U povodu prve službene utakmice nogometnog kluba Zagreb 041
Hrvati su pobjednici. Kada Hrvati igraju nogomet, na travnjaku ostane 11 krvavih, zapušenih mišića jer svi su Hrvati ostavili svoje veliko srce na terenu, a njihovi protivnici nisu ostavili ni decilitar znoja. Hrvati su probili biološku blokadu i kalibrirani su da daju 120 posto od sebe, dok su bijedni stranci limitirani na pukih 100 posto, a jadni kakvi jesu, ne ostvare ni 60 posto tog potencijala. Dok iz stranih omladinskih pogona izlaze osrednji igrači upitne seksualne orijentacije, u našem kraju iz suhe zemlje niču talentirani nogometaši, gromade od ljudi, fantazisti, lideri i muževi. Hrabrim Hrvatima stoga pomaže i Bog, inače vidno nezainteresan za ostale katoličke nogometaše, a daleko jači od Alaha ili Bude koji natežu za svoje slabašne reprezentacije. Kao što je primijetio Zoki Mamić – po vokaciji Hrvat, vjernik, brat i trener – dok mlakonje od profesora i znanstvenika nisu uspjeli plasirati svoje Sveučilište u Zagrebu ni među 500 najboljih sveučilišta na svijetu, Dinamovi su nogometaši preorali teren, probušili protivničke mreže, progutali suparnike i ušli među 32 najbolje reprezentacije Europe. Jer su pobjednici, dakle Hrvati. Možda druge nacije imaju novac, sustav i skupe omladinske škole, ali nemaju slavonski inat, dalmatinski dišpet, prkos zagrebačkih kvartova i pobjednički mentalitet zapisan u Bašćansku ploču iz stoljeća sedmog. Neka pati koga smeta.
Međutim, u ploču opata Držihe nikako neće biti zapisan sramotan rujan 2015. godine, koji će upamtiti jedino zavidnici i jugoslaveni, kad je Hrvatska doživjela dva povijesna poraza. Valja biti oprezan, ali i vjerovati jer – iza svake kiše stiže crven-bijelo-plavo sunce.
Hrvati su pobjednici Prvi je rujanski poraz, ma kako bio težak, ipak tek pakleno vruć kamen kojim je popločana tajnovita cesta Gospodnja prema raju.
Dok je sirijska sirotinja putovala za Europsku uniju, Hrvati su svoje najbolje momke spakirali i poslali izvan Unije, na opasni sjever. Cilj misije: uzeti 3 boda kukavnim Norvežanima. Njima ne treba, neka se bave ribarstvom. Imali smo sve predispozicije: hobotnicu Subašića na golu, lakonogog Srnu na boku, goropadnog Vidu kao predziđe, vizionara Modrića, dalekometnog Raketu i borbenog Mandžu. No, znamo kako je završilo. Bradati viking nepoznata imena dvaput je poslao Srnu “po ćevape“ i lansirao loptu u hrvatsku mrežu u kakvoj se inače praćaka tek jadranska riba. S druge strane, naše bezbrojne prilike nije iskoristio Mandžukić, koji sada definitivno prolazi kroz golgetersku krizu, serijozniju od bilo kakve ekonomske krize.
Izbornik Niko Kovač jasno je analizirao utakmicu i razložio uzroke ovog neviđenog poraza: “Bog nije htio“ i“Igrači se nisu bacali na glavu“. Ako tome pridodamo iznenađujuće grlate norveške navijače koji su domaćinima suprotivu pravilima poslužili kao 12. igrač, sve je jasno. Bogu valja zahvaliti na svemu što nam je dao, mada i ukazati da je mogao biti nešto agilniji u tom vražjem Oslu. Igrače valja podsjetiti da se nogomet ne igra tek nogama, nego i glavom, na koju se valja baciti. No, sve u svemu, tom porazu ne treba pridavati važnost. Kao što će čitatelj u trenutku čitanja ovog članka već znati, izbornik Kovač predat će mandat na raspolaganje, a novi izbornik Ante Čačić – zbog mudrosti znan kao “Sova“ – rutinski će riješiti ostatak kvalifikacija i povesti nas na Europsko prvenstvo u Francuskoj 2016. Tamo ćemo odigrati glavnu ulogu, pred nosom gospodina Platinija i nesretnog Thurama uzeti zlaćani trofej i pokazati Europi tko smo i što smo. A tko smo i što smo? Suvišno je reći – pobjednici.
