#440 na kioscima

8.2.2016.

Zorko Sirotić  

Vlad Petri - Odmak od stvaralačkog snobizma

Rumunjski redatelj gostovao je u Dokukinu KIC u povodu hrvatske premijere svojega filma o prvim prosvjedima nakon Ceauşescuova smaknuća Gdje si, Bukurešte?


Možete li mi opisati svoj misaoni proces tijekom pretprodukcije ovog filma? Jeste li razmišljali: “O, ne, još jedan film o protestima”?

Zapravo, bio je to jedan vrlo autentičan proces, jer sam od samog početka bio upleten u sve što se događalo. Za mene je najvažniji dan u povijesti Rumunjske bio dan kad je 1988. zbačen Ceauşescu. Imao sam deset godina i pratio sam revoluciju na televiziji, zajedno s roditeljima. Divio sam se postojanju televizije i mogućnosti da to vidim. Za mene je to bio najveći šou ikad; nešto vrlo bitno i vrlo moćno. Kad su nedavno ljudi ponovno izašli na ulice protestirati, osjećao sam kako je moja dužnost da uzmem kameru u ruke i dokumentiram to. Započeo sam s uploadanjem videa na Internet. Uploadi su imali mnogo komentara i bili vrlo gledani. Potom sam odlučio od svega toga napraviti dugometražni film.

 

Osjećaj za ulicu

Mislite li da, kao dokumentarist, uvijek morate znati što želite i imati jasnu viziju onoga što radite, ili je moguće samo uzeti kameru i “skočiti u vatru”?

Kad je ovaj film u pitanju, nisam imao nikakvu koncepciju, jednostavno sam zasukao rukave i skočio. S druge strane, svoj novi projekt želim malo bolje pripremiti, jednostavno zato što je nezgodno zateći se u montaži i shvatiti da se ne možeš vratiti kroz vrijeme. Dok sam montirao Gdje si, Bukurešte?, shvatio sam da mi nedostaje izvjestan broj prizora, ali opet: nepripremljenost je rezultirala jednom nevinom čistoćom opservacije. Bez oslanjanja na intervjue, na voiceover... samo osjećaj za ulicu.

 

Koje su dobre, a koje loše strane nepripremljenosti?

Dobra strana je energija i svojevrsna mladalačka ludost, kao i specifična vrsta nepristranosti. S druge strane, filmovi su vezani za likove. Žao mi je što neke ljude nisam pratio od početka do kraja prosvjeda. Istina je da sam, ustvari, pokušao napraviti portret cijele ulice, ali sam konstruktivnijim pristupom mogao dobiti razrađenije likove. Publika voli narativnost i strukturu.

 

Film ste, dakle, počeli strukturirati tek u montaži. Čime ste se vodili pri razvoju strukture?

Struktura proizlazi iz tijeka samih prosvjeda. U početku je sve bilo vrlo energetično i inspirativno, da bi prema kraju stvari postajale sve više razočaravajućima.

 

Kako biste potpunom autsajderu opisali ono što se događalo u Rumunjskoj?

O tome smo jako puno razmišljali. U početku smo htjeli staviti titl koji bi na početku filma objasnio što se događa, no to se pokazalo iznenađujuće teškim zadatkom, iz više razloga. U toj političkoj zavrzlami zapravo nije bilo ljevice ni desnice. Nije bilo jasnog ideološkog sukoba. Lijeva stranka je bila desna, a desna je bila lijeva. Istovremeno, to nije bila prava revolucija: nije to bila borba protiv Ceauşescua ili Mubaraka ili Gadafija... Bili su to prosvjedi protiv predsjednika države, koji su počeli zbog jednog zakona. Na kraju smo odbacili ideju početnih titlova i odlučili sve prikazati slikom. Kroz sliku ljudi ono što gledaju mogu povezati s vlastitom situacijom, bilo da je ta situacija slična bilo da je drugačija. Tako smo priču učinili univerzalnijom.

 

Nekada sam mislio da protesti mogu promijeniti svijet...

Zanimaju li vas isključivo političke teme?

Političke teme me zanimaju, ali... Proveo sam četiri godine u protestnoj zoni na ulicama Bukurešta. Pomalo sam već umoran od toga. Vrlo sam aktivistički nastrojen, ali pomalo već postajem razočaran time svime. Pitam se što prosvjedi mogu promijeniti, imam toliko pitanja...

 

Što vas je točno razočaralo?

