Kritičar postkolonijalizma govori o rasizmu, ljevici i aktualnoj političkoj situaciji u SAD-u
Danas ćemo razgovarati o tvojem radu o postokolonijalnoj teoriji, kako se mnogo ideja koje su trenutno popularne na ljevici odnosi prema tome i kakve će biti posljedice toga na trenutnim predsjedničkim izborima, pogotovo što se tiče Hillary Clinton. Možeš li ukratko objasniti što podrazumijeva postkolonijalna teorija?
Postkolonijalna teorija je podosta zakučasta teorija čiju liniju razvoja možemo slijediti u političkom i intelektualnom smislu. Možemo misliti o njoj kao o potomku antikolonijalnih poretka 1940-ih, 1950-ih, 1960-ih, koji su nastojali, dakako, ne samo osloboditi dijelove globalnog Juga od kolonijalne vlasti, nego isto tako svrnuti pozornost na mnogo intelektualnog i kulturnog rada koji su obavili ljudi s globalnog Juga. U 1960-ima i 1970-ima, kad su moji roditelji radili na svojim doktoratima, bilo je veoma teško, ako ste studirali englesku ili komparativnu književnost, pročitati bilo što izvan onoga što je nazivano kanonom, dakle američke ili britanske književnosti. Ali ako ste željeli raditi doktorat o afričkoj ili indijskoj književnosti, zaista to niste mogli učiniti. I ako je jedan od pokreta unutar akademije u to doba obuhvaćao priznanje validnosti književnosti i kulturnog rada koji su dolazili s globalnog Juga, zemalja koje su nedavno stekle nezavisnost, to se moglo učiniti kroz taj intelektualni pokret koji se zvao postkolonijalna teorija.
Veoma važan rad u tom smislu je bio rad Edwarda Saida i njegova knjiga Orijentalizam koja ne samo da se zalagala za važnost rada koji je dolazio s globalnog Juga, nego je također iznijela argument, s pravom, da su predodžbe o globalnom Jugu bile veoma izvitoperene u naprednom svijetu. Obično su učinjene egzotičnima i prikazivale globalni Jug kao nešto što posjeduje tu neku esenciju koja se nikada ne mijenja. Uvijek je bilo isto. Dakle, postkolonijalna teorija je otpočela na taj način, kao intelektualna teorija. Kasnije se preobrazila u nešto mnogo ambicioznije, a to je teorija kako svijet fukcionira, te se razlikovala od ostalih u dva pogleda. Prvi je bilo insistiranje da ne može postojati jedna teorija koja objašnjava kako funkcioniraju različiti dijelovi svijeta. Trebamo različite teorije za svaki dio svijeta, a to znači da Azijati moraju imati azijsku teoriju azijske historije. Afrikanci moraju imati afričku teoriju, ne samo afričku historiju, nego i afričku teoriju afričke historije. A bijelci trebaju svoju vlastitu teoriju. Sa suparničke je strane stajao ne samo srednjestrujaški akademski svijet, nego i tradicionalna ljevica, marksizam, zato što je marksizam tvrdio da čovječanstvo dijeli historiju i da iste osnovne kategorije mogu objasniti ne samo što se događa u Europi, nego i što se događa u Indiji ili u Egiptu. Tu ideju zajedničke srži elemenata čovječanstva napala je postkolonijalna teorija i time je, naravno, također napadnuta ideja klase jer je klasa univerzalna kategorija. Ironija leži u tome da je postkolonijalna teorija koja je započela tako što je kritizirala te ideje – da je Istok na neki dubok, esencijalni način različit od Zapada – završila tako što se uspostavila kao ista stvar; samo što su to nazvali nekom vrstom radikalne progresivne teorije. I tu se sada nalazimo.
Marx - smeđi ili bijeli čovjek?
Očito postoji neprijateljstvo prema marksizmu, no imam dojam da se u njoj samoj replicira nešto od Marxovog ranijeg rada koji se razvio s vremenom. Zar ne?
