Donedavno toponimski prepoznatljivo povezan s Rijekom kao specifičnim gradom u kojem je proveo studentske i niz profesionalno plodnih te izazovnih godina, Predrag Todorović novu je etapu svojeg dugotrajnog umjetničkog i pedagoškog rada započeo u Zagrebu, kamo se preselio 2006. godine. Ovaj vizualni umjetnik rođen 1966. i obrazovan na Pedagoškom fakultetu u Rijeci (na smjeru Likovnih umjetnosti, u slikarskoj klasi prof. Ksenije Mogin) dosad je djelovao mahom u područjima grafike i slikarstva, te posebno skulpture i instalacije, gdje je postizao zapamćene i upečatljive rezultate. Mada se i prije selidbe u šarolikom nizu od čak trideset i šest samostalnih izložbi dogodila i jedna u tzv. metropoli (u Galeriji Proširenih medija 1996. godine, jednostavno naslovljena Crteži), tek je Todorovićevim neposrednim pozicioniranjem u zagrebačkom urbanom okolišu započela njegova vidljivija prisutnost u kulturnom životu toga grada, i to poglavito nastupima u manjim, samozatajnim prostorima gdje je sa svojom vjernom publikom mogao nastaviti neopterećeno komunicirati o vlastitim poticajnim otkrićima na putu autentičnog shvaćanja geometrijske apstrakcije kojoj se u širem smislu odavno posvetio. O razlozima njegove migracije s osebujnog Kvarnera u hladniju i ravniju Posavinu može se samo nagađati, no ipak je neprijeporno kako su umjetnikova dosadašnja iskustva, kakva god bila, rezultirala radom koji utjelovljuje ambivalentnu metaforu o životnoj punini s težnjom ka oslobođenju, no kojoj različita ograničenja istodobno pružaju svrhovitost i materijalnu konkretnost forme.
U zmajevom gnijezdu Aladinov duh, aktualna Todorovićeva samostalna izložba u nevelikoj Galeriji Forum u Teslinoj ulici koncizna je artikulacija rezultata njegovih novijih traženja, opredmećenih kako u dvodimenzionalnim površinama, tako i u trodimenzionalnim oblicima, pri čemu ta dva vida prostor-vremena zajednički opstoje skladno se nadopunjujući, barem u ovom kontekstu. Riječ je o korištenju materijala otprije poznatih umjetnikovoj publici – pocinčanom limu naknadno iscrtavanim crnim tušem i grebanim grafičkom iglom, što čini osnovu dvodimenzionalnih radova; a tu je i hrpetina rezanih sivih plastičnih slamki za koktele, od čijih je komadića Todorović konstruirao začudnu “site-specific” instalaciju čiji se karakter odražava u nazivu izložbe. Cjelina je to fluidnog biomorfnog ili čak zoomorfnog oblika, koja svojim usmjerenjem i volumenom izdaleka podsjeća na kakvog zmaja iz pradavnih ponora vremena ili dubina morskih oceana, dok bi se materija od koje je sačinjena mogla shvatiti i kao medij kroz koji struji eterična koncentracija nekog transcendentalnog bića. Premda fasadu Galerije Forum definiraju prostrani izlozi kroz koje odmah možemo naslutiti što se unutra događa (te mi je već samo sastavljanje Todorovićevog rada nekoliko dana prije otvorenja momentalno privuklo pozornost), promatrača malo što može pripremiti na susret s vrhuncem instalacije prilikom prvog ulaska u interijer, kada zašiljeni krak te monumentalne forme pilji u njega poput entiteta nepokolebljive volje. Nakon što se otrijeznimo od prvog dojma, počinjemo pažljivo pratiti putanju tijela tog zatočenog bića duž stepenica i širom kata galerije, gdje se obujmivši osnovni nosivi stup cijelog interijera ono nametnulo kao središnja sila u prostoru – sila koja je u svojoj statičkoj prirodi toliko napregnuta da doslovno želi pobjeći van. Titravu napetost prostornog ugođaja ublažava upravo nekoliko dvodimenzionalnih izložaka, zapravo skulpturalnih grafika, na čijoj se metalnoj površini zaigrano reflektiraju lomovi svjetla dijelom uvjetovani i presavijanjem energije prostora zbog prisustva instalacije. To je, ukratko, to. Visoko estetiziranu narav te umjetnosti možda je najbolje