Ne-Hrvati nisu pobjednici Međutim, drugi je rujanski poraz istinski razlog za brigu, pravi povod da potegnemo pitanje: skrećemo li mi Hrvati s pravog puta? Mnogi ni ne znaju za ovaj događaj. Na malenom terenu zagrebačkih Dugava odigrano je prvo kolo 3. Zagrebačke nogometne lige, a izvjesna je ekipa novoosnovanog kluba Zagreb 041 poražena 0:7 od Zelengaja. Nakon takvog rezultata, normalna sportska kultura Republike Hrvatske nalaže redom: huk s tribina, fizički sukob između igrača i navijača, skandiranje upravi da napusti svoju funkciju, momentalnu smjenu trenera i prepuštanje gorućeg problema struci s ciljem izazivanja “pozitivnog šoka“ te obećanje kapetana da će momčad skupiti glave, formirati timsku koheziju i dati sve od sebe u borbi za opstanak. To tako mora biti. No, umjesto toga, namjernici su svjedočili frapantnim prizorima...
Igrači Zagreba tijekom utakmice bezbroj su puta poslani po ćevape, a nakon utakmice su zajedno s navijačima doista i otišli na ćevape. Navijači nisu zviždali igračima nakon sramne partije, nego su ih pozdravili uz pjesmu i navijanje. Među navijačima su se nalazili pankeri i tražitelji azila, od kojih neki čak i igraju za nogometni klub. Trener momčadi Celestine Olisa, i sam nigerijski azilant, nije mogao odgovoriti na oštre žaoke hrvatskih novinara, dijelom jer nema formalnu dozvolu za vođenje momčadi, a dijelom jer je tijekom utakmice morao biti na svom stalnom radnom mjestu. Umjesto blijedih lica i mržnje prema porazu, igrači su sretni odšetali u svlačionu, u veselom iščekivanju sljedeće utakmice. Riječju: perverzno!
Pomnijim istraživačkim novinarstvom otkrivamo i druge šokantne pojedinosti: klub je osnovala navijačka skupina nogometnog kluba Zagreb, razočarana svestranim radom Dražena Medića, vrsnog predsjednika i samoukog trenera. Poslovanjem novog kluba ne rukuje stručni odbor, privatni vlasnik ili spretni izvršni dopredsjednik, nego svi članovi putem direktne demokracije. Klub promiče vrijednosti antifašizma, prihvaćanja različitosti i bori se protiv korupcije. Zato igrači na dresu nose šarene boje vezane uz borbu za prava istospolnih zajednica, a klub je otvoren tražiteljima azila, azilantima i, zapravo, apsolutno svima koji žele sudjelovati, uz poštovanje prema drugima.
Što ako nismo pobjednici, a nismo ni gubitnici? Neki će reći da bi Hrvatski nogometni savez trebao biti takav, da bi bio bolji i omiljeniji bez korupcije, bez sukoba interesa i tajnovitog nestanka milijunskih iznosa s računa najuspješnijeg hrvatskog kluba (koji prima najviše javne subvencije), bez bahatog odnosa prema navijačima i javnosti, bez ignorancije, rasizma ili otvorenog koketiranja s ustaštvom. Ali što ti neki znaju o pobjedništvu, o poginuću za reprezentaciju, o sjaju medalje, o patriotskoj suzi u oku pri pogledu na nacionalni stijeg koji se uzdiže visoko, visoko iznad svih ostalih gubitnika, dok u pozadini svira rugalački ton hrvatske himne?
Poraz u Norveškoj istovjetan je ranijim nesretnim posrnućima koja se mogu ispraviti pozitivnim šokom trenerske smjene te junačkim performansom jakih pojedinaca. Ali kako se postaviti prema porazu u Dugavama? Hrvati su pobjednici, ali što se događa kad uđu u bitku gdje nema pobjednika ni gubitnika? Gdje svi s terena odlaze zajedno, zadovoljni i u dobrim odnosima? Izgleda da se Davor Šuker i gospoda Mamići ovaj put uistinu bore s nečim apstraktnim.