To je pomalo mit. Postoje dijelovi kod Marxa u kojima nekako čini Istok egzotičnim ili u kojemu govori o njemu kao da je na neki suštinski način drugačiji od Zapada, ali toga ima zanemarivo malo. Marx je većinom od svojih najranijih dana gledao na nezapadna društva kao društva pogonjena istim univerzalnim potrebama, aspiracijama i interesima kao i zapadna društva. Tako da je jedan od nusproizvoda postkolonijalne teorije to da je Marx oslikan kao nekakav mrtvi bijelac. Kad sam krenuo na poslijediplomski studij, znate, došao sam iz Indije i dolazio sam iz veoma radikalnog miljea. Bilo je to jedno od najšokantnijih iskustava u mom životu – upoznati radikalne ljude koji su u biti smatrali Marxa samo nekom drugom verzijom europskog intelektualca.
Pa da, to je rekao Edward Said. On ga naziva eurocentričnim, zar ne?
Apsolutno. Ironično je što sam došao iz Indije gdje se Marxa smatra smeđim čovjekom, u biti. Došao sam na ta američka sveučilišta i hrpa bijelih klinaca je govorila "ne, ne, on ne razumije ne-Zapad". To je ironija politička kulture danas.
Te su se ideje pojavile u isto vrijeme kad i Nova ljevica, naročito na sveučilišnim kampusima, gdje je također postojalo neprijateljstvo prema marksizmu i klasi, kao i prema gledanju na klasu na univerzalan način. Kako se to presjeca s ovime?
Zapravo je to simptom pada Nove ljevice. To je bila generacija socijalista ne samo na Zapadu, nego i u Meksiku, Latinskoj Americi, Južnoj Aziji, koja je uistinu oživjela socijalističko i marksističko shvaćanje svijeta te iznimno napredovala na intelektualnoj razini. Jedan od tih koraka naprijed bilo je to što je ljevica otvorila vrata rodu, etnicitetu i seksualnosti u socijalizmu, a da nisu bacili socijalizam preko palube. Bio je to pokušaj da se obogati socijalistička politika tim stvarima. Postkolonijalnu teoriju se danas ne može naći nigdje. Sve je to bilo ispoljavanje produbljavanja socijalističke politike – postkolonijalna teorija se pojavljuje kad Nova ljevica odlazi bilo u akademski svijet bilo kad se kaje zbog svojih grijeha. Zato dolazi do histeričnog neprijateljstva prema marksizmu jer u jednu ruku vrše egzorcizam nad njime. U drugu ruku, shvatili su do 1980-ih da ako žele napredovati u akademskom polju, moraju uputiti brz udarac kako trenutnim, tako i minulim marksistima, kako bi pokazali svoju izmirenost sa srednjestrujaškom kulturom i dominantnom kulturom. I zato to rade sve do dana današnjeg. (...)
Srednja klasa određuje što je radikalno
Dosta rasističkih ideja podupire dobar dio te misli, ali ona se svejedno smatra radikalnom i inkluzivnom. Također, u kakvom je to odnosu s onime što možemo vidjeti na trenutnim izborima? Tu je netko poput Hillary Clinton koja se bori za nominaciju Demokratske stranke. To je netko tko je bio uključen u poturanje politika koje su išle nauštrb siromašnih, naročito nebijelaca. A sada mijenja svoj imidž u onaj ratnice za društvenu pravdu, koja je antirasistkinja i oduvijek je bila takva. Doslovno je koristila riječ “intersekcionalnost”. Ona koristi jezik bjelačke privilegiranosti.
Mora da je zaposlila neke postdiplomce.
Tako je. No, s druge strane, tu je netko poput Bernieja Sandersa. Očito je da nije tvrdokorni marksist ili socijalist, ali popularizira ideje o ekonomiji, o preraspodjeli koje nisu bile popularizirane na tako velikoj platformi već dosta dugo. Fascinantno mi je promatrati kako ljudi reagiraju na njega, kao i to što ih se pokušava odvratiti od njega tako što ga se naziva “kandidatom kojemu je bitno samo jedno pitanje” i još se pritom koristi jezik koji proistječe iz radikalne akademske ljevice ili, znaš, kako to već želiš nazvati. Što misliš o tome?
