Vizualna kritika rodnih stereotipa

Nakon zatvaranja retrospektivne izložbe Magde Dulčić, isti je mjesec u zagrebačkoj galeriji Ulupuh otvorena još jedna izložba koja okuplja umjetnička djela iz područja stripa, ilustracije i animacije. Riječ je o izložbi Lik žene u ilustraciji, karikaturi, stripu i crtanom filmu u djelima hrvatskih umjetnika/ica mlađe i srednje generacije. Postav su oblikovale kustosice Saša Brkić i Lidija Butković, a izvorna ideja potekla je iz Ulupuhove Sekcije za ilustraciju, karikaturu, strip i crtani film, na inicijativu njenih članica Sanje Pribić i Željke Mezić. U početku je izložba zamišljena kao tematski prikaz radova članova Sekcije na temu statusa žene u društvu u prošlosti i sadašnjosti, no njezin se opseg ubrzo proširio, te su na sudjelovanje pozvani svi autori/ice koji su smatrali/e da njihovi radovi odgovarajuće interpretiraju zadanu temu, a kustosice su odradile konačnu selekciju. Rezultat je stilski i žanrovski vrlo heterogena izložba na kojoj sudjeluje 25 autora, od profesionalnih karikaturista, modnih kreatora i grafičkih dizajnera do alternativnih autora/ica stripa i crtanog filma. Stoga je logično da su pored različitih likovnih kvaliteta radova prikazani raznovrsni, često i potpuno oprečni stavovi o ulozi žena u današnjem hrvatskom društvu (pa i šire). Cilj izložbe i kritičko tumačenje njezinog sadržaja kustosice su podrobno opisale u tekstu namijenjenom katalogu, koji zbog nedostatka financijskih sredstava nažalost nije realiziran. Radi se o ozbiljnom nedostatku, jer nepostojanje kataloga otežava praćenje i kasniju analizu izložbe s toliko različitim umjetnicima. No, odgovornost za taj propust svakako nije na galeriji Ulupuh, već na Ministarstvu kulture. Nadajmo se da će barem eventualna dobra posjećenost izložbe opravdati njezinu važnost i ukazati na nužnost daljnjeg pravilnog financiranja Ulupuhovih programa.

Moderne basne

Umjetnici koji su zadanoj temi pristupili otvoreno kritički, ponekad i s naglašenom satiričkom notom, sigurno su autori/ice stripova. Radovi Sonje Gašperov, Irene Jukić-Pranjić, Damira Steinfla i Zrinke Ostović nastali su u okviru alternativnog stripa, naglašeno su osobne dimenzije, te je logično da motiv žene obrađuju s više slobode nego što to čini primijenjena ilustracija, pa i novinska karikatura. Izuzetak je Frano Petruša, čiji strip Ivana Brlić Mažuranić pripada domeni komercijalnog, edukativnog stripa, no unatoč tome i njegov rad posjeduje nešto od duha ženske emancipacije, te seksualne i političke slobode, što se uglavnom temelji na samoj povijesnoj ličnosti Brlić Mažuranićeve. Premda sadržajno nije pretjerano provokativan, Petrušin strip oduševljava svojim likovnim kvalitetama i majstorskom upotrebom laviranog tuša, posebno u prikazu pejzaža pred olujom i atmosfere, a u scenama plesa spisateljice s brojnim kavalirima u raskošnoj plemićkoj kući do punog izražaja dolazi autorovo duboko poznavanje anatomije, te gipkost pokreta likova, što je rezultat lake i precizne linije. Šteta je što je tiskovna verzija stripa naknadno kolorirana, jer je posve neprikladnom tonskom skalom i digitalnim kolorom crtež mnogo izgubio. On svoju punu vrijednost otkriva u originalnoj crno bijeloj verziji.

Stripovi Sonje Gašperov prikazani na izložbi su neke stranice iz serijala Kuje, koji autorica objavljuje u Zarezu. Riječ je o vrlo duhovitim modernim basnama koje ismijavaju potrošačko društvo i njegovo neprekidno korištenje uvijek istih klišeja u shvaćanju ženskog spola, sve u svrhu stalnog širenja novčane i materijalne dobiti. Pored razorne satire kao osnove ovih stripova, vrlo je efektno i autoričino redovito korištenje životinjskih likova kao nositelja pozitivnih i negativnih ljudskih osobina, što je glavna stilska odrednica njezinog cjelokupnog opusa. Uočljiva je time njegova koherentnost, te sadržajna i simbolička cjelovitost, zahvaljujući kojima je Gašperov danas jedna od najzanimljivijih mladih domaćih umjetnica. Irena Jukić-Pranjić je već godinama prisutna na domaćoj strip sceni. Autorica fanzina Protuotrov i članica grupe Divlje oko na izložbi sudjeluje s nekoliko stripova, među kojima je posebno originalna strip instalacija Anita Bonita, koja se u samo dva kadra duhovito izruguje besmislenim dijetama i frustraciji koja iz njih proizlazi. Anita Bonita u donjem rublju leži pred nama i u prvom kadru objavljuje kako od danas počinje s dijetom i vježbanjem, da bi se u idućem kadru zahvaljujući električnom pogonu instaliranom s druge strane table njena noga počela pomicati gore-dolje, te Anita Bonita svoju vježbu izvodi sve dok joj se ne isprazne baterije.

