Vještice s Istoka

Kada je neovisna britanska izdavačka kuća Canongate Books prije desetak godina inicirala pokretanje međunarodne edicije Mitovi, mediji su govorili o jednom od najambicioznijih projekata u suvremenom svjetskom izdavaštvu. Zamisao je bila angažirati neke od najpriznatijih pisaca da u svojim romanima reinterpretiraju i reinskribiraju drevne mitove istražujući kako mitološke matrice funkcioniraju u današnjoj kulturi. Prvi naslovi objavljeni su prije tri godine, projektu se u međuvremenu pridružilo 36 izdavača iz raznih zemalja, a impresivna je i lista autorica i autora: u Mitovima su nove romane tako do sada objavili Margaret Atwood, Viktor Pelevin, Ali Smith... Knjiga koja će hrvatskim čitateljima, ipak, zasigurno biti najinteresantnija izašla je ove godine – premijerno u travnju, kod beogradske Geopoetike, a tri mjeseca kasnije i u izdanju zagrebačkog nakladnika Vuković&Runjić, u dopadljivoj i zgodno konceptualiziranoj dizajnerskoj izvedbi Borisa Runjića. Riječ je o romanu Dubravke Ugrešić Baba Jaga je snijela jaje.

Povratak vještice

Izlazak svake nove knjige Dubravke Ugrešić u Hrvatskoj gotovo po defaultu biva jednim od ključnih događaja tekuće književne sezone. Muzej bezuvjetne predaje iz 2002, prvi njen naslov nakon odlaska u amsterdamski egzil početkom devedesetih, već je kanoniziran kao jedan od četiri-pet najvažnijih naših romana u posljednjih petnaestak godina, dok je Ministarstvo boli ocijenjeno tek nešto slabijim. Sada, u istoj onoj kulturi koja ju je svojedobno popljuvala i javno raščerečila proglasivši je na stranicama danas “europeizirana” i prigodno “politički korigirana” utjecajnog tjednika ni manje ni više nego “vješticom”, Ugrešić svraća u društvu globalno etabliranih umjetnika, i to baš  romanom o Baba Jagi, najstrašnijoj vještici slavenskih mitova. Kada bi jeftini trijumfalizam pružao ikakvu satisfakciju, čovjek bi stvarno mogao guštati u toj slatkoj maloj ironiji; nažalost, talog recentnih iskustava isuviše je gorak da bi ga se dalo tek tako isprati.

Baba Jaga, čiji folklorni odjek dobro poznajemo u nešto “razblaženijoj” varijanti Baba Roge, popularna, kudikamo benignijeg “strašila za malu djecu”, doduše, nije jednoznačno “zlica” i u karakterističnoj fluidnosti mitoloških narativa i njihovih transmutacija, ovisno o verziji mitske priče, poprima posve ambivalentne osobine. Ipak, neke su njene značajke, manje-više, stalne: Baba Jaga je, prije svega, starica, i to ružna starica. Slijepa je ili kratkovidna, jedna joj je noga koštana (ili željezna), a živi osamljena, u kolibi bez prozora i vrata, osovljenoj na kokošje noge, opasanoj ogradom od ljudskih kostiju; u njoj dočekuje putnike-namjernike: rijetkima će pomoći, ali većina se baš i neće najbolje provesti... Ugrešić posebno potencira tri značenjske sfere upletene u mit o Baba Jagi i oko njega: njegovo slavensko porijeklo, što se u kontekstu globalnih pretenzija projekta Mitovi da shvatiti i kao gesta potvrđivanja vlastite kulturne pripadnosti - radnja romana, tako, odvija se u Zagrebu, ali i u bugarskoj Varni te češkim toplicama. Potom očekivano otvara feministički rakurs interpretacije lika Baba Jage, a čini to na vrlo kompleksan, suptilno autoironičan način. Naposljetku, najartikuliranija je dimenzija starosti. Bolest, slabost, demencija, kulturno kodirana tjelesna ružnoća – sve ono što će, primjerice, reklamni diskurs redovito zamagliti i suspendirati općeprihvaćenim, “milozvučnijim” nazivom “zlatna dob” – ovdje je polazište za minucioznu literarnu operaciju raskrinkavanja dominantnih obrazaca ljepote, privlačnosti i poželjnosti.

Pripovjedna fenomenologija starenja

Drevni mit o ružnoj starici postaje tako pozadinom ispisivanja kritike suvremene mitologizacije mladosti, pa roman otvara poetičan prolog posvećen upravo tim “nevidljivim” staricama. Slijede tri dijela, a prva dva opipavaju opnu razapetu među svjetovima “nas”, mladih ili zrelih ljudi, i “njih”, staraca, čije vrijednosti ne shvaćamo, čiji nas spori tempo zamara, prema kojima se odnosimo s onom specifičnom mješavinom poštovanja, patroniziranja i sažaljenja. Uvodno poglavlje, naslovljeno Pođi tamo – ne znam kamo, donesi to – ne znam što, prema Baba Jaginoj replici iz jedne ruske bajke, intimističkog je ugođaja, pisano u prvom licu, i niže epizode pripovjedačičina odnosa s ostarjelom majkom. Njena svakodnevnica, ispunjena malim ritualima, poput obavezna jutarnjeg odlaska na kapučino u kvartovski kafić, telefonskih poziva prijateljici Pupi, koju od milja zove “stara vještica”, ili beskonačnih prisjećanja na obiteljske prošlosti, zrači nautaživom, zjapećom usamljenošću. Međutim ta dirljiva pripovjedna fenomenologija starenja ide u korak s naizgled distanciranom, hladnom analizom majčina karaktera, jer je odnos djeteta prema roditeljima uvijek ambivalentan.