Naravno, to je krajnje neiskreno. Sva reakcija na Bernieja je bila pokušaj da ga se (ne s pravom) svede na jedan nazivnik, što ne iznenađuje. Ono što jeste zanimljivo je, kao što si rekla, da se ona približava tom aktualnom aspektu intelektualne i političke kulture ne bi li opravdala svoj neiskren potez. Ona se oslanja na to da je sve ono što se desilo u proteklih dvadeset godina: da su akademija, profesori i poslijediplomski studenti veoma uspješno redefinarali što znači biti nalijevo ili radikalan. Način na koji su to redefinirali započeo je s točnom premisom, a to je da klasa, ekonomski uvjeti ljudi, nisu odgovorni za sve grozne stvari koje se događaju u njihovim životima. Tu su također potpuno rasno obilježene opresije s kojima se ljudi suočavaju, kao i rodno obilježene opresije s kojima se suočavaju – sve je to apsolutno istinito. Započelo je s točnom premisom, ali je završilo s krajnje netočnim zaključkom da se stoga, ako razgovaramo o ekonomskim uvjetima ljudi, ne bavimo najvažnijim aspektima i opterećenjima u samoj srži njihovih života. No, ako ste Afroamerikanac u ovoj zemlji, apsolutno je istinito da ste suočeni s raznim vrstama diskriminacije. Apsolutno je istinito da za vas postoji mnogo veća vjerojatnost da ćete završiti u zatvoru, nego za bijelu osobu iste klase kao vi. To je apsolutno istinito. Ali kako bismo se trebali pozabaviti pravim nedaćama Afroamerikanaca u ovoj zemlji koji se tiču njihovih svakodnevnih života bez programa za zapošljavanje, bez univerzalne zdravstvene skrbi, bez pristojnog i univerzalnog javnog obrazovanja? Naprosto je krivo i pomisliti da su ta pitanja, samim time što su ekonomska, irelevantna za nebijele ljude. Hillary se može izvući s time zbog takozvane ljevice – više to zapravo ne nazivam ljevicom. Ne znam kako bih to nazvao zato što je to jedna bolesna formacija. Takozvana lijeva inteligencija uspjela je izjednačiti riječ “klasa” s bijelim muškarcima. I to bismo trebali smatrati velikim postignućem, jer se to nikada ranije nije dogodilo na ljevici. Uvijek se među iskusnijim radikalnim aktivistima podrazumijevalo da, premda ekonomski uvjeti ne objašnjavaju sva opterećenja s kojima se ljudi suočavaju, bavljenje opresijom pred kojom se nalaze siromašni muškarci i žene... Bavljenje time, a da se ne bavimo njihovim ekonomskim uvjetima, je strategija elite kako bi se pod tepih pomele prave nedaće siromašnih, crnih muškaraca i žena iz radničke klase. To se uvijek podrazumijevalo. Danas je to simbol toga što znači biti radikalan, a to je samo znak da su srednja klasa i više klase preuzele diskurz ljevice, neovisno o tome radili oni kao profesori ili u neprofitnim organizacijama ili bili oni lice nekog think-tanka. Potpuno je svejedno jer srednja klasa naposljetku definira što to znači biti radikalan.
To je izvrsna poanta. Isto se tako čini da postoji naginjanje ka mržnji, podozrivom pogledu odozgo na bjelačku radničku klasu i siromašnu klasu, pa čak i okrivljavanje njih za rasizam.
Dobar dio tog govora o rasi služi kao prihvatljiv način da se izrazi prezir prema siromašnim ljudima. Jednostavno ga se ne može izraziti prema siromačnim crncima jer je onda to rasizam te je neprihvatljiv u pristojnim krugovima – što je jako dobra stvar. Ne bi trebao biti, dakako. Ali jeste prihvatljivo govori o siromašnom white trashu ili hilbilijima ili rednecima. Sve te izraze možete i dalje koristiti, te ih ljudi koriste bez razmišljanja, ne zato što mrze bijele rasiste, nego postoji opći prezir prema siromašnim bijelcima. A smatra se da su rođeni rasisti kao što su i rođeni u svojoj koži. I to je postignuće veoma nazadne i poprilično konzervativne inteligencije danas.
