Neven Jovanović  

Noga filologa - Vlastita pompejanska soba

Dok sam morao stanovati po tuđim sobama, onakovim kakove sam baš našao, bilo mi je kao da tuđe odijelo nosim. Već u toj tuđoj sobi nastoji čovjek da joj dade kakvo obilježje. Pa kad joj ni to ne da, onda već u tom leži jedno obilježje. Kad sam u tuđim kućama stanovao, pa sam dospio u položaj, da sam sebi mogao što priuštiti i koju voljicu ispuniti, dao sam sobu gdje pišem na pompejanski način slikati, a uredio sam ju po mogućnosti tako, da je posoblje tom stilu odgovaralo, a kad sam dobio uredske prostorije, učinio sam isto u većem stilu. Bavio sam se u ono vrijeme mnogo s arkeologijom, pa sam bio pun uspomena iz Rima i Pompeja, godilo mi je, dakle, da sam mogao prostor u kom sam radio, udesiti tako da se je slagao s mislima, koje su onda moju dušu ispunjavale(...)

Ovako je prije nekih 130 godina, u Zagrebu Hrvatsko-ugarske nagodbe, u zaostaloj analfabetskoj zemljici, zemljici pijunu usred vječnih nadmudrivanja Habsburga i Mađara, jedan čovjek osvajao prostor.

Taj se čovjek zvao Iso Kršnjavi.

Sablast iz prošlosti

Iso Kršnjavi rodio se (u Našicama) 1845., negdje u doba kad Karl Marx počinje objavljivati knjige. Već s osamnaest godina predavao je na osječkoj gimnaziji povijest, njemački i filozofiju – u to doba, sam piše, trebalo je u srednjim školama predavati na hrvatskom, a nije bilo dosta učitelja koji bi ga znali, pa su primali i maturante za predavače. Potom je studirao u Beču i Münchenu, “filozofiju” (koja tada obuhvaća glavne humanističke znanosti) i “umjetnost”. Dok Friedrich Nietzsche razrađuje svoju teoriju tragedije, Kršnjavi, u svojim tridesetima, boravi u Italiji, slika, proljeće i ljeto 1874. provodeći u Napulju i Pompejima. S 33 godine Kršnjavi odustaje od slikarstva i postaje u Zagrebu sveučilišni profesor povijesti umjetnosti. Radi kao kulturni aktivist: osniva Društvo umjetnosti, priređujući izložbe i sponzorirajući umjetnike; oslanjajući se na arhitekta Hermanna Bolléa, potiče stvaranje Obrtne škole i Muzeja za umjetni obrt (oboje se još i danas nalazi na zagrebačkom Trgu maršala Tita, u zgradi za čiju je gradnju također zaslužan Kršnjavi). S 39 godina (1884.) “daje se birati” za saborskog zastupnika, kao član vladi sklone – tj. kralju Franji Josipu sklone – Narodne stranke. Sedam godina kasnije – nakon puta po skandinavskim zemljama, gdje je proučavao obrazovni sustav i upoznao se s Ibsenom – Kršnjavi ulazi u vlast samu: postaje predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu kraljevske zemaljske vlade, ekvivalent današnjem ministru obrazovanja i znanosti (i kulture k tome), u vladi bana grofa Karla Khuen-Hedérvárya. Da, onoga Khuen-Hedérvárya. Tu na scenu stupaju pompejanski interijeri: tijekom cijelog mandata Kršnjavi uređuje zgradu svog ministarstva, u zagrebačkoj Opatičkoj ulici 10, gdje je danas Institut za povijest. Šminkanje vlastite “kuće” omiljena je igra svakog ministra; ali Kršnjavi nije na tome ostao. On gradi i obnavlja zgrade školske i crkvene (više od njih 180), modernizira gimnazije, muzeje, sveučilište, nastavu, znanstvene publikacije... a prije svega – nalazi novac kojim će sve to izvesti, nalazi ga praktički mimo državnog budžeta, jednostavno štopajući dotadašnje rupe. Na funkciji se Kršnjavi održao četiri i pol godine; onda je Khuenu dozlogrdio, smetajući i kralju i Mađarima, te su ga nogirali prvom prigodom (kad su 1895. pri otvaranju zgrade zagrebačkog HNK i posjeta Franje Josipa studenti demonstrativno spalili mađarsku zastavu). Kršnjavi se vraća profesuri i prevodi Božanstvenu komediju, zamišljajući među likovima Pakla svoje neprijatelje. Poslije nekoliko godina iz provladine i mađaronske Narodne stranke prijeći će u nacionalistički-radikalnu Čistu stranku prava – među pravaše, gospodo, iako one koje više ne vodi Ante Starčević s novčanice od 1000 kuna, nego Josip Frank – pravaše koji su u tom trenu, gospodo, od svih hrvatskih stranaka najbliži Habsburzima (kladim se da vas to nisu učili u školi!). Nakon Prvog svjetskog rata, u Kraljevini SHS, Kršnjavoga, penzionera, ljudi će doživljavati kao “sablast iz prošlosti” – kako je pisalo ispod jedne njegove karikature.

