Nataša Govedić  

Vizija, autoritarni posao

Dok na mjesto ravnatelja/ice ZeKaeMa aspiriraju tako različiti ljudi da njihov spektar obuhvaća i dosadašnjeg intendanta spomenute institucije, dramatičara i pisca Slobodana Šnajdera (konzistentni repertoar u protekle četiri godine, minimalan broj produkcija zbog visokih troškova, neprijateljstvo aktualnog ZKM-ova glumačkog ansambla, za naše prilike vjerojatno najviši umjetnički dometi repertoara), baš kao što obuhvaća i autorski bezličnu, bezidejnu kazališnu kritičarku Dubravku Vrgoč, negdje u sredini između velikog vođe i sitne scenske birokratkinje pojavljuju se i imena kandidata kao što su Urša Raukar, Vilim Matula i Željko Vukmirica, također prijavljenih na natječaj. Troje glumaca, međutim, javnost nekako nije u stanju shvatiti “ozbiljno”, odnosno realnopolitički kao moguće intendante.

Scensko bankarstvo, estrada i država

Zanimljiva je priroda zamjerki koje im se među kolegama upućuju: kao glumce, načelno ih se ne drži “dovoljno pismenima”, što posebno dolazi do izražaja u konkurenciji sa Šnajderom, kao prvakom pera. Malo tko postavlja pitanje o tome vodi li se kazalište književnim talentom, pa čak i bilo kakvim deklarativnim programom, ili možda ipak (barem dijelom) umijećem stvaranja korektnih međuljudskih odnosa među stvaraocima, u čemu bi navedeni glumci pomalo prednjačili pred Šnajderom. Još je suroviji prigovor glumcima da nisu dovoljno “na zemlji”, nemaju menadžerskih sposobnosti, odveć “lebde” u svijetu emocija, premalo se obazirući na pretpostavljeno makijavelistički okrutne produkcijske potrebe jedne kazališne kuće. I tu se imam potrebu zapitati nešto prikladno pragmatično: dobro, ali gdje su ti naši genijalni intendanti koji u svojoj osobi utjelovljuju i poduzetništvo i umjetničku žicu? Nije li domaće kazalište preplavljeno anonimusima, poput najsvježije izabranog Gavellina šefa Darka Stazića, ili pak redateljima koji se tek trebaju dokazati u “metropoli”, kao u slučaju Damira Mađarića, najnovijeg ravnatelja Teatra &TD? U oba slučaja, kao i kod Sanje Ivić koja je po inerciji zamijenila prazno mjesto ravnateljice drame u HNK, ne možemo govoriti o prepoznatljivo jakim autorskim ličnostima, još manje o “majstorima” scenske zarade. Tarbuk i Šnajder trenutačno su u nemilosti vlasti također zbog financijskog prekoračenja gradskih dotacija i manjka interesa publike za kupnju ulaznica, dakle ni njihov intendantski životopis ne uključuje pretvaranje teatra u monete. Vjeran Zuppa odavno ne vodi ni jedno od gradskih kazališta, a Mani Gotovac, upravo zbog financijskih razloga i loše utrživosti svekolikih kulturalnih proizvoda, u svojoj scenskoj sredini promovira estradne ličnosti, poput Severine ili Krešimira Dolenčića; nipošto u korist umjetničkoga programa riječkog HNK. Hoću reći da ne znam ni za jedno kazalište koje trenutačno u ovoj zemlji i zarađuje i nudi revolucionaran estetički program, pa mi se čini da su kriteriji indendantstva kao bankarstva plus vizionarstva u najmanju ruku fikcionalni, u značenju: lažni. Glumci nisu “lošiji” kandidati za kazališne ravnatelje zato što ne bi bili u stanju okrenuti eure ili prodati predstavu; oni su, štoviše, unatoč svoj “rastresenosti” koja ih prati od Williama Shakespearea do Matka Raguža, sasvim u stanju svladati lekciju financijskog preživljavanja i čak voditi privatno kazalište. No kako intendante naših gradskih kazališta ne postavlja struka, nego Skupština grada Zagreba, točnije njezina posebna Gradska komisija za izbor i imenovanje ravnatelja, kao birokratski jedinstveno tijelo zmajolikog sraza petero glava kazališno apsolutno nekompetentnih političara općeg stranačkoposlušničkog smjera (jedna misli za HNS, tri za SDP te jedna za HSP), onda ne govorimo o teatru koji ne pripada ni svojim tvorcima ni publici, nego o teatru kao sluškinji najsivlje političke nemoći. Da parafraziram Grotowskog: o jadnom, o bijednom, a ne o siromašnom kazalištu.   

