Sandra Uskoković  

Anestetika arhitekture

Gotovo je nemoguće zamisliti svijet bez ljepote, no jednako je nepodnošljiv i svijet u kojem je čitavo društvo krajnje estetizirano. U svijetu gdje je suvremena kultura svedena na hiperrealnost i simulakrum, slika je postala nova realnost koja se skoro fetišistički valorizira, dekontekstualizira; svedena na pojavnost, lišena dubine i perspektive čitanja, s gotovo potpunim gubitkom značenja.

Privilegiranje estetskog senzibiliteta nije toliko nevina pojava koliko se na prvi pogled čini, budući da estetizacija u sebi krije „narkotičke” elemente koji vode stanju što bi se moglo nazvati „anestetiziranim”.

Umjetnost se danas anestezira tako da joj se odstranjuju njene „neugodne asocijacije”. Ilustrativan je primjer rad Damiena Hirsta čije djelo Fizička nemogućnost smrti u umu žive osobe / The Physical Impossibility of Death in the Mind of Someone Living (1991.) prikazuje morskog psa prezerviranog u formaldehidu i izloženog u staklenom sanduku (sl.1). Snaga ovog djela u tome je da, umjesto šoka, provocira estetsku reakciju, odnosno ono što je percipirano kao ružno i zastrašujuće postaje lijepo jer je predstavljeno i izloženo unutar estetskog (umjetničkog) prostora muzeja ili galerije.

Iz navedenog primjera jasno je da estetizacija može izobličiti realnost i dekontekstualizirati umjetnost, što bi se u konačnici moglo shvatiti kao još jedno tumačenje pitanja stila, odnosno estetskog diskursa koji se kroz povijest stalno mijenjao – problematici, dakle, koja pripada isključivo svijetu umjetnosti. No, zabrinjavajuće je da anestezirajući učinak estetizacije prožima sve sfere društva među kojima je ona politička najopasniji teritorij za društveno „iskliznuće”.

Estetizacija, naime, depolitizira, jer njen osnovni princip djeluje kao trajna opreka procesu politizacije budući da isključuje kritičku poziciju i dublje značenje. U društvu gdje se estetizacijom poništava društveni i politički kontekst, a estetski principi potiskuju etičke, politika se prosuđuje po svojoj vanjskoj, prividnoj privlačnosti koja u sebi može nositi opasne klice, do fašizacije čak.

Rat je divan Ovu pojavu možemo pratiti već odavno, a unutar duge tradicije europske misli, počevši od Kanta koji je propagirao autonomiju umjetničkog djela, što je posljedično dovelo do larpurlartizma – što je kasnije Benjamin doveo u vezu s ratom, tvrdeći da je „teorija rata ništa drugo nego neinhibiran prijevod principa l’art pour l’art na sam rat”1.

Uz razvoj svijesti o sublimnome, umjetnost je stvorila kontekst za estetsko slavljenje nasilja koje se kasnije lako spojilo s fašističkim idejama. U eseju Umjetničko djelo futuristički pjesnik i propagandist Marinetti eksplicitno poziva na rat sljedećim riječima: „Rat je divan jer stvara novu arhitekturu, geometrijske oblike svjetla... Pjesnici i umjetnici futurizma! Zapamtite ove principe estetike rata tako da vaša borba za novu književnost i grafičku umjetnost bude njima iluminirana.2”

Svjestan svoje estetske komponente fašizam je u samoreprezentaciji, samoopravdanju i metodama propagande, iskorištavao estetizaciju politike. Fašistički se impuls (kao ekscesivna upotreba ili zloupotreba bilo kojeg oblika moći, bilo na ljevici ili na desnici), često u povijesti javljao kao registar unutar arhitektonske kulture totalitarističkih režima (Ceausescu, Hitler, Staljin, Mussolini) (sl.2).