Kritika nametnute uloge žene

I drugi su autori stripa temi pristupili podjednako nesputano, s promjenjivim rezultatima, dok su neki karikaturisti ipak ostali ograničeni u likovnom prikazu žene koji se temelji na povoljnim, općevažećim proporcijama tijela u skladu s marketinški promoviranom ženskom potrošačkom ulogom. No, Dragutin Dado Kovačević, Darko Pavić Dajka i David Peroš Bonnot svojim karikaturama sadržajno su proširili kritiku nametnute uloge žene, posebno u njezinom odnosu s muškarcem, gdje je raspad klasičnih rodnih uloga i njihovih atributa rezultat sve većih ekonomskih i seksualnih sloboda, i to ne samo među ženama, nego i među muškarcima. Ovakva su opažanja nužno vodila kritici nuklearne obitelji, što je prisutno u vrlo uspjeloj Kovačevićevoj karikaturi Big Brother, u kojoj disfunkciju obitelji povezuje s režiranom stvarnosti reality showa i tako upućuje na njene brojne mane kao osnovne društvene institucije. Karikaturistima blizak porukom je i Aleksandar Bezinović, čija se ilustracija Zašto nas brak deblja?, objavljena u časopisu Reader’s Digest, koristi likovnim jezikom klasičnog američkog reklamnog plakata kako bi osporila one vrijednosti koje su takvi plakati promicali, a u novom obliku promiču i danas.

Za razliku od stripaša i karikaturista, ilustratori su u interpretaciji teme izložbe vidljivo izostavili kritički angažman, što je očekivano s obzirom da se ilustracija pojavljuje kao nadopuna i obogaćivanje teksta, te je svojom primjenom ovisna o njegovoj poruci i namjeri naručitelja. Kontrast između angažiranih stripova i karikatura i čisto estetski privlačnih ilustracija najočitiji je u radovima Milivoja Čerana i Aleksandra Žiljka. Riječ je o ilustracijama fantasy literature, koje su često unaprijed likovno determinirane standardnim žanrovskim obrascima, poput žena ratnica, vampirica ili moćnih čarobnica, i od tih klišeja ni Čeran ne odstupa. Njegove su ilustracije zanatski solidno odrađene, u prikazima žena i životinja koristi se pedantnim realističnim stilom, no manjak sadržaja vrlo je upadljiv. Žiljkov je pristup nešto zanimljiviji, budući da manje robuje anatomskoj korektnosti te posjeduje osobniji, šarmantniji stil, premda ga Čeran nadmašuje u kolorističkoj obradi. Ali ni jedan ni drugi sadržajno ne odstupaju od uobičajenih fantasy obrazaca. S druge strane, Marijana Jelić svojim nizom ilustracija legende o Gričkoj vještici posve se udaljila od konvencija fantastične ilustracije, stvorivši prikladan likovni predložak za priču iz domaće bajkovite tradicije. Originalan karikaturalni pristup doima se kao temelj za mogući crtani film, a skulpturica Gričke vještice također prikazana na izložbi sugerira da bi animacija lutkama mogla biti idealno rješenje. Druga krajnost ilustracija na izložbi su radovi Željke Mezić i Krešimire Gojanović, koji prate pjesme ženskih autorica. Suptilne i koloristički senzibilne ilustracije u skladu su s priloženim tekstom, no ne dovode u pitanje niti obogaćuju tipične osobine ženskog karaktera kako ih društvo uvriježeno percipira.

Kvalitetna reklamna ilustracija

Izloženo je i nekoliko primijenjenih ilustracija s područja marketinga, modnog dizajna i ilustracije ženskih lifestyle magazina, koje nam prije svega daju uvid u djelatnost kojoj pripadaju i konvencije na kojima se ta djelatnost temelji. Od takvih ilustracija ne možemo očekivati pretjeranu originalnost u likovnom i sadržajnom smislu, ali to nije njihov cilj, već im je svrha artikulirati promidžbenu poruku. Tako promatrane, iznimno su uspjele ilustracije Hrvoja Ružića, zapravo dijelovi storyboarda za reklame, rađene kombinirano klasičnom ručnom i digitalnom tehnikom. One prikazuju mlade žene u tipičnim situacijama poput rada na poslu, učenja, kupnje, šetnje gradom, noćnih izlazaka, seksa, brige za djecu itd. Neosporna je njihova likovna kvaliteta, a kako se radi o skicama za budući promidžbeni proizvod, one posjeduju mnogo šarma kao prikaz autorove tehnike i očitog užitka crtanja, premda je riječ o komercijalnom djelu. Takvi radovi pokazuju potrebu za kvalitetnom reklamnom ilustracijom koja ne podliježe kiču te je barem djelomično utemeljena na stvarnim ljudskim karakterima i njihovim odnosima.

Na kraju dolazi crtani film Album Krešimira Zimonića, antologijsko ostvarenje Zagrebačke škole. Riječ je o djelu iz 1983. godine, kronološki, stilski i medijski potpuno izdvojenom od ostatka izložbe, no u nju se uklapa sadržajem. Film na vrlo poetičan i melankoličan način prikazuje odrastanje žene od djevojčice do starice, a taj motiv Zimonić varira kroz cijeli svoj opus, podjednako u stripu, crtanom filmu i ilustraciji.

Zahvaljujući aktualnoj temi, ova izložba otvara prostor za nove problemske izložbe stripa, ilustracije i crtanog filma.