Vječno nasmijana žena i vječno nadrkani muškarac

Pula je bila prepuna obaveza, Motovun je bio preblizu i svaka je pora žeđala za odmorom, a Sarajevo je bilo baš usred tog odmora. No u nekakvoj osobnoj križaljci ni u jednom trenutku nije bilo bojazni za novi film Mikea Leigha, Happy-Go-Lucky (Samo bez brige) jer već se tada znalo da će doći u kina i da će biti prilika i dana da ga se pogleda. I tako, kao i uvijek sa sigurnim stvarima, dogodi se odgađanje i onda se osvrneš oko sebe i shvatiš da si na sveti dan Subotu primoran otići u Hram do kojeg se vozi pola sata, parkira još toliko, a karte kupuju jednako dugo. Najmanja kino dvorana u kojoj se u pravilnim ritmičnim razmacima čuju eksplozije iz one susjedne, a iza leđa se odvija pravi mali rat kokicama dviju zaraćenih dječjih bandi za koje ni jedna babysitterica u gradu više ne želi čuti. Roditelji pijuckaju kavu, kupuju satove i kreme, djeca se zabavljaju kako već ona sama najbolje znaju. Ali… za Mikea Leigha nema bojazni. Ni podrhtavanje stolica ni tri kile kokica u zraku ne mogu mu ništa.

Happy-Go-Lucky jedan je od onih filmova koji podsjećaju da nije svemu kraj i da filmska umjetnost itekako postoji, da se nije iscrpila još tamo sredinom prošlog stoljeća. Naizgled ništa u njemu nije posebno, od kostimografije do scenarija, no istodobno sve je nevjerojatno promišljeno i stavljeno u službu cjelokupnog djela. I ta šminka koja je na glumce nanijeta tako da izgleda kao da su se sami šminkali, i ta kostimografija baš svakog, pa i najmanje važnog statista. Scenarij, režija i posebno gluma svoj će pasus itekako dobiti. Tim više jer kad se film ogoli na nekoliko osnovnih rečenica, kao da uopće ne postoji.  Imamo englesku učiteljicu nižih osnovnoškolskih razreda - vedru, vrckastu i iznimno pozitivnu Poppy, i imamo tek nekoliko situacija kroz koje ona prolazi. Posao, satovi vožnje, posjet sestri, izlasci, novi dečko i slobodno vrijeme na trampolinu ili u sali za flamenco.  

Poput Carverovih kratkih priča i Leighov posljednji film mogao bi fino zavarati one bez temelja ambiciozne. Zavodljivost jednostavnosti koliko je fatalna toliko je i teško ostvariva, ali Leigh to itekako zna, sasvim sigurno i računa na nju. Happy-Go-Lucky je poput mirne površine oceana tamo negdje iznad Marijanske brazde gdje se sve čini jednolično i jednostavno jer dobar je dan, ništa ga naizgled ne može pokvariti, a u biti sve je potpuno drugačije. Iznad najdublje smo točke na planeti i toliko je toga ispod površine da ustvari sve što možemo jest mirno sjediti i piljiti u platno na zidu. Neka sa strane bjesni rat kokica i neka stolice podrhtavaju: ispred nas se odvija nešto vrlo važno, imamo ogromnu malu ljudsku studiju u izvedbi vrhunskog režisera i fenomenalnih glumaca. 

Smijati se je lako. Suze se oči, usnice se u potezu prema gore lagano rastvore i pokažu zube, ponekad se naprave rupice na obrazima, ponekad ne. Pusti se nekakav zvuk, jer u kontekstu izraza lica on se gotovo uvijek protumači kao osmijeh i to je to. Nije neka mudrost, ne može se, recimo, uspoređivati sa skokom u bazen s dvostrukim saltom i vijkom od bog zna koliko stupnjeva i bez velikog špricanja prilikom trganja prirodne napetosti vode. Smijeh je jeftin, lagan, uvijek dostupan i pripravan. Ili bi barem trebao biti. Ako je i savršeno namješten, prije ili kasnije bit će raskrinkan, a tada može biti samo gore… Postavivši vječno nasmijanu mladu ženu vječno nadrkanom mladom muškarcu, Leigh je postavio paradigmatsku i kroničnu dijagnozu društvu u kojem živimo. Njegova Poppy, koja se toliko smije i veseli svakoj novoj sekundi života, da je lažnjak i da živi u pozi, pred konstantno bijesnom instruktorom vožnje Scottom prije ili kasnije bi se raspala. Baš kao i pred svojim učenikom iz razreda koji mlati sve koji mu se približe ili pred idiotskom mlađom kontrolfrik svježe udanom i trudnom sestrom. No Poppy ne odustaje, neugodne situacije na svoj način izbjegava ili pokušava riješiti i time koliko zavodi i tjera da je se voli i iznova potvrđuje da je samo i nažalost konstrukt, tlapnja, lik iz filma. Piramide, zavjere, lijeva polovica mozga. Dan prije Samo bez brige, dok traje sukob reda D i reda F, u Zagrebu je bio David Icke. Dok mu je kiša natapala laptop, a projektor svako malo otkazivao suradnju, on je neumorno više od tri sata objašnjavao kako djeluju tajna društva, kako se stvaraju piramide moći, što nam žele napraviti i kako nam to rade. BAM! Koljeno u glavu! Ali… tek drugi dan. Slučaj je htio (Je li to slučaj? Možda tu leži ogromna znakovitost!) da se u svojim izljevima bijesa instruktor Scott na platnu pozabavi svim tim ickeovitim stvarima. Je li on to sve skupa i sam osvijestio pa jadan ne može ništa napraviti ne bi li si pomogao (na što nas je Icke itekako upozorio; da, da!) ili je ustvari papagajski preuzeo spiku kojom će zaogrnuti sve svoje frustracije? Što nam je to Leigh napravio!? Snimio je naizgled pozitivan film, a ustvari podmetnuo novu dozu depresije? Teško. Nije ništa podmetnuo, samo je konstatirao st/ranje stvari.