Odgovornost inteligencije
Ne znam povlačim li krivu paralelu, ali Edward Said je imao tu ideju da je europski um inherentno nesposoban.
To je orijentalizam.
Upravo tako, zato me na neki način pomalo podsjeća na to, da se te inherentne kvalitete projiciraju na siromašne bijelce. Ali to je isto tako od velike pomoći elitama jer ideja popravljanja rasizma na koncu ne popravlja materijalne brige siromašnih ljudih, ljudi iz radničke klase, bilo bijelaca bilo crnaca.
‘Ajmo napraviti misaoni eksperiment. Zamisli na trenutak da Hillary Clinton stupi na vlast i da osmisli temeljitu reformu zatvorskog sustava tako da crnci i bijelci budu pritvarani u istoj mjeri. To je dobra stvar. Sad, to će unaprijediti živote mnogih mladih crnih muškaraca. Koje će biti posljedice toga po njihove izglede za zapošljavanje? Kako će to utjecati na kvalitetu škola? Što će se dogoditi sa stopom smrtnosti novorođenčadi u mjestima poput Washintona, D.C., koji se po tome može mjeriti sa zemljama Trećeg svijeta? Tako da ideja da niste zapravo antirasisti sve dok ne počnemo samo i isključivo govoriti o zatvorima, zapravo je trik. Takvo nešto Demokratska stranka voli raditi zato što tako mogu maknuti s dnevnog reda ono što zaista predstavlja prijetnju ne samo bjelačkom nego i crnačkom establišmentu.
Ideja da se rasizam može srediti u praksi postane samo sređivanje srdaca i umova, kao i insistiranje na pravome jeziku – dakle, samo veoma površne stvari. Dobro je promijeniti ideje ljudi...
Jedna od stvari o kojima se ne priča je da Hillary ne radi to sama od sebe. Iza sebe ima omanju vojsku crnih politički aktivnih osoba i intelektualaca koji rade s njom. E sad, zašto to rade? Poprilično je jednostavno. U proteklih tridesetak godina, jedna od nuspojava neoliberalnog zaokreta bilo je stvaranje neke vrste posredničke klase brokera, agenata za nekretnine, ponekad sitnih kapitalista i političkih dužnosnika koji su crnci. Za njih, mogućnost provedbe stvarne, duboko strukturne reforme ekonomije je itekako prijeteća. Možda nije toliko velika prijetnja većim elementima kapitala u ovoj zemlji, no to bi značilo da gube svoju poziciju i svu zaštitu i velikodušnost koje primaju. Tako da rade veoma, veoma naporno. Uzmimo nekog poput Johna Lewisa. Što se dovraga dogodilo s njime? Kako on postane dio toga, nakon što je radio na lijevom krilu pokreta za građanska prava, kako je postao Hillaryn mundštik? Zato što sada postoji klasa brokera koja je veoma usko vezana uz Demokratsku stranku i koja s njom dijeli osnovni cilj upravljanja i održavanja očekivanja. Što je Hillaryna trenutna kampanja? Svodi se na “snizite svoja očekivanja”. Problem s Berniejem je što on traži previše. Tako da postoje pokušaji sa svih strana da se snize očekivanja ljudi, da se njima upravlja, da ih se drži na njihovom mjestu. Ne radi to samo bjelački establišment. S njima rade i njihovi crni ađutanti.
I to zaista zbunjuje ljude, što je primijetio i naš kolega Lee Fang: identitetska politika 20. stoljeća je korištena kako bi se izgurale te rasno kodirane ideje, ne bi li bijela radnička klasa i siromašni narod glasali prozivno svojim interesima, ne bi li poduprli neoliberalizam. Čini se da se u 21. stoljeću, po onome što sada promatramo, identitetska politika koristi da se uklone te rasno kodirane poruke da nebijeli ljudi, siromašni, pripadnici radnička klase, srednje klase, što već, stanu uz neoliberalizam i također glasaju protiv svojih vlastitih interesa. Nisu to samo crnci, već manjine općenito. Zapanjuje me užasno snažna podrška Hillary Clinton od strane crnaca preko Latinoamerikanaca do muslimana.
