Vjeronauk povijesti

Kakav luđak može tražiti od nas da se sjećamo strave? Kakav to, napose, luđak može zahtijevati da se tek rođena djeca sjećaju strave koju nisu (niti su mogla) niti počiniti niti doživjeti? Pitanje je legitimno. Zapravo, sasvim ljudsko i prirodno. Povlači se, manje ili više jasno izgovoreno, od Domovinskog rata u našem skorijem i lokalnom slučaju, a povlači se i du(b)lje, od vremena komunističke vlasti, pa i od Drugog svjetskog rata, Jazovki, fojbi, Bleiburga i, na kraju, cijelog Holokausta. Pitanje je ljudsko i normalno, ali odgovori obično dolaze u obliku stalne fraze i omiljene političke floskule kako treba “oprostiti, ali ne zaboraviti”. Pitanje, dakako, nije znanstveno. Ipak, provlači se kroz knjigu Rudolfa Burgera, austrijskog filozofa, koji ga je postavio primjerenije teorijskom načinu razmišljanja i izražavanja i bez primjesa “lokalnog”, budući da se pitanje uredno vrti valjda još od Cicerona.

U svojoj zbirci eseja Burger se bavi pitanjem: je li povijest doista učiteljica života? Burger je skeptik. “Mi danas znamo ili bismo mogli znati,” kaže, “da svi veliki zločini proizlaze iz velikih ideala, ne iz zle volje, počinitelji iz svoje unutarnje perspektive uvijek slijede ‘dobro’, njihov je poticaj uvijek ‘namjera spašavanja’ (Hegel) i nikad im ne nedostaje objektivacija, zvala se ona rasa, klasa, narod ili nacija”. Odmah dalje još dodaje: “Danas se mobilizira u ime ‘ljudskosti’: užasna riječ! Najstravičnije masakre nikad nisu izveli skeptici ili nihilisti, već vjernici i utopisti u ime velikih ideala”. Uz pitanje o povijesti kao učiteljici života autor postavlja i drugo veliko pitanje kojim se bavi u ovim esejima: što je uopće povijest, kakva je to, i je li uopće znanost, kako se odnositi prema njoj, i čime se uopće bave ljudi koje običavamo nazivati povjesničarima? Odgovore na ta pitanja Burger pokušava ponuditi u seriji tekstova koje je i naslovio kao pitanja: “Nikad ne zaboraviti?”, “Pouke povijesti?”, “Smisao povijesti?”, “Istina povijesti?”, “Objektivnost povijesti?”... Jer “Zaštićena i djelomice rasterećena od fikcionalne literature, no stoga ne manje djelotvorna, danas je ‘povijest’ preuzela ove zadaće: ona je mit moderne”.

Povijest kao novi mit

U “depatetizirajućem” tonu Burger čitatelja nastoji otrijezniti, koliko je to moguće u društvu gdje svaka jedinica tog društva polaže pravo na (neku) povijest kao svoju. Prvi problem koji povijest kao znanost ima, i kojim se teoretičari zabavljaju već stoljećima, jest njezina samodefinicija u svijetu znanosti. To je, prije svega zato što se “...povijesna znanost od svih drugih znanosti razlikuje po tome što je ona znanost o onome što ‘ne postoji’. Jer budući da izvješćuje o prošlosti, ona izvješćuje o onome što je bilo; ali ono što je bilo nije te postoji samo ako se o njemu sada govori”. Ovdje se automatski javlja problem objektivnosti jer je uvijek netko taj tko iz subjektivne pozicije “piše” povijest.

Kada se u 18. stoljeću pojavila povijest kao povijest (a ne nužno povijest nečega), odmijenivši dotadašnje historiografske ljetopise na koje se povijest uvijek svodila, i kada je učinjen napor, paralelno s pojavom filozofije povijesti, da se povijest etablira kao suvremena znanost sa svom potrebnom metodologijom i teorijskom logistikom kako bi od književnog žanra postala znanstvena disciplina, pojavile su se ideje o “zakonitostima” u povijesnom realitetu. Ideja da se ljudsko društvo razvija po nevidljivim povijesnim zakonima odvela je filozofiju u bespuća ideologije, i samo čovječanstvo prilično daleko: do praktičnog pokušaja da se eutanazira država, a čovjek oslobodi u radnim logorima gulaga. Burger se time ne bavi eksplicitno, ali problem se očito otvara. Još nešto: začuđujuće je koliko toga se danas voli pripisivati “slučajnostima” u prirodnom poretku stvari, dok se u povijesti gotovo zdravo za gotovo uzima “zakonitost” procesa.

