Vjera je bolest

Dobro, hajd’mo se ubaciti u tu Božju igru!

Mislim kako je vrijeme da ozbiljno shvatimo ulogu koju Bog igra u ljudskim stvarima i da procijenimo je li prikladno svakome priopćiti lošu vijest: Bog ne postoji, nikad nije postojao i najbliže što ćemo ikad vidjeti od Boga pojavit će se iz naših zajedničkih napora za stvaranjem smisla.

Možda samo starim, ali više ne vidim nikakve stvarne vrijednosti u toleranciji prema vjerovanjima drugih ljudi. Naravno, ako su ta vjerovanja premještena u područje čiste zabave, tada nisu stvarna opasnost. Tako dječak vjeruje da je U2 zbilja sjajna grupa, poput The Beatlesa ili The Who. To je njegov problem, i to zbilja ne čini zlo nikome osim onima, među nama, koji se još povremeno zaustave kako bi čuli što svira na MTV-u.

Mnogi vjeruju u neko zbilja užasno sranje

Kad se vjere prakticiraju, kao što se to čini u većini današnjih razvijenih naroda, kao vrsta nostalgičnoga malog rituala – događaja u zajednici ili opravdanja da se ljudi skupe i ne idu na posao – to zbilja nikoga i ništa ne može previše “sjebati”. Ali kad one radikalno mijenjaju našu sposobnost borbe sa stvarnošću, nošenja s različitošću, ili realiziranja temeljnih etičkih postavki, tada ih se mora zaustaviti.

Kao i svako krizno stanje u javnom zdravlju, religijsko uvjerenje mora se smatrati bolešću. To je epidemija koja paralizira sposobnost nacije da se ponaša racionalno, a – s obzirom na oružanu silu Sjedinjenih Država – i sve je ozbiljnija prijetnja ostatku svijeta.

Pogledajte samo brojke: anketa FoxNewsa (koja, u to nema dvojbe, napuhuje brojke) pokazuje da 92 posto Amerikanaca kaže kako vjeruje u boga, 85 posto vjeruje u raj, a 71 posto vjeruje u vraga. Točno to, u momka s rogovima i repom koji predsjeda paklom. U lik poput de Nira u Anđeoskom srcu, ili Al Pacina u Đavoljem odvjetniku ili onoga tko prevari ljude da potpišu ugovor u Zoni sumraka. Imajući na umu preciznost FoxNewsa, slobodno možemo prepoloviti te brojke. No, i dalje ostajemo suočeni s duboko zastrašujućom perspektivom: polovica od onih ljudi među kojima hodamo i s kojima radimo svaki dan vjeruje u neko zbilja užasno sranje. Oni su uzeli metafore Biblije i Danteova Pakla te odlučili da su te slike i alegorije “stvarne”.

Dodajte tome neke vjerodostojnije ankete – one pokazuju da 35 posto Amerikanaca kaže kako je “drugi put rođeno” – što je osobito moderan fenomen koji se pojavio nakon šarlatanskih demagoga tijekom Velike depresije – i dobit ćete sliku nacije zaslijepljene u pasivnom, djetinjem, a ipak dogmatičnom odnosu prema mitovima koji su izvorno bili stvoreni da podupru ljude i potaknu njihovu motivaciju za socijalnom pravdom te ohrabre trajni razvitak.

Kako sam ih ja uvijek shvaćao, i kako to pokušavam prenijeti u svojem stripovskom serijalu Testament, biblijske su priče manje važne zbog toga što su se dogodile u nekom trenutku povijesti: njihova je važnost u tome što dinamika na kojoj se zasnivaju postoji i događa se u svim trenucima. Svi smo mi Kain, koji se bori s osjećajima prema bratu nadarenijem nego što je on, odnosno mi. Svi mi izbjegavamo ropski mentalitet Egipta i idolatriju koju smo tamo prakticirali. Svi smo mi Mordokaji, boreći se protiv pritiska da se klanjamo u poslušnosti nadređenima.

Vjernici ne mogu poštovati istinu i ljepotu svetih spisa

Ali, pravi vjernici nemaju tu slobodu. Je li to zato što im Biblija treba da bi potvrdili pravo na zemlju na Bliskom istoku, ili zato što ne znaju kako se odnositi prema nečemu što se zapravo nije dogodilo, ili zato što im treba prijetnja nekog ljutog super-bića koje sve vidi da bi se ponašali kao dobra djeca, istinski vjernici – ono što danas zovemo fundamentalisti. U svakom slučaju pravi vjernici nisu u položaju da poštuju istinu i ljepotu svetih spisa. Ne, višedimenzionalni dokument koji zovemo Biblija njima nije dostupan jer – za njih – sve se priče moraju prihvatiti kao povijesne istine.