“Jaka” i “slaba” misao

Vratimo se ipak problemu tko bi trebao voditi ansamble prema zvjezdanim horizontima repertoara za pamćenje te još mračnijem pitanju opravdava li cilj (dobre predstave) sredstvo (primjerice, glumačko slamanje tijekom njezine pripreme). Budući da vjerujem kako kazalište u prvome redu stvaraju glumci, dakle oni senzitivni i pogledima publike izloženi ljudi koji pred nama zastupaju najrazličitije vidljive i nevidljive vrijednosti, zaista nikako ne mogu zagovarati suradnju glumaca s ljudima poput Branka Brezovca ili Andrija Zholdaka, koji prema ansamblima nastupaju toliko hegemonistički da izvođaču preostaje ili vojnička poslušnost ili ispadanje iz igre. Premda je sasvim izvjesno da pred sobom imamo “vizionarske” redatelje, cijena koja se plaća za njihove Hamlet.snove (kako glasi naziv formalno izvrsne Zholdakove predstave, netom ugošćene na drugom zagrebačkom Festivalu svjetskog teatra), po mome je mišljenju previše visoka, posebno uzmemo li u ozbir da Zholdak otvoreno priznaje kako se s ljudima koje smatra “neprofesionalnima” u stanju i fizički obračunati. Jaka misao očito ne bira sredstava kojima će se nametnuti okolini, a cijena je učeniji ili manje učen, spretniji ili manje vješt, ali svakako tiranski isključiv teatar. K tome i teatar koji prezire publiku, iz predstave u predstavu provlačeći stav kako je gledaju isprani, a ne ravnopravno misleći mozgovi. Negdje u hamletovski očinskom zakutku ovakve podjele uloga lebdi i figura Branka Gavelle, ne kao kazališnog reformatora, nego kao spomenički slavljenog nadčovjeka, figure u čiju “veličinu” nastoje uskočiti generacije i generacije redateljskih mu nasljednika. I kao u bilo kojoj drugoj kršćanskoj sapunici, očekivani Mesija br. 2 nikako ne dolazi, nikako nas ne “spašava”, nikako ne uzdiže domaći teatar do surih visina gavelijanskog savršenstva. U međuvremenu, scenska pedagogija sve više dokazuje nečuvenu pomisao da dobru predstavu, pa i značajan repertoar, može stvoriti i takozvana “slaba”, neautoritarna misao. Umjesto kazališta kao povlaštenog mjesta (etimološki: koliko privilegiranog, toliko i podložnog vlasti), kulturolozi De Certeau i Bourdieu pokazuju do koje je mjere cijela javna sfera performativna te zašto je mjesto kreativnosti kao svakodnevne prakse nužno vezano za razbijanje mita o jedinstvenoj posvećenosti umjetničkog čina, za napuštanje stereotipa o mesijanskoj auri umjetničkih institucija ili osoba te uopće za napuštanje ideologije autoritarnog vođe kao “istinskog” kreatora. Kazalište je čin zajedništva namijenjen zajednici, a to znači da je najživlje onda kad je najdemokratskije.

Uvjerljivost i povjerenje

U hrvatskoj sredini situacija je specifična zato što se intendantstvo najprije mora zakonski osloboditi političkog nadzora, to jest stranačkih imenovanja, zatim imperativa komercijalnog uspjeha (država ne smije određivati umjetničke sadržaje time što ih financira: tako glasi tekst demokratskih ustava), pa tek onda vrijedi započinjati razgovor o tome mogu li, primjerice, stanovnici Lepoglave prijaviti predstavu u ZeKaeMu ili Gavelli. Usput budi rečeno, prijavili su je i izvode je u varaždinskom HNK. Osobno, vjerujem u intendante koji su pasionirani i iskusni kazališni ljudi, puni poštovanja prema poslu sustvaralaštva, a ne u diktatore s vizionarskim sposobnostima. Zanimaju me ljudi, ne u smislu “materijala” predstave, nego u smislu njezinih subjekata. Samo u slučaju uvažavanja ansambla, Zholdakova vizualna identifikacija Michelangelova Davida sa Shakespeareovim Hamletom postaje više od puke retorike. Samo u tom slučaju hamletovska scena Mišolovke kod istog redatelja uistinu može uključiti Ofeliju i Hamleta čija dječje maštovita povezanost s lakoćom nadigrava dvorski teatar smrti, ali ne zato da bi prešla u melodramu, nego zato da bi pronašla izlaz u igri povjerenja, umjesto u opsesiji osvete. Ili, da prevedemo na jezik domaćeg repertoara: Brezovčeve i Šnajderove predstave, ma koliko ih osobno smatrala kvalitetnima, u našoj sredini imaju smisla i težine samo s ansamblom koji u njih vjeruje. Ako je suditi po pismu koje su uputili gradskim vlastima, ZeKaeM-ovi glumci ne vjeruju u Velikog Meštra, ni u Kamova, ni u Peto evanđelje. Njihovo nezadovoljstvo nikako ne može biti samo dokaz o “neshvaćenosti” Brezovčeva i Šnajderova genija. Njihovo je nezadovoljstvo relevantna informacija o mjestima pucanja profesionalne komunikacije na razini repertoar/izvođači, što je svakako povezano s time što je Šnajder ZeKaeM doveo do hvalevrijedne visoke umjetničke kvalitete “silom” ravnateljskih odluka, a ne (težim) umijećem dogovoranja i uvažavanja svojih scenskih kolega. I tako smo opet na početku analize: nametnuta vizija ne pušta korijena. Ma koliko spore, neisplative i skromne, inkluzivne metode upravljanja izazivaju i znatno manje nesnošljivosti, višestruko pogubnih za umjetničko stvaralaštvo. Za razliku od privilegirane i usamljene vizije, Noina arka bez kormilara i s mnogo plutanja po neodređenim prostranstvima spašava beziznimno sve koji na njoj zateknu. Izlišno je spominjati da vozni red ovoga kazališnog broda nije izgubio na aktualnosti: potrebna je samo egalitarna odlučnost da – ne potonemo.