Za to postoji objašnjenje, reći će nam Burger. Čovječanstvo je oduvijek imalo (i trebalo) mit, a “Logos koji su stari tražili u kozmosu moderni su tražili u povijesti”. “Ovo hipostaziranje pojma ‘povijest’ od otprilike 1770. tako se, rekoh, uopće ne može precijeniti. Jer u vremenu koje je uslijedilo od Francuske revolucije povijest sama postaje subjektom opremljenim božanskim epitetima svemoći, svepravednosti ili svetosti.” kaže autor i zaključuje: “Za kretanje tim putem postojale su teološke pretpostavke i protuteološki razlozi”. U poglavlju o smislu povijesti Burger to pojašnjava: “Središnji motiv prosvjetiteljstva je bio upravo oslobađanje čovjeka od heteronomija u svim njihovim varijantama, a kritika religije je pritom, dakako, bila na prvom mjestu. Iznenađujuće je pak da je u toj konstrukciji povijest, kao smislena veza, ne samo trebala zauzeti mjesto i rang religijskih obećanja smisla već da je ta konstrukcija bila moguća samo posredstvom sekulariziranja biblijske baštine: što je u svom samorazumijevanju imalo protuteološko i protureligijsko obilježje; ne samo da je u svom najunutarnjijem emocionalnom dekoru živjelo od židovsko-kršćanske baštine već je u onom što je uslijedilo i samo preuzelo kvazireligijske osobine”. Novovjeki su ljudi, drugim riječima, uspostavom filozofije povijesti uspostavili eshatološki status povijesti kao izraz vjere u njezinu konačnu svrhu, pa i konkretnije, “svjetovni mesijanizam zapadnih nacija”, kako ga je nazvao Burger, do danas pokreće nacije u ispunjavanju njihove posebne, “božanske” zadaće. Božanske, koju se u modernom svijetu naziva “povijesnom”, svejedno je li riječ o britanskom imperijalizmu, postrevolucionarnoj Francuskoj, Njemačkoj, Rusiji ili, danas, Sjedinjenim Državama. Povijest mora imati neki cilj, i to joj daje smisao, nešto što transcendira sadašnje događaje. Povijest nije pobjegla od metafizike, nije ni mogla.

Opijum za narod

U daljnjim tekstovima autor se bavi i drugim zanimljivim problemima: cikličnost povijesti zastupana od starih kontra novovjekog pojma progresa, problem metode, te nadasve zanimljiv pregled suvremenih teoretičara i filozofa koji su se bavili ili se dotakli fenomena povijesti, ali i političkog konteksta u kojem se povijest sustavno (zlo)rabi. “U sekularnoj moderni povijest je mjesto ‘osmišljavanja besmislenog’ (Theodor Lessing), posljednji argument za potiskivanje smrti; i ona je uvijek politički instrument. U jedno postreligijsko doba ona je ‘opijum za narod’”, rezimira Burger.

Bonus-track traktatu o povijesti je zbirka eseja, ništa manje zanimljivih poslastica od tema: “Europsko pitanje i budućnost EU”, “Re-teologiziranje politike?”, “Potraga za izvjesnošću i sigurnošću”, “Nihilistička etika?”, “demokracija u doba svoje globalizacije” i “Zakasnjela nacija”.

Pročitavši knjigu dojam je slijedeći: povijest, shvaćena u modernom smislu, dođe nešto kao bljedunjavi, anemični supstitut punokrvnoj religijskoj misli, taman po mjeri – štreberski uštogljenog, nikad odveć maštovitog, u pravilu ziheraša i komotnog mediokriteta, riječju – suvremenog intelektualca.

Za one koji žele znati manje: otrežnjujuće štivo za ponavljače u zadnjoj klupi koji još vjeruju kako povijest objašnjava današnja zbivanja, a ne, kako stvari zapravo stoje, da sadašnjost uvijek interpretira prošlost.