24.2.2005.

Jonathan Bolton  

Vježbanje ideologije

U jednoj od neobično apsurdnih pjesama iz zbirke Patrika Ouredníka Ako ne kažem, doznajemo o prijatelju koji odrasta u polju uz rub šume. Nepokretan, on gestikulira i priča. Povremeno prođu berač gljiva i dostavljač, zastanu i kažu sami sebi: Ljudska riječ najljepši je od svih darova. Što bi jadnik da je nijem? Takav dvosmislen opis, koji personificira apsurdnost i neobičnu otpornost jezika, provlači se velikim dijelom Ouredníkova djela. Za njega je jezik nešto čarobno, ali ipak pokvarljivo, najrelativniji od svih apsoluta, teren za svijest i za nerazboritost, sluga značenja i služavka besmisla.

Rođen 1957., Ouredník je velik dio svoje mladosti proveo u okupiranoj zemlji: njegov je rodni grad Prag, zajedno s ostatkom Čehoslovačke, u kolovozu 1968. okupirao Sovjetski Savez, prekinuvši Praško proljeće i reformistički pokret poznat kao “socijalizam s ljudskim licem”. U slučaju rata i okupacije jedna je od prvih žrtava jezik, ili barem službeni jezik koji se svija pod teretom političkih eufemizama (sovjetska okupacija službeno se nazivala “bratskom pomoći”) te pod otupljujućim klišejima koji svijet silom guraju u Prokrustovu postelju ideologije. U svojem djelu Godina²⁴, Ouredník se prisjeća dugog popisa takvih političkih fraza: pobjedonosne radničke mase, nepopustljiva volja radnika, svijetla budućnost, blistava budućnost, bolje sutra koje je već počelo, deklasirani elementi, antisocijalistički elementi, ogorčeni revanšisti, desničarski oportunisti... Taj popis odaje ne samo gađenje nekoga tko ne može podnijeti zlostavljanje jezika, nego i opčinjenost nekoga tko voli promatrati na koje se sve načine jezik upotrebljava. To su vrline leksikografa i vjerojatno nije slučajnost što je Ouredníkova prva knjiga bila rječnik – Smírbuch češkog jezika: rječnik nekonvencionalnog češkog. Smírbuch (izgovara se schmierbuch, kao i njemačka riječ od koje potječe) riječ je koja pripada starom češkom birokratskom žargonu i označava računovođin notes u koji se bilježe dnevne transakcije prije nego što ih se prepiše na uredniji i pregledniji način. Zato je smírbuch-kao-rječnik pogled na jezik u njegovim neuljepšanim, neformalnim, vulgarnim – riječju, “nekonvencionalnim” oblicima. Smírbuch je sa svojim tematski poredanim žestokim popisima desetaka sinonima i pučkih fraza, često u jednakoj mjeri maštovitima i vulgarnima, posveta najnižim dosezima češkog leksika. U njemu, primjerice, napredni studenti mogu otkriti što piju ako im Čeh ponudi čašu rumunjskog prijateljstva, Staljinovih suza, crnog dandyja ili alkohola s ljudskim licem – da ne spominjemo 32 riječi za glagol “šutjeti”, 39 za “govoriti” i 281 riječ za “spolno općiti”.

Podzemlje češkog žargona

Smírbuch uistinu sadrži velik broj prostačkih izraza, no on je puno više od rječnika žargona. U kratkom uvodu, Ouredník moli čitatelje za strpljenje, pozivajući se na jedinstvenu umjesnost mnogih “narodskih” izraza te upozoravajući da se svaka riječ, kad jednom uđe u svakodnevnu uporabu, može činiti poznatom i uobičajenom. Kako bi to gledište što bolje potkrijepio, uvod je napisan pompoznim stilom češkog jezika iz 19. stoljeća, kao da nas je Ouredník time želio podsjetiti na to što bi se dogodilo kad se jezik ne bi nikada obnavljao odozdo. Smírbuch prikazuje ne samo podzemlje češkog žargona, nego i autore koji su u sklopu njega živjeli i radili, budući da Ouredník nudi stotine primjera iz djela čeških pisaca i prevoditelja (uključujući i svoja djela) kako bi demonstrirao korištenje različitim terminima. Budući da su mnogi od tih pisaca emigrirali ili su postali undergroundom, disidentima ili su pak doživjeli da im je režim ograničio mogućnost objavljivanja, Ouredníkova knjiga ima i dodatnu funkciju, funkciju vodiča za čitav niz zabranjene, odbačene ili programatski zanemarene literature.