Kud baš Pompeji?

Dobro je, gotovo je. Možete se opustiti; enciklopedizam je završio. Uh. Ovaj jedno stoljeće udaljen svijet danas izgleda tuđ poput svijeta antike. Na izvjestan način još i više. Ovi su ljudi praktički do maločas hodali Ilicom – imamo njihove fotografije, rukopise, privatne stvari i potomke – znamo gdje su im grobovi i kosti su im još unutra – kad sjedamo na stolac u HNK, možda sjedamo na njihovo mjesto – možda smo išli u istu školu u koju su išli i oni, prolazeći istim putevima, gledajući iste uglove i iste ukrase na fasadama. A sve je to toliko drukčije. Toliko da smo za njihove probleme, za njihove ideje, nazore i strasti, ravnodušni; nezainteresirani; “objektivni.” Ili, s druge strane, toliko da i njih i njihov svijet navlačimo na Prokrustovu postelju vlastitih interesa i vlastitog svijeta – postelju u kojoj pravaši i Starčević bezuvjetno ispadaju good guys do ‘koske’, Khuen i mađaroni crni negativci (sjetite se samo što smo u školi učili o razdoblju od Nagodbe do Prvog svjetskog rata!), a jedino što je u svim tim vremenima postojalo bila je borba za stvaranje hrvatske države u kojoj danas živimo – jedino o čemu su mislili svi ti likovi po kojima se danas zovu ulice bilo je kako ćemo mi jednog dana, skupa s našim rukometašima i našim Škorom, Jelačiću pod repom, farbati lica u crveno-bijele kvadrate.

Svim ovime treba žonglirati da bismo se uopće (odnosno: bar s mrvicom nade u odgovor) mogli zapitati: što znači to da je hrvatski ministar prosvjete dao svoju privatnu sobu i jedan od ureda u svom ministarstvu “na pompejanski način slikati”? Kakva je to gesta, kakav je to čovjek... i zašto baš Pompeji?

Tri dimenzije privatnosti

Na posljednje je pitanje možda najlakše odgovoriti. Još od polovice 18. stoljeća – stoljeće prije nego što će Kršnjavi doći u Pompeje – posjet iskopinama grada pod Vezuvom je in, neizostavna postaja “Velike ture”, turističkog cruisinga po Evropi; u Pompejima su “svi bili” (na stranu to da “svi” u to doba ne bi nipošto uključivalo mene i vas – turizam je tada više elitna nego masovna zabava). Svi su hrlili vidjeti grad kojemu se film zamrznuo u jednom danu 79. nove ere – hrlili vidjeti kako je prošlost – pa još antička prošlost, ono o čemu svi uče u školi – kako je ta prošlost stvarno izgledala.