Filmovi čija se uspješnost ne može razlučiti od uspješnosti glumačkih izvedaba uvijek su posebna poslastica. Objektivno, potrebno je dosta samopouzdanja na svim razinama procesa stvaranja filma. Casting mora biti besprijekoran, redatelj mora vjerovati u ljude koje je izabrao, mora ih znati pripremiti i voditi, a oni sami, glumci, moraju sve zamišljeno provesti u djelo. Happy-Go-Lucky je film u kojem je svaki izraz lica bitan, svaka pa i najmanja opaska znakovita. Poput velikog mozaika (ili onih dosadnih puzzli!) ništa nije moguće ukoliko komadići toolovski ne sjedaju na svoja mjesta baš kako trebaju. Sally Hawkins, glavna glumica ili jednostavno: Poppy, svoj je posao napravila besprijekorno. Sve s njom započinje i završava, prava se drama redovno odvija na njenu licu. Stvorila je odličan lik kojem se slojevitost prije svega nazire i osjeća, nije artificijelno postavljena. Na početku se čini poput karikature, nekakve lokalne smijuće luđakinje, ali sa svakom novom minutom daje trunčicu više i dublje, polako ali sigurno stvarajući nezaboravan lik. Naravno, da pored sebe nije imala Eddieja Marsana u ulozi divljeg instruktora Scotta, ne bi došla do tolikog stupnja uvjerljivosti. To dakako vrijedi i u obrnutom smjeru.

Odličan casting, još bolja gluma i sve u sigurnim redateljskim rukama Mikea Leigha: Happy-Go-Lucky trenutačno je najbolji film koji se može pogledati u kinu ili, možda točnije, koji se moglo pogledati u kinu. Već je prošli tjedan bio izguran u multiplex zakutke, tko zna što će ga snaći ovaj tjedan.

A sada: realnost

Tropska grmljavina, režija Ben Stiller; SAD, 2008.

Ne, Tropska oluja nije tutnjila dok je Leigh secirao, to je vjerojatno radilo Putovanje u središte Zemlje ili Kaos u Bangkoku ili pak posljednja Mumija. Tropska grmljavina će tutnjati od sljedećeg tjedna i odmah da jednu stvar riješimo: prezimena Stiller, Downey, Black, Cruise, Nolte, Coogan i McConaughey možda zvuče moćno, možda ih se stvarno može utrpati u isti projekt, no to ne znači i da garantiraju odličnu zabavu, ma koliko se trudili mi, oni, njihov redatelj ili horoskop. Komedija je opasan posao, iznimno težak ukoliko se od nje želi stvoriti pristupačan, pametan i zabavan film. Ben Stiller, vrlo dobar komičar i manje dobar redatelj, mogao je ovim filmom napraviti nekakav iskorak, ali za to je trebalo puno više i ideja i hrabrosti. Da, u Zoolanderu je dobro ispljuskao svijet mode, no istodobno to objektivno gledano i nije preteško. Poput ukrasti klincu lizalicu (pod uvjetom da klinac nije Chucky, naravno).

Tropska oluja je trebala biti umalo dvosatno ismijavanje holivudskog načina života i snimanja filmova, ali naravno da nije takvim ispala. Teško je gristi onoga tko te hrani, pa makar se zvao Stiller i makar se ogrnuo glumačkom ekipom odabranom po a la carte principu “E on je baš ondje bio fora, a i publika ga voli. Ili bi ga trebala voljeti.“ Druga rečenica u navodnicima ide, podrazumijeva se, na  McConaugheyev račun. Stvarno je čudno da takvi trbušnjaci nisu dovoljni za malo bolji uspjeh na blagajnama… Treba ipak reći da je Matthew i ovom prilikom pokazao sav svoj raspon facijalne izražajnosti – zamišljen, zabrinut i sretan, sve jednim potezom (gotovo kao zoolanderovski Magnum). Uglavnom, priča ide ovako: to je film o snimanju budžetski i glumački superjakog filma u produkciji megaopasnog producenta i izvedbi hiperkilavog redatelja. Jeez… pa da nije Tropska grmljavina parodiranje Tropske grmljavine!? Toliko su se zaigrali da su postali ono što su trebali razmontirati? Upravo tako.

Apokalipsa danas i Vod smrti svakako su bili polazište, ali je zato Tropska oluja ispala, htjela to ili ne, najveći magarac u cijeloj priči. O. K., možda Brando stvarno nije čitao scenarij i možda su na setu imali problema s paravojnim postrojbama, no istodobno su i snimili antologijski film. Teško bi se moglo ustvrditi da je to paradigma holivudskog spoja gluposti, nesposobnosti, lakomosti i površnosti. Sreća bi bila doduše da je tomu tako jer onda bismo možda i vidjeli pokoju zanimljiviju dosjetku. Ovako Tropska grmljavina ostaje tek slabašan pokušaj s hrpom prvoloptaških fora i tek ponekom uspjelom scenom, odnosno likom (Cruise i Downey Jr.). Film za klince, za gađanje kokicama, i stvarno je šteta što ne traje malo duže jer onda bi mogli i nekakvu pauzu ugurati. Tek toliko da se obnovi municija.