Rječnik nekonvencionalnog češkog jezika označio je početak nekonvencionalne spisateljske karijere. Prije nego što se 1988. pojavio Smírbuch, središnje mjesto među Ouredníkovim spisateljskim aktivnostima zauzimalo je prevođenje. Sin majke Francuskinje i oca Čeha, i sam bilingvist, 1985. emigrirao je u Pariz, gdje boravi i danas. Intenzivno je prevodio s francuskog na češki – odabrana djela Borisa Viana, Stilske vježbe Raymonda Queneaua, Beckettov U očekivanju Godota – kao i s češkog na francuski. No, 1990. počeo je objavljivati vlastite radove: dvije tanašne zbirke poezije naslovljene Ako ne izgovorim – i – Ili, bajku, dugački esej o potrazi za idealnim jezicima u Zapadnom društvu, te još jedan rječnik – ovaj put biblijskih fraza u češkom jeziku. (Takvo očito zastranjivanje, od najnižih dosega lingvističkog područja do njegovih vrhunaca, zapravo je vođeno istim temeljnim porivom: prikazati zaboravljene kutke jezika, iznova nas upoznati s riječima i frazama koje se možda više ne upotrebljavaju.) No, možda su najzanimljiviji plod njegovih raznovrsnih aktivnosti dva mala sveska koja su se pojavila u Češkoj između 1995. i 2001. godine.

Prvi je Godina²⁴: Progymnasma 1965.-1989. To se razdoblje od 24 godine proteže od Ouredníkove osme do trideset i druge godine, od razmjerno liberalnih šezdesetih, preko sovjetske okupacije i represivne “normalizacije” u 24 godine koje su uslijedile, sve do revolucije koja je okončala komunizam 1989. Što je, međutim, progymnasma? Riječ se odnosi na niz vježbi namijenjenih studentima retorike u kojima vježbaju pisanje četrnaest osnovnih retoričkih formi (ili gymnasmata): basnu, poslovicu, panegirik, kuđenje itd... No, forma koja se tu uvježbava nije jedna od četrnaest tradicionalnih – mogli bismo je nazvati formom “sjećam se”, a Ouredník je posuđuje od svoja dva prethodnika – američkog umjetnika Joea Brainarda i francuskog pisca Georgesa Pereca. Brainard je tu formu inaugurirao u šarmantnoj i razoružavajućoj pseudoautobiografiji iz 1970. nazvanoj Sjećam se, koja se sastoji od stotina kratkih izjava koje sve počinju riječima “Sjećam se”, a bave se Brainardovim djetinjstvom, njegovim ranim seksualnim iskustvima, umjetničkim počecima te popularnom kulturom pedesetih i šezdesetih godina: “Sjećam se svoje zbirke keramičkih majmuna”, “Sjećam se čačkalica za zube boje cimeta”, “Sjećam se da je ministrov sin bio neobuzdan”, “Sjećam se da je život tada bio jednako ozbiljan kao što je i danas.” Godine 1978., Perec je tu formu primijenio u svojem djelu Je me souviens, iako bi se za njegove zapise moglo reći da su beskrvniji i neemocionalniji nego što su to Brainardovi.

Retorika sjećanja

Ouredníkova je varijanta zabavnija nego Perecova, a i britkija i nepristranija od Brainardove. Također je strukturiranija – dok su raniji autori jednostavno nabrajali svoja sjećanja jedno za drugim, Ouredník nam nudi dvadeset i četiri poglavlja, prvo s 24 sjećanja, drugo s 23, dok konačno na vrhu piramide, 24. poglavlje sadrži tek jedno sjećanje. Takva struktura odražava Ouredníkovu sklonost prema proizvoljnim pravilima, prema tipu kreativnosti kakvu može generirati zatvoreni sustav s proizvoljnim, ali obvezujućim pravilima. (Možda bi trebalo spomenuti da je Ouredník velik ljubitelj šaha, tog zatvorenog sustava par excellence, a bio je i juniorski šampion u dopisnom šahu 1974.) No, struktura djela Godine²⁴ također mu omogućuje da svoja sjećanja grupira i gradira, spretno utječući na tempo čitanja i “gustoću” iskustava. Kako se približavamo kraju knjige, sjećanja kao da postaju bliža sadašnjici, poglavlja postaju kraća i ubrzanija, a međuigra različitih zapisa, često grupiranih u veće tematske skupine, postaje manje složena – čitatelji bi mogli steći dojam da ulijeću u slobodan svijet nakon 1989. te osjetiti nejasnu nostalgiju za bogatije sazdanim svijetom mladosti, bilo to u komunističkom okružju ili ne.