U Pompejima ih je u punom sjaju dočekalo ono o čemu “velika povijest” govori tek usputno i kroz zube – ono o čemu u školi nisu ni sanjali. Bila je to antička svakodnevica. A, među ostalim, jedan posve elementaran aspekt te svakodnevice: unutrašnjost rimskih kuća. Uređenje interijera, namjenu prostorija, namještaj. Trivijalno? Ali činjenica je da bi bez Pompeja privatna antika za Evropu ostala (kao što je dotad i bila) prvenstveno dvodimenzionalna, očuvana razizemno. Ono privatno što arheolozi otkopavaju drugdje jesu tlocrti; batrljci stupova i zidova; podni mozaici; kanalizacija. Trodimenzionalno očuvane antičke građevine su javne, i to najreprezentativnije – najjavnije – od javnih. No Pompeji su nam pokazali i javno i privatno, jedno uz drugo. Tu se, tako, prvi put otvorila mogućnost da uđemo Rimljanima u sobu – i, dakako, da činimo obratno: da iz vlastitih soba napravimo rimske.

Zašto bismo poželjeli tako nešto? Recimo, zato što su pompejanske sobe u našim očima umjetnička djela. I to fascinantna umjetnička djela. I to fascinantna ponajprije po tome što jedan nama dobro poznat zadatak rješavaju na drukčiji način.

Pompejanska tempera

Za razliku od modernih kuća (kako naših, tako i još više onih iz doba Kršnjavoga) namještaj pompejanskih kuća bio je sveden na minimum, na nekoliko nužnih komada. Sve dekorativne efekte Pompejanci su prepuštali zidnom slikarstvu. Njihove zidove nisu zakrivali ormari, regali, stalaže – a ni tapete, tapiserije, uokvirene slike, posteri, pločice, brodski podovi. Udarni element dizajna pompejanskih interijera nalazio se izravno na zidovima. Oni su bili oslikani (u specijalnoj, tehnološki iznimno zahtjevnoj varijanti tempera-tehnike) privlačnim motivima i sjajnim bojama; neki su valeri toliko posebni da danas postoje nijanse koje se zovu “pompejanskima”: nijanse crvene, svjetlocrvene, žute, plave, crne (Pompeji su Evropi pokazali antičke boje; prije njih je antički svijet bio dostojanstveno bijel, boje togâ i golog mramora). Zid je podijeljen na zone, gornju, srednju i donju; na glatkim površinama iluziju arhitekture i perspektive stvaraju plohe boja, naslikani arhitektonski elementi, naslikani stupovi, ornamenti, vijenci i svijećnjaci. U žarištima takvih struktura nalaze se, slično medaljonima ili stripovskim kvadratima, figuralni prikazi – realistični prikazi krajolika, domaćih ili egzotičnih; portreti; mrtve prirode; prizori iz svakodnevnog života; odgoj, kazalište, prizori iz mitova. Točno su to, i točno tako, po narudžbi i po do tiranije potankim uputama Ise Kršnjavoga, u pompejanskoj sobi Odjela za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj 10, izveli lokalni zagrebački majstori i hrvatski slikari. Čak su i radili kao i njihovi kolege u Pompejima, modularno: majstori “podloge”, a slikari likove i ornamente.

Dakle: zašto baš Pompeji? Zato što su oni idealan antički Gesamtkunstwerk za nekoga koga zanimaju slikarstvo i primijenjena umjetnost. No, pitanja ima još. Zašto bi netko želio živjeti u pompejanskoj sobi? I zašto bi netko želio da mu namještenici rade, da mu stranke dolaze u ured u pompejanskom stilu?

Odgajamo značajnike

Objašnjava sam Kršnjavi: Temeljna ideja, koja me je vodila, bila je da zgrada, u kojoj se obavljaju najodlučniji poslovi na polju nastave, u kojoj se utječe i na upravna pitanja bogoštovlja, vanjskim svojim oblikom bude primjerena toj zadaći vlade. Želio sam da se tu na umjetnički način izraze svi kulturni temelji, na kojima stoji naša nastava: klasična prošlost i kršćanstvo; idealizam i realizam. (...) Htio sam, nadalje, da jedna soba bude u pompejanskom stilu slikana, jer je klasična prošlost jedan od glavnih temelja naše nastave, a drugu sam sobu dao urediti u stilu renesanse, jer smo prožeti duhom tog duševnog pokreta.