Danas se kroz proces estetizacije političko značenje reducira na razinu slike zbog čega slike rata do nas ne dopiru u njegovu realitetu, jer mu je značenje svedeno na simboliku vizualnog pa ga percipiramo na istoj razini kao recimo košarkašku utakmicu, a elemente ratnog užasa konzumiramo kao da je riječ o filmu strave i užasa. U takvoj površnoj fetišizaciji slike rata, čak i destrukcija postaje estetsko iskustvo, o čemu nam svjedoči knjiga Labbeusa Woodsa koji „fasciniran” ratnom destrukcijom, na ruševinama Sarajeva osmišljava novu arhitekturu definiranu terminima „injekcija”, „ožiljak”, „rana”, koji su doslovno preuzeti iz jezika medicine. 3

Na narkotički učinak estetizacije upozoravali su već njemački ekspresionisti, vidjevši u modernom metropolisu – s pripadajućom kakofonijom zvukova, neonskih svjetala i fragmentarnih impulsa – glavni izvor intoksikacije čovjekovih osjetila. Maskirana u mit progresa i moderniteta, fantazmagorija metropolisa je uz pomoć estetike tehnologije bombardirala osjetila gledatelja dovodeći ga u stanje „obamrlosti, odnosno utrnulosti”.4

Zatrovanost estetikom Ironično je da anestetizacija zapravo djeluje u tandemu s estetizacijom – tj. jedna hrani drugu. Izvorno, grčka riječ aisthesis nije se odnosila na apstraktne teorije ljepote, već na osjetilnu percepciju koja uključuje jačanje osjećaja i buđenje osjetila.5 Stoga kada se u estetizaciji evocira upravo ovo originalno značenje pojma estetike, ono automatski povlači za sobom i kompenzacijsku anestetizaciju u svrhu zaštite od pretjerane stimulacije i šoka.

„Slika ubija” – kaže Henri Lefebvre. U tako estetiziranom svijetu, značenje i sadržaj često su potpuno marginalizirani, a privilegiranje slike i visokoestetiziranog izgleda dovelo je tako primjerice i do osiromašenja značenja arhitekture. Slika se veliča dotle da je postala neka vrsta „fetiša”, do te mjere da je prostor – osnova arhitekture – postao gotovo irelevantan, sveden na apstrakciju. Isključivi naglasak na vizualnoj percepciji i na svijet slike uzrokovao je redukciju ostalih oblika osjetilne percepcije, što u tome procesu vodi ka najgoremu – ka posljedicama po samu imaginaciju.

Čak i kod arhitekata koji tvrde da su njihova djela neestetska jer se povode utilitarističkim porivima, vidljiv je rizik od estetizacije. Uzmemo li za primjer funkcionalizam u arhitekturi koji se, kako mu i ime kaže, temelji na tome da je sve podređeno funkciji, uočit ćemo da čak i takvi, namjenski elementi zapravo služe kao dekorativni, što je i Mies van der Rohe kao začetnik ovog stila propagirao, inzistirajući da je umjetnost u detalju. Radikalno napuštanje stila time je „nesvjesno” izigralo principe i polazišta vlastitih zagovornika, jer se ironično potvrdilo da su u svojoj apsolutnoj kategoričnosti da se oslobode stila – stvorili „novi” stil.6

U zamku vlastitog stila zapala je, dakle, modernistička arhitektura čije „društveno osviješteno” oblikovanje publika nikad nije prihvatila, budući da je fetišizacija slike nadvladala socijalni program na kojem se ova arhitektura temeljila. Slične tendencije prepoznat ćemo i u poslijeratnom periodu, u „arhitekturi bez retorike”, kako su arhitekti opisivali i definirali brutalizam, naizgled nesenzibilnu arhitekturu karakteriziranu grubim,neprivlačnim, nerafiniranim materijalima i površinama, u kojoj se estetizacija manifestirala podizanjem receptivnosti i svijesti o materijalima i materijalnosti, odnosno podizanjem senzibiliteta, pa je ironičnim preokretom brutalnost, umjesto da odbija, postala upravo ono što privlači u ovoj arhitekturi, a time i nositelj estetskog značenja (sl.3).