Ouredník filtrira godine čehoslovačke normalizacije preko mentalnog sklopa adolescenta – u osnovi buntovnog, podrugljivog na maštovit način, kojeg u jednakoj mjeri fascinira trivijalno kao i ono uistinu važno. Prije svega, on se sjeća jezika, u njegovim “neslužbenim” formama (grafita koji su se pojavili nakon sovjetske okupacije i, 1989., popularnih šala te izvrtanja službenih slogana). Prisjeća se i “službenih” formi jezika; (“Sjećam se da je kontrarevolucija gmizala”, “Sjećam se da sam u osnovnoj školi ‘oštetio zid učionice na mnogim mjestima, bacajući krede’”). Ouredník briljira u prikazivanju cirkuliranja fraza od službenog prema kolokvijalnom govoru. U nekim slučajevima klišeji iz službenog jezika kontaminiraju žargon (“Sjećam se kako je šogorica moje sestre u srpnju ’89. kazala da su na demonstracijama u siječnju sudjelovali uglavnom elementi, hipiji i pankeri”); u drugim slučajevima to funkcionira na obrnut način. Smiješan je i pronicljiv primjer parodije službenog jezika koji se uvlači u svijest: na godišnjicu okupacije službeno je partijsko glasilo objavilo slike ljudi koji demonstriraju protiv ruskih vojnika:

Sjećam se da je jedna fotografija prikazivala skupinu mladih ljudi, neki su od njih prstima pokazivali slovo V. Objašnjenje ispod slike govorilo je da je to bio dogovoreni znak: Napad počinje za dvije minute.

Sjećam se da smo moje sestre i ja u svakoj prilici ponavljali tu frazu, napad počinje za dvije minute, te se nekontrolirano smijali.

Stilske vježbe

Godina²⁴ bila je progymnasma, vježba memorije, odnosno retorike sjećanja. U jednom razgovoru Ouredník je svoju sljedeću knjigu nazvao “stilskom vježbom”, načinivši eksplicitnu aluziju na Queneauove Stilske vježbe. Međutim, djelo Europeana: kratka povijest dvadesetog stoljeća – tanki svezak koji su češki pisci i kritičari 2001. proglasili knjigom godine – vježba je posve drukčije vrste. To je urnebesno smiješna knjiga, na uznemirujuć način, a možda i više uznemiruje to što nasmijava. Ouredníkova je Europa neobično i opako mjesto, kao što je to razvidno već iz prvih rečenica knjige:

Amerikanci koji su se iskrcali u Normandiji 1944. bili su čvrsti mladi ljudi, u prosjeku visoki 173 cm, i da ih se poleglo jednog do drugog, tako da im stopala dotiču glave, taj bi niz bio dugačak 38 kilometara. Njemački su vojnici također bili čvrsti mladi ljudi, a najčvršći od svih bili su senegalski strijelci u Prvom svjetskom ratu. Bili su visoki prosječno 176 cm, pa ih se slalo u prve redove kako bi zaplašili Nijemce. Govorilo se da su ljudi u Prvom svjetskom ratu padali poput sjemena i kasnije su ruski komunisti izračunali koliko bi kilometar trupaa proizveo gnojiva i koliko bi mogli uštedjeti kad bi se koristili leševima izdajica i kriminalaca umjesto skupim uvoznim gnojivom.

Tko tu zapravo govori? Taj glas pripada trećem licu, bezličan je, poslovan, ali to nije bestjelesna objektivnost nekog sveznajućeg pripovjedača, odnosno, u tom slučaju, udžbenik iz povijesti. Pripovjedač je više bezličan nego neutralan, suviše nekonvencionalan i nestabilan da bi zaista bio informativan. Njegova djetinja naivnost počinje se doimati zgodnom dok skače s jedne na drugu temu:

U dvadesetom stoljeću došlo je do otklona od tradicionalne religije zato što su ljudi, kad su shvatili da potječu od majmuna te da su sposobni putovati vlakom, telefonirati i spuštati se u dubine podmornicom, počeli okretati leđa religiji i sve manje pohoditi crkvu govoreći da ne postoji Gospodin Bog te da religija drži ljude u neznanju i mraku te da oni podržavaju pozitivizam.