Razočaran sam zbog svega što sam vidio u Rumunjskoj. Ali ne samo u Rumunjskoj, pratim situaciju u svijetu – kao i svi ostali. Kao što znate, jedan od najznačajnijih pokreta nastalih iz protesta bila je grčka koalicija radikalne ljevice – Siriza. Onog momenta kad su morali donijeti stvarne odluke i suočiti se sa stvarnim svijetom – nisu ništa napravili, zbog pritiska zapadnog svijeta itd. Još uvijek vjerujem u grassroots demokraciju, u vladavinu naroda. Ali kad vidim da Siriza nije ništa uspjela, kako da se nadam da će išta biti postignuto u Rumunjskoj? Istovremeno, ljudi diljem Europe, pa i na Bliskom Istoku, žele promjene. No stvarnu promjenu je teško postići, zato što je cijelo društvo čvrsto strukturirano na temelju moći. Moć izluđuje ljude. Bilo bi zanimljivije raditi filmove o moći, nego filmove o protestima. Nekada sam mislio da protesti mogu promijeniti svijet, no više tako ne mislim.

 

Što sada mislite?

Mislim da je ključ skriven u krizi sistema. Nazovimo ga kapitalizmom ili neoliberalizmom. Sistem stvara podjele među ljudima, prije svega klasne, i nešto u vezi s tim valja poduzeti. Kroz cijelu ljudsku povijest su postojali ljudi na pozicijama moći koji su tlačili one ispod: piramidalni ustroj je nešto na što je čovječanstvo naviklo. Međutim, ljudi danas znaju mnogo o tome kako funkcionira svijet. Prate događanja, komuniciraju kroz društvene medije, dolaze na filmske festivale, raspravljaju... Nadam se da će taj moment velike tehnološke revolucije transformirati društvo. Štamparski stroj je promijenio društvo, pa televizija, a sad i društveni mediji. Ne znam točno kako, ali se nadam da će ovaj sistem zastarjeti, jer ga ne znam poraziti.

 

Slažem se, teško je sprovesti bilo kakvu ozbiljnu subverziju. Kad si izvan sistema, lupaš glavom o zid, a kad si unutar njega, asimiliraju te.

U tome je problem. Poznajem većinu aktivista u Rumunjskoj, barem one najprominentnije. Većina su anarhisti i preziru moć. Ali vjerujte mi, znam da bi – kad bi došli na vlast – replicirali ono što rade sadašnji moćnici. Potom bi se pojavili neki novi prosvjednici, i tako u krug. Moram reći da se sve više smatram filmašem, a sve manje aktivistom. Film je manje pretenciozan. Možda ne može promijeniti svijet, ali može biti prozor u svijet. Mislim da je u filmu mogućnost subverzivnosti veća. Film umije biti subverzivan. Film može promijeniti pravila. Film nam može pokazati stvari koje ne vidimo na televiziji.

 

Pitanje moći

Kako je vaš film utjecao na ljude?

Nakon što je film izašao, prilazili su mi razni likovi. Jedna od bizarnijih stvari je bila ta što mi je prišao policajac kojeg vidimo kako na početku filma rastjeruje ljude. Zovu ga Konan. Konan me zaustavio na ulici i pitao je li dobio nagradu za glumu, zamolio da idući put dođem sa scenarijem... Bio je prilično autoironičan. Zainteresiran je za nastavak.

 

To zaista jest ironično, s obzirom na to da je on predstavnik moći. Zapravo, ovo što ste ispričali zvuči kao zgodna ilustracija ciničnosti sistema.

Možda, a možda je to ilustracija fraktura u strukturi sistema. Ljudi rade ono što moraju kako bi zaradili za život, ali ne vjeruju u sistem, u strukturu moći.

 

Vjeruju li oni na vlasti u strukturu moći?

Mislim da moraju, jer svaki moćnik odgovara nekom moćnijem, čiju moć mora tretirati kao stvarnu.

 

A posljedično vjeruje i u poziciju moći koju sâm zauzima. Što je uvijek neka vrsta ludila. Da parafraziram Lacana: jedini tko je luđi od luđaka koji misli da je kralj, jest kralj koji misli da je kralj.

Moć je poput droge. Ali moć je privremena. Stoga mora biti izvorom velike tjeskobe.

 

Kako vidite moć filma u kontekstu njegove budućnosti?

Budućnost filma je na mjestima gdje se ljudi okupljaju, odlaze na projekcije i izmjenjuju ideje. Sve su velike kompanije, koje pokušavaju preuzeti tržište, protiv malih, nezavisnih prostora, jer ih zanima samo profit. Bitne su zajednice, bitne su male projekcije iza kojih će ljudi razgovarati u četiri oka. To je bitnije od one vrste anonimne vidljivosti kakvu imamo na društvenim mrežama. Što se tiče samog sadržaja, mislim da će budućnost filma biti obilježena odmakom od individualističkog načina doživljavanja svijeta; odmakom od ideje velikog autora, prema kolektivnijem pristupu; odmakom od etablirane estetike, prema osobnoj estetici. Treba se maknuti od stvaralačkog snobizma i približiti film jezgri stvari. Razmišljao sam o snimanju filma o Siriji, ali jedino što bi imalo smisla je dati ljudima kojima tamo žive kameru u ruke. Osobno me zanimaju projekti u kolaboraciji sa stvarnim ljudima. To bi mogla biti budućnost.

preuzmi
pdf