Svijet fetišističkih slika U današnjoj arhitektonskoj kulturi zavedenoj slikom i besadržajnim oblicima pitanje je koju vrstu arhitekture možemo očekivati kad je njena veza s društvenom obavezom izgubljena, a radikalnost svedena na razinu privlačne pojavnosti. Iznenađujuće je stoga da neki arhitektonski teoretičari pripisuju radikalnost, odnosno revolucionarnost arhitekturi iako je riječ prije svega o takvoj estetici arhitekture u kojoj je pravo značenje radikalnosti izgubljeno u procesu estetizacije. Naravno, iluzorno bi bilo vjerovati da arhitektonska forma može biti modus oslobođenja ili da radi vlastitih svojstava ima politički ili revolucionarni potencijal. Politički sadržaj se može pripisati formi, i to kroz alegorijsku projekciju, no njegovo političko značenje je razumljivo jedino ako razumijemo alegorijski sustav u kojem je upisano.7 Iz navedenog proizlazi da je umjetnička forma inherentno „inertna,” što ne isključuje da je u određenom trenutku i na određenom mjestu ne možemo interpretirati kao utjelovljenje političkih vrijednosti. Umjetnost uvijek ima značenje, ali ono je prije svega projicirano na djelo a potom određeno kontekstom, uporabom i asocijacijama. Zato današnje dekontekstualiziranje arhitekture nužno vodi do gubitka značenja, kao što i objekt (prethodno navedeni rad Damiena Hirsta) preuzima sasvim drugo značenje kad ga se tretira kao umjetničko djelo.

Suvremena arhitektonska praksa danas je obilježena arhitekturom lišenom značenja, odnosno arhitekturom pojavnosti, u kojoj oblik (forma) „zavodi” gledatelja. Jednako, ni arhitektonska teorija nije oslobođena od estetizacije; u knjigama o arhitekturi, arhitektonskim časopisima te na pomodnim katedrama arhitekture, slika supstituira ideje i sadržaj, a tekstu je prepuštena uloga „spašavanja” jednog dijela značenja.

Fetišizam slike definitivno je promijenio način na koji doživljavamo svijet i komuniciramo, dokinuvši imaginaciju kao posljednje utočište kreativnosti, ideja i značenja.8 Današnja „ekstatična” arhitektura slike, ispunjena ekshibicionizmom i narcizmom, alarmantni je dokaz potrebe rekonstrukcije društvenog projekta arhitekture, unutar kojeg bi se njena estetika temeljila na fundamentalnim egzistencijalnim principima umijeća građenja, a ne na proizvodnji fabriciranih, fetišističkih slika. U svijetu fikcijske kulture u kojoj je slika glavna metafora za istinu, uloga pisca i kritičara je da kroz demistifikaciju ponovno otkrije realitet, u kojem Slika ne manipulira našom svijesti.

Bilješke

[1] Walter Benjamin, „The Work of Art in the Age of Mechanical Reproduction,“ in Illuminations, trans.Harry Zohn (London: Fontana, 1992), 211-244.

[2] Filippo Tommaso Marinetti, citirano u Benjamin “„The Work of Art in the Age of Mechanical Reproduction,“ 234-235.

[3] Lebbeus Woods, War and Architecture (Princeton: Princeton Architectural Press, 1993), 1.

[4] Baudrillard, „On Seduction,“ in  Selected Writings, ed.Mark Poster (Stanford: Stanford University Press, 1988), 149.

[5] Paul de Man, The Resistance to Theory (Minneapolis: University of Minnesota Press, 1986), xiv.

[6] Theodor Adorno, „Functionalism Today,“ in Leach, ed. Rethinking Architecture (London: Routledge, 1997), 10.

[7] Frederic Jameson, “Is Space Political ? “in Neil Leach, ed., Rethinking Architecture (London: Routledge, 1997), 258.

[8] Richard Kearney, The Wake of Imagination, Routledge (London), 1994, 6.