To je kao da profesor povijesti stane na podij kako bi održao, ne uobičajeno predavanje u sklopu svojeg kolegija Uvod u Zapadnu civilizaciju, nego napola ludu tiradu, pseudoznanstvenu, ali na neki način ipak zapovjedničku, jednoličnim i opčinjavajućim glasom, s prizvucima prijezira i bespomoćnosti. U nedavnom intervjuu Ouredník je kazao da i stoljeće sâmo može govoriti.

Sintaksa moralnog idiotizma

U prvim rečenicama knjige ukratko se iznose teme i tehnika djela. Prije svega, sintaksa: Ouredníkovi su omiljeni veznici i – i – ili, koji spajaju, ne uspostavljajući hijerarhiju. On niže svoje statistike, anegdote i interpretacije jednu za drugom, poput mrtvih vojnika poredanih u nizove tako da im stopala dotiču glave, nema temeljne strukture ili hijerarhije interpretacija; nema izraza kao što su dok, budući da, osim ako ili dakle. Kronologija ne pomaže; zato je prisutan iznenadni pomak, upravo u tim prvim rečenicama, s jednog svjetskog rata na drugi, a zatim ka staljinističkim čistkama. Riječ zbog prisutna je u knjizi, ali ne upotrebljava se zbog strukturiranja i tumačenja, već služi uglavnom tek kako bi se istaknula (hinjena?) naivnost pripovjedača:

Tada su ljudi stali uspoređivati jezike te razmišljati o tome čiji je jezik najrazvijeniji i tko je najdalje odmaknuo u procesu prosvjećivanja. Uglavnom su se složili da je to francuski, zato što se u Francuskoj odigravalo štošta zanimljivog, a Francuzi su znali kako razgovarati i koristili su se konjuktivima i kondicionalom prošlim te se zavodljivo smiješili ženama, njihove su žene plesale can-can, a njihovi su slikari izmislili impresionizam.

Dvadeseto stoljeće gotovo da je bilo takva vrsta retoričke vježbe (napišite diskurs bez korištenja zavisnih veznika), uvučeno u vlastitu sintaksu bez daha i bez misli, koja graniči s moralnim idiotizmom – nesposobnost da se razluči uzvišeno od niskog, bitno od trivijalnog, i strašno od glupog.

Bez obzira na to, ako tu i nema hijerarhije, postoji određena organizacija, ili barem opsesije koje se provlače tekstom poput crvene niti. Jedna je od njih svođenje povijesti na statistiku. Brojke odražavaju vladavinu znanosti (Velika Berta ima domet od 128 kilometara, projektili V2 dosežu brzinu od 5 800 km na sat) i pseudoduhovnosti (Doba vodenjaka potrajat će 2160 godina, 144 000 odabranih Jehovinih svjedoka vladat će Zemljom s nebesa). Brojke mučenih, deportiranih i ubijenih izražavaju ne izračunljivost, već prije neshvatljivost genocida. Brojke usto prate podjelu ljudi na superiorne i inferiorne: eugenicisti su rekli da će jedna 83-godišnja alkoholičarka imati ukupno 894 potomka, od kojih će 67-ero biti kriminalci-recidivisti, sedmorica ubojice, 181 prostitutke, 142-oje prosjaci i 40-ero luđaci, sveukupno 437 asocijalnih elemenata. Izračunali su također da bi tih 437 asocijalnih elemenata koštali društvo jednako toliko koliko i izgradnja 140 stambenih zgrada.

Diskurs povijesti

“Asocijalni elementi”: osim brojki, Europeana cilja na riječi, žargon i samoopravdavajuće fraze kojima se koriste vlasti kako bi prikrile svoje barbarstvo:

Godine 1934. [u Rusiji] su osmislili rezervate za Židove te pozvali sve sovjetske Židove da se presele u njih. Rezervati su se nalazili na granici s Kinom u regiji Chabarovka gdje su se zimi temperature spuštale do -40° C, a komunisti su govorili da to nije rezervat, nego autonomna zona.

