Nataša Govedić  

Vjetar s Kaspijskoga mora

Ljudi misle da se um nalazi u našoj glavi. Kako griješe! Um puše ravno s Kaspijskoga mora!

– N. V. Gogolj, Dnevnik jednog luđaka





Nekoliko ovogodišnjih jesenskih izvedbi odlučilo se za pohvalu čudaštva i ludaštva, s posebnim naglaskom na potrebu i glumaca i publike da se zakratko odmore od “normalne” i “normativne” ispraznosti, korumpiranosti, distanciranosti te generalnog pomanjkanja nečuvenih ideja. Tako je glumica Vitomira Lončar na pozornici Male scene proslavila četrdesetu obljetnicu svog rada u kazalištu predstavom Leticija i Ljubilist, u kojoj igra osebujnu stručnjakinju za povijesno kulinarstvo i pasioniranu turističku lažljivicu s jakim glumačkim aspiracijama. Leticija Vitomire Lončar na sceni je udružena s pritajenom, veoma striktnom i odanom, no ne i naročito učinkovitom teroristkinjom Lotte u izvedbi Jasne Bilušić. Gotovo istovremeno i maltene u susjedstvu, na novootvorenoj Sceni Ribnjak, Ozren Grabarić u suradnji s kompozitorom Marjanom Nećakom igra maštovitu psihodeličnu operu pod nazivom Dnevnik jednog luđaka.

Motivika mijene

Vokabularom teorije igara, ako svi igraju po izlizanim pravilima, pravi je užitak upustiti se u nedeklarirane i nedopuštene igre, u kojima dvije žene smišljaju kako nadmudriti sustav bezbojne povijesti i “funkcionalno” sivolike, jednoobrazne gradske arhitekture (kao u Leticiji i Ljubilistu) ili dva muškarca komponiraju zvukovni krajolik činovničke pobune protiv svekolikih ponižavanja (kao u Dnevniku jednog luđaka). U oba slučaja, ne igra se na pobjedu. Kazalište sigurno nije u stanju ukinuti birokraturu radnih mjesta. Gogoljevi i Shafferovi likovi ne mijenjaju svijet jednim udarcem naoštrene imaginacije. Nisu ubojice. Naprotiv, u stanju su oživjeti male građanske hrabrosti i tako dovesti u pitanje i samorazumljivost vlasti i unutarnju demotiviranost podanika. Govoreći o revolucionarnim procedurama, to je barem jednako toliko značajno koliko i opetovano urlanje u smjeru Sabora, uprizoreno bez donjeg rublja i artikuliranih poruka. Promjena traži zrelije oblike socijalnog savezništva, u kojima je osim (vehementne) optužnice potrebno sastaviti i pokoju smirenu projekciju pravednijeg poretka.

Zbog toga u istom nizu pohvala igranju protiv pravila valja spomenuti i primjer recentnog njegovanja provokativne apartnosti gošće HNK-ova Filozofskog teatra po imenu Vanessa Redgrave, kao prve sugovornice Srećka Horvata koja se usudila zaobići dramaturgiju voditeljskih pitanja i govoriti o stvarima koje osobno smatra važnima. Pokazalo se da to nisu ni teatar ni filozofija shvaćeni na način rasprave o njihovim teorijskim implikacijama, kao što Redgrave nije pristala ni na pristojno prepričavanje vlastite biografije po dekadama, kako je sugerirao voditelj. Umjesto toga, britanska je glumica s publikom podijelila svoje viđenje “jedinstvenog i transformativnog čina dobrote”, o kojem je govorila na primjerima aktivističkog, a ne užeumjetničkog rada. Riječima Ronalda Lainga: “Normalni ljudi pobili su oko stotinu milijuna sunormalnih ljudi u proteklih pedeset godina.” Dakle, bit će da smo posve propustili vrednovati nenormalne i nenasilne.