“Historicizam”, komentirat će povjesničari umjetnosti. “Neoklasicizam”, dodat će kad ih pogledamo ispod oka. “Takvo je bilo vrijeme, takav je bio ukus. Kasno 18. i 19. stoljeće, kod nas k tome još malo zakašnjelo.” Ali lijepljenje etiketa samo premješta problem: ono što nismo razumjeli kod jednog čovjeka sada ne razumijemo kod čitavog vremena. “Kulturni temelji na kojima stoji naša nastava.” Sve do početka 20. stoljeća “duh je klasičnosti još uvijek oblikovao ideale odgoja čovjeka i njegovih međuljudskih odnosa. Idealan je muž Mucije Scevola, junak značajnosti. Muža moraju resiti vrline starorimskoga građanina: kreposnička strogost, dostojanstvena odmjerenost, trijezna rječitost, bezuvjetna pokornost zakonima, od kojih najvažniji veli dulce et decorum est pro patria mori. Svi su muževi hrvatske prošlosti po tom nosili crte starorimskih junaka. Odgojiti značajnike bijaše cilj toga odgoja,” piše Josip Horvat koji je sam prošao takvu školu (rođen 1896.). I dodaje, jetko – budući dijete 20. stoljeća – “Suvišno je ispitivati je li uspjelo postići taj cilj.”

Da, ljudi moji: to što sam ja filolog na račun države – to što ste vi možda gulili latinski i grčki u gimnaziji – to što je pitanje za milijun kuna glasilo “Koji je u Linnéovoj klasifikaciji latinski naziv za murinu” – sve su to odjeci, odbljesci, titraji i trzaji doba koje je završilo s Kršnjavim, u Horvatovoj mladosti, prije Prvog svjetskog rata. Doba koje nam je ostavilo pompejansku sobu u Opatičkoj 10. Doba koje nam je danas toliko zbunjujuće, enigmatično, da ga poimamo tek na jedan od tri načina: kao laž (ma da – govorili su jedno, a mislili i radili drugo), kao karikaturu (luđaci!) ili kao muzejski izložak (zanimljivo, za-nim-lji-vo..., a sad ajmo popit!).

Gaža i izazov

Pa ipak. Kršnjavi nije bio bedak, niti luđak. Niti zadrti profesor. Čak niti tragično-romantični luzer-fantast kakvi su omiljeni štof za hrvatsku nacionalnu mitologiju. Kršnjavi je bio realpolitičar – o tome svjedoče memoarski Zapisci: iza kulisa hrvatske politike (Zagreb, 1986.) – lukavac i cinik (“Jedan hrvatski ministar mora imati poprilično jaku dozu gluposti, ali on uveliko prelazi danu kompetenciju”) koji je naizust znao sve aksiome od “Tko maže, taj i vozi” do “Money makes the world go round”. Recimo, uređenje Opatičke 10 nije imalo za cilj samo ušminkavanje legla birokrata: “Htio sam da u toj zgradi mladi naši umjetnički početnici nađu prvu priliku, gdje će se osposobiti za velike monumentalne zadaće isto kao što su se umjetnici u srednjem vijeku i u doba renesanse učili na velikim monumentima, gdje su kasnije i kao gotovi umjetnici radili”, pisao je o tome kasnije Kršnjavi. Pa su tako Pompejansku sobu oslikavali Bela Čikoš Sesija, Oton Iveković, Ferdo Kovačević, Ivan Tišov; svi na početku karijera, studenti sa stipendijama. Kršnjavi im je ponudio ne samo “gažu” nego i zanatski izazov, priliku za stilsku vježbu: naučite raditi

? la Pompeji!

Ovdje negdje čuči i tajna Pompejanske sobe.