No to je gotovo nemoguće učiniti, jer Biblija je na toliko mjesta u proturječju sama sa sobom. Postoje čak i dvije različite priče o stvaranju – jedna prema kojoj je Eva stvorena kad i Adam, te druga prema kojoj se nju stvara iz Adamova rebra. A udaljene su jedna od druge manje od jedne stranice. Osim toga, mitove Biblije, kao mitologiju, razumijevale su i predbiblijske kulture u kojima su mnogi od njih i nastali. I ne zaboravite da Biblija komentira vlastite priče, kao priče, izravno! Vrlo često se u pripovijedanju pita slušatelje/čitatelje jesu li razumjeli šalu.

To je zato jer su prvim slušačima Tore – a Tora je prvih pet knjiga [židovske] Biblije – sve te šale doista bile šale. Oni su shvaćali da Jakovljevi sinovi nisu doista bili očevi dvanaest izraelskih plemena, nego parodije – rasističke parodije, uzgred rečeno –značajki koje su se počele povezivati sa svakom od tih postojećih skupina. Oni su shvaćali da su “pošasti” protiv Egipta bile književna oskvrnuća egipatskih bogova. (Krv obeščašćuje Nil koji je bio bog; skakavci obeščašćuju kukuruz, boga, i tako dalje.)

To što se Biblija mogla razumjeti metaforički pomoglo je ljudima da se odnose prema svojem “Bogu” metaforički. Nije riječ o tome da je Bog neki lik koji zbilja postoji, nego je on način odnosa prema događajima u svijetu kako se pojavljuju. No, nitko ne može doprijeti do toga, ako se ne makne od svojega čvrstog vjerovanja.

Tako da mislim kako je vrijeme da o tome progovore oni među nama koji su prevladali taj primitivni pristup kolektivnom pričanju priča. To oslobođenje od sustava vjerovanja jest upravo ono o čemu govori Biblija. O ljudima koji se oslobađaju smrti kreacionističkog modela zbilje i odlaze u pustinju da bi napisali svoje zakone.

To je zapravo slično priči o Americi u kojoj horda ljudi napušta vjersko tlačenje da bi napisala Ustav kao evolucijski dokument – nešto što se shvaća kao neprekinuti proces, a ne kao nešto u što se vjeruje do u beskonačnost. Nešto što je sudionički događaj.

Prisvajanje biblijskih likova i metafora

Upravo sada pravi američki vjernici sputavaju svoje zakone svojom Biblijom. Oni se bore protiv znanosti o evoluciji, jer ona prihvaća da se stvari s vremenom mijenjaju – a takva promjena nije u skladu sa statičnim, beskonačnim istinama. Oni danas progresivistima čine isto ono što su biblijski Egipćani činili Izraelićanima. A oni sve to rade u ime Boga s kojim će se, vjeruju, sastati nakon smrti. To je upravo onaj mentalni sklop i ponašanje zbog kojega je Biblija bila i napisana kako bi ga zaustavila.

Možda je najbolji način da se ubije njihova Boga, preuzeti im Bibliju, koja je - prema mojemu mišljenu kao medijskog teoretičara – najveća ikad napisana priča te, kao takva, zahtijeva našu trajnu potporu i analizu. Što se mene tiče, ja stvaram strip Testament koji će te priče – ispričane i u njihovu biblijskom kontekstu i kao znanstveno-fanatstične priče iz bliske budućnosti – dovesti do ljudi koji nikad prije ne bi naišli na njih.

Ostali, a posebice naši prijatelji koji se bave okultnim umijećima, nadam se da će razmisliti o korištenju nekih biblijskih slika i likova u svojem radu i ritualima. Oni su, naime, isto tako moćni kao i bilo što iz Mahabharate i imaju daleko više odjeka u zapadnoj popularnoj kulturi u kojoj je većina nas zapravo odrasla. A oni među vama koji traže autentičnu tradiciju na kojoj će temeljiti svoje slikarstvo, glazbu ili prozu, neka razmisle o temama revolucije, univerzalne pravde i širenja uma onako kako su prikazane u alegorijama od Edena do Babilona i u likovima od Josipa do Isusa.

Prisvajajući biblijske likove i metafore, punimo ih snagom koju oni zahtijevaju da bi popustio stisak istinskih vjernika nad mitovima stvorenima kako bi nam pomogli suočiti se s istinom. To što su oni od Biblije napravili licemjeran svezak, još je jedan od pogubnih učinaka predavanja jedne od najboljih ikad napisanih knjiga o svetoj magiji ljudima čiji životi ovise o izbjegavanju mogućnosti izlaza iz noćne more vječnog služenja osvetoljubivom božanstvu.

Što više budemo mogli biblijsku mitologiju učiniti važnom za našu sadašnjost, to ćemo lakše izbaviti iz prošlosti one koji u tu mitologiju vjeruju.

S engleskoga prevela Irena Matijašević.

Pod naslovom Faith = Illness objavljeno kao autorova kolumna za časopis Arthur, također na www.rushkoff.com/2006/04/faith-illness-why-ive-had-it-with.php