Nerado krivim narod koji to radi jer nema resurse i nema vremena sjesti i uistinu promisliti o tome što ta dva kandidata govore. A mnogo njih nikad nije ni čulo za Bernieja Sandersa. No jako dobro znaju da ih je netko preveslao. Znaju itekako dobro da Demokratska stranka nije učinila mnogo toga za njih. Problem leži u tome što je to sustav dviju stranaka pa bace pogled na drugu stranku i kažu, e pa, bit će puno gore ako ovi likovi dođu na vlast. I demokrati to znaju pa igraju na kartu manjeg zla, tj. toga da crnci, pripadnici radničke klase, osobe hispanskog porijekla, nemaju drugoga izbora. Dakle, morat će to biti Demokrati. Svjesni su toga. Ljudi koje zapravo treba kriviti su oni koji su plaćeni za to da sjede i čitaju po cijele dane, koji javno istupaju i, umjesto da budu iskreni i otvoreni... Svaka pojedina osoba koja proučava siromaštvo zna da, ako se ne bavimo ekonomskim uvjetima u kojima žive Latinoamerikanci i Afroamerikanci, samo zavlačimo, kružimo oko njihovih životnih uvjeta. Ali zato što inteligencija uvijek preferira kruženje oko moći, kako bi dobili ono što oni nazivaju relevantnošću, kako bi na neki način bili privlačni centrima moći – pregrizu jezik i prave se ludi. S mojeg gledišta, studentska ljevica, akademska ljevica, neprofitne organizacije, političari i politizirani – to su ljudi koje moramo smatrati odgovorni zato što ili odbijaju razumjeti ili razumiju i naprosto su licemjerni.
Misliš da je pretežna potpora mladih ljudi, koji su studenti, za Bernieja Sandersa a ne za Hillary Clinton, razlog za nadu?
To je nevjerojatno pozitivan razvoj situacije. Ono što se događa ovdje, događa se u Engleskoj s Jeremyjem Corbynom, i to je iznimno važan razvoj situaciji i upravo je zato, po mom mišljenju, demokratski establišment toliko uzdrman. Jer, unatoč dvije godine tvrdnji o neizbježnosti iz Hillaryna kampa i njenog mrtvačkog osmijeha – unatoč tome, evo Bernieja, s ruba, te svega četiri mjeseca nakon što je počela njegova kampanja, usprkos tome što su se svi mediji angažirali protiv njega, svi progresivci, sve feministkinje, svi ljudi koji se bave rasom javno istupaju i pokazuju prstom na njega te pričaju kako predstavlja povratak na gulage – unatoč svemu tome, gazi svakoga. I to mnogo govori o nevjerojatnom podzemnom razvoju u toj kulturi kojega nitko od nas nije bio svjestan. A to je da su djeca puno pametnija, bilo crnci bilo bijelci, nego što im mi to priznajemo.
Željela bih malo govoriti o tome što se događa s druge strane gdje se nalazi pseudopopulistički demagog poput Donalda Trumpa. Fascinira me što očito nije dobra osoba, ali je po mnogo pitanja naizgled lijeviji od Hillary Clinton: trgovina, vanjska politika itd.
To je značajka desničarskog, autoritarnog populizma. Jedan od razloga iz kojih je Trump privlačan bjelačkoj radničkoj klasi je to što oni osjećaju da su svi odustali od njih, da nitko zapravo ne pazi na njihove interese, što je naravno istina. Oni već četrdeset godina nemaju sustav pomoću kojega bi mogli razumjeti svoju situaciju. Jedna od nevjerojatno pozitivnih činjenica u vezi Sandersove kampanje je da je prvi srednjestrujaški političar u povijesti ove zemlje od New Deala koji ne samo da zagovara istinski progresivne reforme, nego i nudi okvir za radničku klasu pomoću kojega mogu shvatiti svoj položaj. Bernie, prema mom mišljenju, ne pokušava samo oživjeti Demokratsku stranku, što ne mislim da će učiniti; ne mislim, iskreno rečeno, da je se može spasiti. Ono što jeste pozitivno je da pomaže u oživljavanju pokreta te bi ga zato progresivni ljudi trebali podržati. Ali radi još nešto: po prvi put u ovoj zemlji, adresira potrebe ljudi iz radničke klase, bijelaca iz radničke klase jezikom koji nije jezik nativizma ili fašizma ili rasizma. Mislim da bi dugoročno gledao mogao izbaviti iz stiska demagoga poput Trumpa jer je istina na njegovoj strani.