Razasute skice novozagrebačke staračke svakodnevice poprimaju obrise čvršće strukturirane priče kada pripovjedačica dobije poziv za sudjelovanje na skupu pisaca u Bugarskoj. Majka traži od nje da obiđe grad Varnu, u kojem je odrasla; domaćica će joj biti Aba Bagay, mlada doktorica folkloristike i obožavateljica njenih djela, koja je nedavno posjetila Zagreb, želeći upoznati omiljenu autoricu, ali, kako je ova tada bila u inozemstvu, sprijateljila se tek s njenom majkom. Aba – čije je ime, dakako, anagram od “Baba Jaga” – neugledna je, inhibirana i, istodobno, pretenciozna djevojka koja pripovjedačicu beskrajno nervira, pa cijeli taj posjet okončava neslavno...

Urnebes u wellnesu

I drugo je poglavlje naslovljeno citatom iz bajke o Baba Jagi: Pitaj, samo znaj, svako pitanje ne vodi dobru. Nasuprot fragmentarnosti prvoga dijela, ovdje se u nekoliko narativnih tokova i rukavaca razvija priča prepuna obrata; nasuprot tamošnjim refleksijama i reminiscencijama ovdje samosvjesna pripovjedačica u trećem licu prati gomilu likova, od kojih jedni umiru, drugi se zaljubljuju, treći neplanirano dobivaju basnoslovne svote na ruletu... Jedina, labava poveznica poglavlja jest Pupa, ona “stara vještica” koju je majka u prvom poglavlju rado nazivala telefonom. S dvije svoje prijateljice, Kuklom i Bebom, ona dolazi u posjet češkim toplicama.

Tri gospođe su čudan prizor: ukupno im je gotovo dvjesto pedeset godina, a visoka, snažna Kukla i oniža Beba golemih grudi guraju naokolo u kolicima nepokretne Pupu, koja najveći dio vremena provodi drijemajući... ali sa sobom nose poveću količinu novčanica, pa osoblje wellness-centra, predvođeno doktorom opsjednutim idejom produženja ljudskog života, ubrzo čini sve što treba da bi im boravak bio što ugodniji. Nemoguće je ukratko prepričati sve peripetije, nekad groteskne, nekad melodramatične, a nekad fantastične događaje iz tog poglavlja. Zanimljiva je, primjerice, sporedna narativna linija o Mevludinu, bosanskom izbjeglici, sada maseru wellness-centra. U ratu je blizu njega pala granata; zbog šoka koji je doživio penis mu je neprestano u erekciji. Kao u nekoj izvrnutoj bajci tek će ga poljubac djevojke koju zavoli “odčarati”... Posebno je urnebesno posljednjih nekoliko stranica, na kojima je komprimiran niz preokreta, neočekivanih rješenja i otkrivenih tajni iz prošlosti kakav bi prosječna TV-sapunica eksploatirala barem dvije sezone.

Autoironična babajagalogija

Konačno, treće poglavlje poigrava se s fikcionalnim statusom prva dva. Napisano je kao svojevrstan glosarij “babajagalogije” koji sastavlja mlada znanstvenica Ada Bagay na zamolbu neimenovana urednika, što je primio romaneskni diptih koji smo upravo pročitali, ali se baš i ne razumije u slavensku mitologiju, pa moli za pomoć... U dvadesetak natuknica ekstenzivno su obrađeni ključni motivi tog mita, uz pregršt referenci na bajke i narodne pjesme, uz komparativnu analizu, citate, fusnote i ostalu “tešku artiljeriju” znanstvenog diskursa. Pritom Ada Bagay u opaskama sugerira brojna moguća tumačenja prvih dvaju poglavlja, i to u radikalno feminističkom ključu, što na kraju, u neočekivanu crescendu, prerasta u ideju “Bablje internacionale”, kojoj pripadaju ružni, zli, izopćeni ženski likovi svih svjetskih mitova, a potom i u otvoren poziv na militantan obračun s opresivnim patrijarhatom.

Adin glosarij zove se Uvod u Baba Jagu, ali taj je neobični, znanstveno-interpretativni rječnik tretiran i kao posebno, treće poglavlje, opet pod citatnim naslovom Što više znaš, to brže stariš, čime ga autorica romana “uokviruje” i stavlja natrag “pod kontrolu”. Pritom feminističku poziciju duhovito prepušta liku koji savršeno odgovara stereotipnoj mizoginoj zamisli o zagovornicama ženskih prava: Ada je neprivlačna, evidentno frustrirana, socijalno neinteligentna, a da stvar bude dovedena do kraja, naposljetku se i sama deklarira kao “vještica”, pa njen lik eluzivno lavira između autoironične reference na poziciju autorice romana i ironiziranja općih mjesta zatucane predodžbe feministkinja kao “frustriranih baba”.

Iako je problematika feminizma tako eksplicirana u trećem poglavlju, ona se nešto neprimjetnije provlači i kroz prva dva. Neosporno je, primjerice, da Ugrešić ženskim likovima posvećuje neusporedivo više pažnje, pa su muški nerijetko svedeni na puke karikature, a spomenuti maser Mevludin otužan je stereotip dobroćudna, priglupa Bosanca. I inače, ako negdje treba tražiti prigovore ovom romanu, to je u drugom, središnjem poglavlju, u kojem koncept kao da je “pojeo” i priču i dobar dio likova, pa se čini da su neke situacije postavljene samo da bi se o njima kasnije moglo teoretizirati u završnom dijelu.