Vježba komunikacijskih obrazaca

Iz Doma HDLU-a, odnosno s izložbe 1:1 među(o)sobno u suvremenoj umjetnosti koja u tom prostoru trenutačno traje, izlazi se s nesređenim, pomiješanim, zbrkanim dojmovima. Teško je tu bilo što generalizirati i uopće uspostaviti neki odnos prema izložbi kao cjelini, pa je onda možda najbolje krenuti od čistih osnova i reći kako je posrijedi baš priča o ‘’komunikaciji’’.

Ponešto od svega toga već smo vidjeli, ali u drugom kontekstu. Primjerice, videorad Marka Raidperea bio je pokazan na prošlogodišnjem bijenalu u Veneciji, u sklopu estonskog nacionalnog paviljona. Njegova osobna ispovijest, posebno priređena i namještena za umjetnikovu majku, ali i za publiku, teška je za gledati, čak i ako nas je kratak tekst u katalogu uvjerio da je zapravo riječ o glumljenoj pozi, a osjećaj nelagode produžuje se i zadržava i zbog sporog razvoja, te, konačno, nedorečenosti cijele drame. U istraživanju granica društveno prihvatljivih oblika i uvjeta komunikacije prednjači, dakako, beskompromisna Raidpereova zemljakinja Kai Kaljo. Ako u zamućivanju granica između života i umjetnosti postoje neka dogovorena pravila ponašanja, onda ih ona, kada bivšeg supruga uzima za taoca i podvrgava mučnom ispitivanju, zasigurno krši. Boris Greiner i Vlasta Žanić također imaju nešto neriješeno unutar međusobnog odnosa na dnevnom redu. Njihov razgovor, međutim, ne hini dramu kao onaj Marka Raidperea, niti je forsira kao Kai Kaljo, nego se radije prezentira publici kao pomalo pomaknut dijalog koji se ponavlja u beskonačnom loopu, dok su dvoje ravnopravnih i podjednako tvrdoglavih aktera, zamijenjeni malim računalnim zvučnicima, čime je humoristični efekt još dodatno pojačan. Za razliku od njih, Tanja Dabo obraća se izravno publici. Svakom je posjetitelju zagarantirana privatna projekcija koja traje oko četiri minute, i tretman s kojeg možda neće izaći kao promijenjena osoba, ali hoće svakako bogatiji za nekih stotinjak primljenih komplimenata koje mu je riječka umjetnica, vrlo pažljivo i uvjerljivo, odaslala s ekrana. Scena je evidentno namještena, pa ipak, i to laskanje nepoznate osobe natjerat će nas da preispitamo svoje kvalitete ili se suočimo sa svojim manama.

Kao kustoska koncepcija, 1:1 nema pretenzija sustavne obrade i razlaganja svih mogućih aspekata teme o kojoj govori, nego samo okuplja mozaik tridesetak radova iz kojih će priča o komunikaciji i međusobnim odnosima, na posve različitim razinama, izbiti na vidjelo. Takva je očito bila i namjera, a situacija se čini čak neobično prikladnom. Naime, svaki rad za sebe izričito zahtijeva od posjetitelja da se prema njemu sasvim osobno postavi, bez predrasuda, stručnih naputaka ili ponuđenih problematskih okvira unutar kojih se obično treba kretati. Zato je i susret sa svakim novim radom poseban i drukčiji, te uvijek traži novi pomak u komunikaciji. Primjerice, nakon gledanja montirane snimke performansa Božene Badurine, koja djeluje čak dojmljivije od same izvedbe na otvorenju, nije baš lako okrenuti ploču i posvetiti se Zlatanu Dumaniću, koncentriranom na nesputano fantaziranje u svojim brodskim dnevnicima. Na kraju, i sami radovi međusobno komuniciraju i ponegdje se međusobno nadgrađuju. Zvuk telefonske govornice iz videorada Edite Matan odjekuje cijelim prostorom, kao i udarci odbojkaške lopte Vlaste Žanić, ali tako da se pritom ne ometaju, nego samo obogaćuju atmosferu u kojoj se komunikacija odvija. Za izložbu koja je rađena s minimalnim budžetom, i koja razmjerno kratko traje, zaista bogato, i šteta ju je ne pogledati.

Riječima autorica Eveline Turković i Radmile Ive Janković, izložba 1:1 zamišljena je kao poprište na kojem postaju vidljivim razmišljanja umjetnika na temu odnosa i komunikacije između dvije osobe (dvojice/dvije/dvoje) u kontekstu suvremenoga društva i senzibiliteta. Kako bi se sam komunikativni odnos učinio vidljivijim izložba 1:1 usmjerena je na njegov primarni oblik, na odnos samo dvoje ljudi. Razmatra što se događa na toj početnoj razini komunikacije dvije odvojene individue. No, to istodobno ne znači da se time izbjegava razmatranje utjecaja društvenoga konteksta. Pritom se postavlja pitanje komunikacijskog jezika: uloga verbalnog jezika u odnosu prema drugim sredstvima komunikacije (neverbalnim, gestualnim, simboličkima...). Komunikacija se performativno, kao intrigantna umjetnička tema, pojavljuje u kontinuitetu od sedamdesetih godina do danas, u pojedinim primjerima na najelementarnijoj razini, koja je ujedno i najzahtjevnija – na razini supostojanja. Odabrani radovi reprezentiraju, ali i kreiraju različite komunikacijske obrasce prepoznatljive svakodnevice u kojoj se uslijed prebrzog protoka informacija i zadanih društvenih kodova neprimjetno uvlači erozija psihološkog prostora. Želja za komunikacijom ponekad se pretvara u očajnički vapaj, u kojemu tehnička pomagala namijenjena njezinu olakšavanju proizvode samo suprotan učinak. Pragmatični imperativ efikasnosti komunikacije koja sve više nadvladava potrebu za dijalogom, kreira kulturološke modele uljudnog, no neiskrenog i površnog ophođenja. Atmosfera kompetitivnosti stvara osjećaj nepovjerenja, straha od Drugog. Umjesto egzistencijalističke afirmacije osamljene i izolirane pozicije pojedinca u društvu, tako karakteristične za umjetnost prethodnog stoljeća, u radovima mlađe generacije umjetnika očituje se želja za uspostavljanjem stvarnih relacija, opipljivih odnosa.