doživjeti baš tako – kao osjetilnu senzaciju, a potom i refleksivni fenomen. Naravno, moguće je kopati i po referencama iz povijesti umjetnosti i tražiti korijene Todorovićevog shvaćanja prostornih odnosa u poetskoj struji modernističke skulpture čiji su Constantin Brancusi, Henry Moore i Heans (Jean) Arp važni i za izričaj našeg kipara značajni predstavnici, a svakako postoji i veza s poslijeratnom međunarodnom minimalnom umjetnošću, te dakako i s domaćom “exatovskom” tradicijom geometrijske apstrakcije, pri čemu mi se čini kako Todorovićeva djela u neku ruku podrazumijevaju maštovito razvijanje ranih koncepcija Kristla i Srneca, ponajviše u smjeru autentičnog izražavanja očito nekonvencionalne duhovnosti autora, različito od prvenstvene fascinacije fizikalnim zakonima u njegovih prethodnika (barem u začecima opusa). U svakom slučaju, kod trenutnog Todorovićevog rada riječ je o usmjerenju koje sadrži potencijal za praktički bezgranične varijacije, te se može reći kako je umjetnik na tragu originalnog jezika koji se uz disciplinu kreacije može vinuti do sasvim nepredvidivih sfera, na primjer i u području spomeničke plastike, ako će umjetnik za to pokazati zanimanje i ako to u današnjem tržišnom kontekstu vizualnih umjetnosti u Hrvatskoj uopće bude moguće.
Dobri stari dišpet Izložba Aladinov duh možda se u nekoj budućoj retrospektivi pokaže znakovitom i za samu Galeriju Forum, kao prvi samostalni nastup nekog umjetnika nakon itekakvih turbulencija u svakodnevnom funkcioniranju tog prostora, uzrokovanih kontinuiranim opstrukcijama rada voditelja galerije Antuna Maračića, njegove asistentice Marije Borovičkić i cjelokupnog članstva Savjeta Galerije Forum (Boris Cvjetanović, Tina Gverović, Duje Jurić, Božena Končić Badurina, Ivan Kožarić, Siniša Labrović, Tomislav Pavelić, Slaven Tolj i Vlasta Žanić), koje je iz sasvim neutvrđenih razloga provodila Gabrijela Krmpotić Kos, u međuvremenu smijenjena ravnateljica Kulturno-informativnog centra, javne gradske institucije čiji je galerija dio. Kako to obično biva, slučaj maltretiranja čiji su protagonisti materijalno ugroženi prekarni radnici s jedne strane i provjereni stranački kadar s druge, počeo se rješavati vatrogasnim mjerama tek kada je sve dospjelo u zainteresirane medije, mada se mora priznati da se program Galerije Forum unazad par mjeseci ponovno pregledno odvija, iako uz ponešto izmijenjeno radno ljudstvo. Kolektivna izložba članova Savjeta koja je prethodila Todorovićevom predstavljanju, znakovito naslovljena Gdje se sretni slučaj sreće s dobrom namjerom, tako je komunicirala stidljivu dozu optimizma kojeg su si njeni autori mogli priuštiti u kontekstu daljnjeg rada na organizaciji programa galerije. Pa ipak, činjenica da se jedna od intrigantnijih izložbi u gradu tijekom mjeseca ožujka dogodila upravo ovdje daje nadu da ove godine neće baš sve ovisiti o sretnom slučaju, nego više o dobrim namjerama, a ponajviše o predanom i sustavnom radu za koji je potrebno što prije izgraditi pouzdan institucionalni okvir. Općenito promatrano, većinu manjih gradskih galerija koje s ograničenim budžetom djeluju u okrilju nevladinih udruga ili gradskih kulturnih institucija gdje se ljude još uvijek zapošljava prema političkom ključu more istovjetni, nimalo laki problemi, a tko god želi poslovati u suradnji s institucionalnim strukturama kao nekakvom izvoru financiranja i kulturnog legitimiteta mora biti spreman na kompromise koji prečesto postaju i više nego ponižavajući, dapače degradirajući. Stoga je pravo osvježenje kada se u takvom neveselom okruženju, gdje pesimizam bitke gubi tek protiv dobrog starog dišpeta, dogodi izložba koju se može popratiti s veseljem poput ove Todorovićeve. Katkad je i to malo putokaz kako nije još sve sasvim izgubljeno.