Dvije pompejanske sličice

“Ništa nije prijatnije i jasnije od pogleda na svlačionicu u pompejanskom kupalištu, gdje je svod pokriven malim likovima, reljefno oblikovanim u bogatim medaljonima, gdje povorka Heraklâ ide duž zida, snažnim ramenima podupirući strop. Svi su ti oblici vitalni i zdravi; nema ničeg prenaglašenog ili prenapregnutog. Kakva li kontrasta u usporedbi s našim modernim kupalištem, i njegovim artificijelnim, neukusnim slikama golotinje, sa svim tim sentimentalnim i sladostrasnim crtežima! Kupalište je danas mjesto za pranje; u ranije je doba ono bilo ugodno utočište i gimnastička ustanova. Ondje se provodilo nekoliko sati dnevno; mišići su postajali krepki, koža sjajna; tu je čovjek kušao strasnu animalnost koja mu je prožimala krv i meso u izmjeničnim stezanjima i širenjima; živio je tada ne isključivo putem glave, kao danas, nego putem tijela.”

“Na jednom je uglu bio hram, a iz jedne ulice u drugu brže se moglo skrenuti između stupova tog hrama nego oko njih – i pazi, generacije užurbanih nogu izlokale su u tvrdom kamenom podu hrama duboku stazu! Nisu htjeli obilaziti kad je brže bilo proći. Tako činimo i mi u našim gradovima.”

Ove su oprečne dojmove iz Pompeja ponijela dvojica suvremenika Kršnjavog – još dvojica pripadnika toga davno prošlog doba. Autor prvog pasusa jest Matošu drag Hippolyte Taine (Putovanja Italijom, 1865.); pisac je drugoga Mark Twain (Nevini u inozemstvu, 1875. – autor Toma Sawyera bio je u Pompejima otprilike kad i Kršnjavi). Koje je od ovih opažanja “jedan od glavnih temelja naše nastave”?

Idealizam i realizam

Pustimo najlakši odgovor. Hajmo se igrati da je Kršnjavi prelukav za to. Onda je glavno – da Pompeji nisu samo jedno. Kao što ni obnavljanje Pompeja nije samo jedno.

Sjetite se – pročitajte ponovo – naizgled usputnu, provodnu, ukrasnu sintagmu Kršnjavoga: “idealizam i realizam” (čini se da je njegov najveći potencijal u takvim usput nabačenim opaskama; u migovima). Idealizam i realizam. Ne jedno – dvoje istovremeno.

Da, Pompejanci su bili drukčiji od nas – živjeli su drukčije, živjeli su tako da se nama to čini čišćim, jačim, jarkijim. A opet, radili su sve isto što radimo i mi – Menschliches, Allzumenschliches – pri čemu se u Pompejima elementi toga “sve isto” međusobno naguravaju tako drastično da se jednostavno ne mogu apstrahirati, sterilizirati. Kupleraj i tragedija, mitologija i predizborno podmićivanje, produhovljenost i navijačke tučnjave. Antika je sve to, baš poput našeg svijeta – ali na drukčiji način od našeg svijeta. Način dovoljno blizak da bi bio razumljiv – a dovoljno drukčiji da bi bio fascinantan – fascinantan jer nas tjera da gledamo drugim očima.

Idealizam i realizam. Budući do guše u jednome, ne zaboraviti na drugo. Kako u umjetnosti i Altertum-swissenschaftu, tako i u kulturi i politici. Eto tajne spoznaje i talenta Kršnjavoga, eto što ga je (uz talent za samopromociju s mjerom) učinilo iznimnim ministrom i menadžerom. I zbog toga je, dakako, ostao neshvatljiv i sumnjiv kako do srži korumpiranim i ciničnim “realistima” tako i do mahnitosti fanatičnim – ali za licemjerje spremnim! – “idealistima”. Sjedeći u tišini i polumraku usred sobe koju su mlade nade (pritom, jasno, pomalo njurgajući) oslikale u stilu tisuću osamsto pedeset godina stare kulture s druge obale Jadrana, stari je austrougarski uštirkani bradonja, na vrlo kratak rok neka šarža pri batrganju analfabetske polukolonije u fliperu između Pešte i Beča, masirajući od cvikera nažuljan korijen nosa, plutao nošen plimom svojih omiljenih, već do opsesije ponavljanih misli. Ideal mora biti krvav ispod kože. Realnost mora imati boje. Dašak veselja i lakoće usred ove depresije. Umjesto da tuđe prisvoji nas – prisvojimo mi tuđe. Ili tako nekako.