Nasilje zaborava

Pravi protivnik Leticije i Lotte u drami Petera Shaffera jest gaženje ljudskog traga, zaboravljanje, brisanje povijesti, degradacija kulture sjećanja. Zato se junakinje drame vraćaju unatrag i pokušavaju uprizoriti upravo one trenutke koji im se čine civilizacijski potresnima i prijelomnima, toliko dalekosežnima da smo i dan-danas od njih sastavljeni. Teatralizacija i muzejizacija ovdje hodaju ruku pod ruku, što je posve u skladu s povijesnim znanostima, koje su tijekom dvadesetog stoljeća doduše priznale manjak vlastite “objektivnosti” (nadopisavši veliku povijest osvajanja mnogim malim povijestima svakodnevnice), ali jednako su tako dosljedno pokazale i da ništa ljudsko, pa čak ni naše tijelo, ne može izmaknuti različitim “ugradnjama” povijesnih prethodnica. Zanimljivo je da povijest u predstavi radi na vrlo konkretan način. Praizvedbu Letice i Ljubilista režirao je u Zagrebu Vlado Habunek 1992. godine, a Habunekovu se prijevodu vraća i aktualni redatelj Shafferova komada, Ivica Šimić, u obje predstave nastupivši i u manjoj ulozi odvjetnika. Tako jedna povijesna inscenacija dobiva odraz u drugoj, dok je sama tema propadanja autentičnih gradskih spomenika u ime parkirališta i bezličnih supermarketa također dobila mnogo urbanističkih nastavaka od vremena kad su Leticija i Ljubilist praizvedeni. Redatelj Ivica Šimić nije mario za taj aktivistički aspekt Shafferova predloška, ali zato je ostvario prostor za bogatu glumačku igru Vitomire Lončar i Jasne Bilušić. Lončar s neodoljivim entuzijazmom osobe kojoj ne možemo odrediti životnu dob igra dječju povjerljivost, eksplozivnost i romantiku svoga lika, ali ujedno komunicira i veliku nesigurnost, marginaliziranost te potrebu Leticijina skrivanja od očiju svijeta u prostor vlastita podruma. Slomljenost i grandioznost smjenjuju se u pravilnim razmacima. No svejedno nosi li na sebi nemarno svezani kućni haljetak po kojem kaplju suze ili purpurnu haljinu ponosne engleske kraljice prije smaknuća, Lončar je na strani istraživačke, nepripitomljene, neštedimice razotkrivajuće teatralnosti. Jasna Bilušić kao Lotte igra strožu, snažniju i smireniju, ali i znatno cenzuriraniju ili sustegnutiju heroinu, kojoj svaki emocionalni eksces njezine prijateljice oslobađa neku zapretenu žudnju. I dok se njih dvije ogledaju jedna u drugoj, publika se također ogleda sa svojim “povijesnim trenucima”, pitajući se koliko smo ih u stanju s nekime podijeliti, uprizoriti, priznati kao formativne. Predstava radi na nekoliko razina, među kojima mi je možda najzanimljivija ona koja sklapa “savezništvo u zločinu”. Bolje rečeno, savezništvo u teatru. Artaud: “U umjetnosti možemo lagati o svemu, osim o onom bitnom.”

Nasilje časti

Muška je verzija ludosti znatno manje optimistična. Ozren Grabarić izabrao je pjevati i ritmizirano pripovijedati Gogolja na engleskom i španjolskom jeziku, posve primjereno geopolitičkoj pomutnji koja je zadesila Gogoljev lik (prijevod teksta paralelno se projicira na hrvatskom jeziku). Čitatelji Gogolja znaju koliko je puta i u Mrtvim dušama i u novelama Rusija opisana kao raspojasana trojka koja juri iznad Europe bez kočijaša i s posve poludjelim konjima, dakle Grabarić je posve u pravu kad malog ruskog činovnika igra kao čovjeka u svojevrsnom rasulu materinjeg jezika, odnosno kao bezdomnika koji bi se eventualno mogao utješiti samo “glavnom ulogom” preuzimanja španjolskog prijestolja. Na pozornici su olovke čiji špicevi glume krune i gumice koje ne mogu izbrisati tugu kad skromni zapisničar zapne na dopisivanju s psima uvaženih gradskih damica. Čast o kojoj lik sanja sve je više nalik kliničkoj dijagnozi, a Grabarić je igra s mnogo osjetljivosti za fragmentiranje slike svog lica različitim prekrivalima (video: Marin Lukanović), kao i zvukovnim iskrivljenjima glasa (kompozitor i dirigent: Marjan Nećak). Raskošni brkovi dodatno mijenjaju glumačko lice, dok umnažanje njegovih očiju ili ustiju postignuto filmskim sredstvima pojačava dojam tjeskobnosti i gubitka koherentnog tijela. No najvažniji transfer između publike i Grabarića zbiva se posredstvom glasa. Na trenutke imperatorskog i ogorčenog, zatim otužnog, gotovo satrveno dubokog i bliskog rogu ili nekom arhaičnom puhačkom instrumentu (znakovito je da Dionizov zaštitni znak frula, dok je Apolon uvijek u društvu lire). To je glas koji u svakom slučaju “vlada” svojim kraljevstvom, što god o tome mislili stvarni ili zamišljeni podanici/publika. Na mahove mu se pridružuje i grozničavost pogleda, ali važna je i znatno češća odsutnost pogleda koja nas upozorava da vladarska maska ne sjeda lako na ljudska lica i da činovnik s mukom uskače u kožuh generala.

Treba li uopće tome težiti?

Fina etička potka Grabarićeve predstave ne želi donijeti odluku o poželjnosti ili nepoželjnosti kraljevskih snova. Mnogo je jači apel za suosjećanje prema liku, negoli ismijavanje njegove grandomanije. Kad ga polijevaju šmrkovima vode u duševnoj bolnici, rugajući se čak i samoj pomisli da zaslužuje više od prezira, Grabarić sklapa ruke u gestu nalik na molitvu i stoički trpi bjesove svojih čuvara. Upravo u tom stradanju postiže plemenitost koju više nije moguće ismijavati; ludilo se izvrće u svoju suprotnost. Završit ću Artaudovim riječima: “Sve dok nismo eliminirali uzroke ljudskog očaja, nemamo pravo eliminirati nijedan od načina kojim se od tog očaja pokušavamo izliječiti.” Vjetar s Kaspijskoga mora? Definitivno blagotvoran.