Upravo su takvi stereotipi vlasti, prije svega, ono što odražavaju i ponavljaju objašnjenja na marginama, poput dosadnog i glasnog zbora koji stoji postrance, mehanički ponavljajući fraze tog doba: od “diktature proletarijata” i “trule buržoazije” do “međuljudskih odnosa” i “mir će zavladati svijetom”. Službeni je jezik poznata meta iz Ouredníkovih ranijih radova, no u njima je manje vjere u otpornost i inventivnost pučkog jezika – moguće je primijetiti kako se “drveni jezik” komunista neumitno infiltrira u svakodnevni govor: Ljudi su se njime postupno naučili koristiti kako bi razgovarali o svemu; o vremenu, godišnjem odmoru, televizijskim emisijama ili o činjenici da su njihove supruge počele piti...

Zapravo, pažljivo čitajući Europeanu shvaćamo da se ona više bavi time kako ljudi govore o povijesti, nego poviješću samom. Nema toliko opisa događaja koliko mišljenja, izvješća, hipoteza, interpretacija: Nijemci su govorili kako Francuzi jedu žabe, a Rusi malu djecu, a Francuzi su govorili da Nijemci jedu malu djecu i tripice; Britanske su žene s plakata poručivale ŽENE BRITANIJE KAŽU – KRENI!, i fašisti su rekli ovo, a komunisti ono, scijentolozi su rekli ovako, katolici onako, Židovi, antropolozi, psihoanalitičari, povjesničari, ljudi su kazali... Ta beskrajna izvješća naglašavaju retoričku prirodu svih naših konstrukcija povijesti i sjećanja, a povrh svega podsjećaju nas koliko smo puta krivo shvatili, koliko smo zabluda gorljivo propagirali, za koliko smo ludosti sebe uvjerili da su razumne, čak neophodne.

Riječ je najljepši dar

Iz tog beskrajnog zbora zabludjelih glasova izdvaja se nekoliko anegdota, kratkih pripovijesti koje ne “kazuju”, nego formiraju jedan elokventan komentar, izvan jezika samog, o kaotičnim događajima oko njih: mlada Židovka koja svira ariju iz Vesele udovice u logoru Dachau; zatvorenik koji se upravo vratio iz koncentracijskog logora pleše sa ženom koju su prezreli jer je spavala s nacističkim časnicima, naslanjajući jedno na drugo svoje izbrijane glave; vojnik iz Prvog svjetskog rata zarobljen u blatu koji je više no ikome, nalik na prijatelja koji odrasta u polju, ali na drukčiji način:

Pokraj Courtaija, belgijski je vojnik zaglavio u blatu do koljena i njegova četiri prijatelja nisu ga mogla izvući, a svi su konji već bili mrtvi. A kada su se dva dana kasnije vratili na istu stazu, taj je vojnik još uvijek bio živ, no sada mu je iz blata virila tek glava i nije više vikao.

Ljudska je riječ uistinu najljepši od svih darova. Te su anegdote, prema mojemu mišljenju, najsnažniji trenuci u knjizi koji se izdvajaju iz bujice varljiva govora, pomalo nalik školjkama na morskom žalu nakon što se povukla plima sjećanja. Ima nekoliko rijetkih trenutaka kad nesmiljena ironija pripovjedača gubi na snazi, pa makar na trenutak.

U Europeani izaziva divljenje način na koji autor miješa blagu ironiju stilske vježbe s nastojanjem da se dopre ispod retorike, da se dođe do onoga što bi moglo biti izgovoreno, ali uvijek ostaje neizgovoreno. Ouredník, leksikograf i retoričar, pomaže nam da uvidimo mogućnosti koje nam pruža jezik (u dobrom i lošem smislu) istražujući njegove izvanjske domete. Kad je češki književni časopis Host nedavno upitao velik broj kritičara i autora je li se funkcija književnosti promijenila od 1989. do danas, Ouredník je književnost opisao kao sustav za sebe, kao oblik jezične igre za one koji se za nju zainteresiraju – možda nešto nalik šahu, ili, da se poslužimo njegovim vlastitim analogijama: Književnost, masonerija i skupljanje maraka imaju barem jednu zajedničku stvar: omogućuju iniciranome da komunicira pomoću unaprijed dogovorenog sustava referencija i neizgovorenosti. Što je vrlo ugodno i krasno, ali ne kazuje nam o ničemu više. To bi moglo biti točno, ali ne kazuje nam o vještini kojom je Ouredník obogatio naše područje referencija i naš osjećaj o onome što je neizgovorljivo.

S engleskog preveo Tomislav Belanović.

Pod naslovom Patrik Ouredník objavljeno u e-časopisu Context No. 15, http://www.centerforbookculture.org/context/no15/no.15.html