Zabrinjava to što ljudi misle da će se sve svesti na borbu između Hillary Clinton i Donalda Trumpa. A ljudi koje si spomenuo bježe glavom bez obzira od Hillary.
Politika u ovoj zemlji zapravo nije politika. To je natjecanje u ljepoti. Jer stanovništvo je toliko depolitizirano... Zapravo nemamo stranke, nego dvije organizacije koje skupljaju sredstva i nemaju utjecaja na svoje kandidate. Platforme ne znače ništa, obećanja ne znače ništa. Ljudi stoga gledaju na kandidate ne kao predstavnike svojih interesa ili nekoga tko će se boriti za svoj program, već na njih gledaju kao na [medijske] ličnosti. Budući da ne postoji institucionalni način da kandidati snose odgovornost, ljudi traže vjerodostojnost, sviđa li im se kandidat, čine li im se ugodnim ljudima. Na koncu imaju Hillary Clinton, koja sustavno laže, i Donalda Trumpa, koji govori sve što mu padne na pamet. Nakon što smo kondicionirani da gledamo osobne vrijednosti, stav i naličje kandidata, aspekti Trumpove persone će biti privlačni ljudima upravo iz tih razloga. (...) On se čini, ako ništa drugo, vlastitim čovjekom, dok je Hillary samo marioneta koje god osobe koja je financira.
Demokratska stranka je bila ključni igrač u obuzdavanju i demontiranju energije društvenih pokreta. Bi li mogao reći nešto o tome? Također, tu je i jedna izjava Hillary Clinton koja govori o njenom oportunizmu i neiskrenosti: “Ukidanje sistemskog rasizma iziskuje doprinos svih nas, osobito nas koji smo ga sami iskusili. Bijeli Amerikanci bi trebali bolje slušati kad Afroamerikanci govore o vidljivim i nevidljivim barijerama s kojima se suočavate svakoga dana. Trebamo prepoznati svoju privilegiranost radije no pretpostavljati da su naša iskustva svačija.”
To je banalno i, naravno, istinito. Samo govori da biste trebali biti pristojne osobe. To je sve. Istinito je ako govorimo o rasi, istinito je ako govorimo o bilo kojoj opresiji – a to je da dominantne skupine trebaju biti otvorene i osjetljive prema onome što govore druge skupine. Pitanje je opstaje li rasizam zbog toga? Zato što ljudi ne vode računa o osjećajima drugih ljudi? Zato što bijelci nisu iščistili svoju dušu od svih tih nečistoća, zato što nisu išli na seminar rasne osjetljivosti? Ako se želite pozabaviti rasizmom, to se ne svodi na to da nagonite bijele ljude da misle drugačije kao što je netko od ljudi iz Black Lives Matter rekao Hillary, “da potraže istinu u svojem srcu”.Poprilično je jednostavno: osnažimo crnce, osnažimo ljude koji su potlačeni i ukažimo im pozornost na to da – dok ćemo moći razuvjeriti dio ljudi koji pripadaju dominantnoj skupini, što je veoma važno, jer ni pokret za građanska prava ne bi uspio da velik dio bijelaca nije stao na njihovu stranu. No to su učinili ne zbog repriza Doktora Phila i traženja istine u svojim srcima, već zato što su ih inspirale organizacijska i materijalne brige crnaca. Ako je to tako, onda je prvi korak u obračunavanju s rasizmom obračunavanje s njegovim strukturnim uzrocima i osnaživanje ljudi koji će najviše profitirati na njegovom ukidanju – a to su crnci. Ono što Hillary radi – usmjereno je prvenstveno na političke menadžere, inteligenciju i srednju klasu – jest da tvrdi da je rasizam stvar stava i percepcije, prije no materijalnih interesa.
***
Izvorno objavljeno na ShadowProof. S engleskog prevela Marija Ćaćić