkog aspekta u zamišljanju nadilaženja postojećeg stanja, ali i na mistifikaciju visoke politike kao nečega odvojenog od svakodnevne egzistencije i odluka koje je se tiču. Ovdašnje političko ljeto donijelo je nekoliko primjera koji potvrđuju koliko politički establišment uspijeva u ostvarenju tih principa dajući gotovo udžbeničke primjere ideološki zacrtanih matrica. Ministar financija Slavko Linić već se etablirao kao figura kojoj je silno stalo do discipline plaćanja, ali i netko tko kani rasprodati ostatke državne imovine u svrhu otplate javnog duga. Pritom se svojski trudi prikazati vlastitu poziciju kao odgovornu, ne dopuštajući bilo kome da se miješa u njegove zamisli fiskalne budućnosti zemlje jer ekonomija opstaje samo u okvirima ekspertnog pravocrtnog i jednoličnog znanja, gotovo dokse koja spada u sferu odluke visoke politike i visokog političkog rizika. Svaki pokušaj drugačijeg zamišljanja biva osuđen na njegovu egzaltiranu i oznojenu pojavu pred TV-kamerama. Slavko Linić, drugim riječima, na upravljanje državnom imovinom te javnim resursima gleda kao na isključivo ekonomsko ili preciznije – fiskalno pitanje. Sredstvo plaćanja dugova. Dugoročna politička i društvena šteta od monetizacija autocesta, privatizacije željeznica, zdravstvenog osiguranja, prodaje zadnje banke i osiguravajućeg društva u vlasništvu države, ovom ekonomističkom pragmatikom na kratke staze biva posve nevidljiva, tj. još gore – potpuno nebitna. Ono što jest bitno – igranje je visoke politike u izvedbi premijera Milanovića koji je pozamašan broj kredita među briselskom upravljačkom svitom izgubio trošeći se na sudbini nekakvog Tuđmanovog udbaša stvarajući od toga prvorazredno političko pitanje kojima novoprimljena zemlja članica EU želi pokazati svoju političku snagu i zrelost. Ojađeni politikantski cirkus čija se jedina svrha može tražiti u ispuštanju guste umjetne magle za popunjavanje programskih praznina u ljetnoj shemi. Mišići su se ubrzo ispuhali i to ne zbog samog slučaja ili političkog diletantizma premijera Milanovića (koji je evidentan) koliko zbog jedne bitne stvari na koju se olako zaboravilo – visoka politika ove zemlje se već odavno vodi s briselskih adresa. Jer zašto bi premijer pisao depeše europskim povjerenicima u slučaju prosvjeda seljaka koji su žrtve provedbe Zajedničke agrarne politike od koje su u Hrvatskoj najviše profitirali veliki tržišni igrači u prehrambenoj industriji? Čemu tražiti objašnjenje o diktatu EU prema kojem moramo dokinuti javno zdravstveno osiguranje da bismo se prilagodili tržišnim pravilima Europske unije? Zašto bi postavio politička pitanja ključna za ekonomsku sliku i socijalnu stabilnost države kada se prava politička pitanja kriju u sudbinama starih špijunskih kadrova. Zašto bi eto sad, ekonomska pitanja postala politička i obrnuto? U političko-ekonomskom smislu, nas prema riječima ministra Grčića čekaju dodatne strukturne reforme zbog previsokog deficita i javnog duga. To bi značilo dodatni udar na radnička prava pa i otpuštanja i rezanja plaća u javnom sektoru. Grčić je pri objavi ove slutnje odigrao dupli pas sa svojim kolegom Linićem koji je već u džepu imao spreman scenarij daljnjeg smanjenja financijske odgovornosti države i vlastite pozicije. Sve više se bližimo tom konačnom cilju – za koju godinu ministar financija kao funkcija će biti potpuno izlišna s obzirom da će državni proračun očito biti rasterećen ikakvih obveza što bi bio i efektan završetak potpune depolitizacije ekonomije koja i dalje služi kao krinka iza koje se krije državni intervencionizam u korist kapitala. U takvoj gunguli, jedno ime je isplivalo prkosno se izdižući iz ovako površno shvaćene politike ikona domaće socijaldemokracije.

Pokušaj stvaranja alternative Na trenutak se činilo da Allendeov i Kingov princip živi još u proglasu Hrvoja Štefana koji se proširio mrežom najavljujući njegovu kandidaturu za predsjednika riječkog ogranka Socijaldemokratske partije – inače uporišta Slavka Linića, ali i Željka Jovanovića i sličnih stanovnika domaće političke menažerije. U svom donkihotovskom (ali i aljendeovskom i kingovskom) pokušaju, Štefan uz ekstenzivnu kritiku dosadašnjeg puta svoje stranke, zaključuje: “SDP ne smije biti neoliberalna stranka koja se u temeljnom društvenom sukobu kapitala i rada, stavlja na poziciju interesa kapitala. Da bi se razumjelo logiku tog sukoba i načine na koji ona periodično proizvodi ekonomske krize u kojima se putem neoliberalnih politika vrši pritisak i postavljajuju zahtjevi za žrtvovanjem i odricanjem prvenstveno pred rad (ljude koji žive od svog rada, nezaposlene, socijalno ugrožene), potrebno je idejnu i programsku platformu SDP-a graditi na kritici političke ekonomije. Bez kritike političke ekonomije kao teorijskog i metodološkog alata za spoznaju društveno-ekonomske dinamike, SDP ostaje zarobljenikom diktata kapitala koji odricanje koje nameće radu, posebno u periodima kriza, predstavlja kao jedinu neumitnost”. Svaki pokušaj stvaranja alternativne postojećim opcijama domaće liberalnodemokratske ponude vapi za spajanjem točkica domaće tranzicijske političke ekonomije i njenih manifestacija, ali i za vizijom drugačijih društvenih odnosa kojima je ta kritika tek prvi korak. Allende bi rekao “Venceremos”