Kašnjenjem u svojoj funkciji, Bakićev spomenik otvara pukotinu u dominantnim narativima i postaje precizan okidač za neophodnu kritiku i nacionalističkih i liberalnih revizionizama
U pogovoru knjizi Militant Modernism u kojoj analizira različite modernističke prakse 20. stoljeća vezane uz lijeve politike, od brutalističke arhitekture do Brechtove poetike, Owen Hatherley si postavlja samokritično pitanje – čemu sve ovo? Koja je politička funkcija razmatranja modernističkih projekata iz današnje vizure? Predstavlja li njihov tretman simbolički kapital ljevice u akademsko-kulturnim krugovima, s obzirom na izostanak organiziranije lijeve opcije u velikoj većini zemalja suvremenog Zapada? Hatherley legitimira svoj i slične postupke iz politički transformativne perspektive – socijalistički modernizam nam danas treba služiti kao historijski resurs za skiciranje modela organiziranja društva i kulture u postkapitalističkom društvenom ustroju. Jednaka pitanja moramo postaviti i u slučaju tretmana jugoslavenskog socijalističkog modernizma.
Socrealizam i futurizam
Stremeći ka istom odgovoru kojeg si Hatherley daje u zadatak nužno je izvršiti nekoliko epistemološko-historijskih predkoraka raščišćavanja terena oko političke povijesti i funkcije modernizma. Za početak je potrebno izbjeći koketiranje s valorizacijom modernizma iz ahistorijske perspektive kulturnog ili civilizacijskog dostignuća čovječanstva i uvijek pretpostaviti da se odvijao u konkretnim društvenim kontekstima i političkim odnosima moći. Nedovoljnost standardnog kunsthistorijskog narativa otkriva se kroz historijat izostanaka koincidencija između okvira političke progresivnosti i progresivnih praksi unutar omeđenog umjetničkog polja. Dva primjera.
Socrealizam. Dominantna interpretacija socrealizma i proletkulta bazira se na uništavanju socijalnih i kreativnih potencijala pojedinaca i veličanja radnika isključivo kao radnika, kao njegove jedine društvene funkcije. Naravno, otuda slijedi i lagani prijelaz u teorije totalitarizma i brisanja individualnih sloboda. Ali, kad se stvari poslože u historijsku perspektivu, dokumenti socrealizma i kult radnika ne predstavljaju ciničnu manipulaciju Partije koja brutalno iskorištava narod u tko zna kakve opskurne svrhe. To je bio realni historijski problem jer su zbog ekonomske i geopolitičke situacije SSSR ili kasnije Jugoslavija, zemlje potpuno zaostale, s većinom ruralnog stanovništva i razrušene ratom, morale krenuti u što bržu industrijalizaciju. Ta industrijalizacija pretpostavljala je preuzimanje kapitalističkog modela organiziranja rada čemu svjedoči i poznati Lenjinov tekst o tejlorizmu. Industrijalizacija je nužno pretpostavljala i neumoljivu disparatnost između realne eksploatacije radnika i ideološkog programa postkapitalističke, posteksploatacijske organizacije radnog procesa. Glorifikacija rada bila je kompenzacija za nedaće rada u takozvanom tranzicijskom periodu prema komunizmu. Kao zgodan primjer konteksta proizvodnje umjetnosti u tom periodu može se navesti i slučaj Tatlinovog spomenika Trećoj Internacionali. Godine u kojoj je projektiran cjelokupna godišnja sovjetska proizvodnja čelika nije bila dostatna za njegovu izgradnju.
Futurizam. Gramsci piše 1922.: “...prije rata futurizam je bio vrlo popularan među radnicima. Tijekom brojnih futurističkih umjetničkih događaja, u teatrima u najvećim talijanskim gradovima, radnici su uvijek stali na stranu futurista braneći ih od napada buržoaske i sitnoburžoaske omladine koja se s njima obračunavala”. Kasnije je sam predlagao eksplicitnije preuzimanje futurističkih momenata u talijanskom proletkultu, međutim Socijalistička partija nije bila toliko oduševljena i time je donekle otvorila put fašizaciji futurizma. Futurizma koji se odriče društvene artikulacije mehanizama kojima intervenira i polja u koje intervenira, već posljedično implodira u estetičkim projekcijama čije su konotacije podložne regresivnim političkim sklopovima.
Akademizacija i kulturalizacija ljevice
Iako su kriza i nastojanja pojedinih aktera pridonijeli artikulaciji lijevih ideja u političkom polju zadnjih par godina, i dalje je dominantni okvir njihove društvene artikulacije polje kulture. Nesporna je i činjenica da većinu mlađe ljevice čine pripadnici srednje klase, poneki i dalje po prihodovnoj strukturi, ali većinom tranzicijski deklasirani, međutim s preostalim simboličkim kapitalom i habitusom stečenim kroz obiteljske odnose ili na još uvijek donekle dostupnim visokoobrazovnim ustanovama. Epidemija akademske i blogersko-teorijske fetišizacije socijalističkog modernizma ishodi su takve klasne strukture ljevice. Gotovo dominantna socijalna funkcija socijalističkog modernizma postaje proboj u tematsko tržište doktorata na Zapadnim univerzitetima, kako za postjugoslavenske studente tako i za one sa Zapada. Takav status nije endemičan za usko polje socijalističkog modernizma, već je plod i višedesetljetnog procesa akademizacije i kulturalizacije ljevice. Jednostavno još ne postoje drukčiji društveni i politički mehanizmi tretmana historijskog nasljeđa. S obzirom na posljedični stupanj zanemarivanja historijskih i političkih uvjeta nastanaka socijalističkih modernizama, najbolje što dobijemo, i to je visoko vrijedno, implicitni je ili ponekad i eksplicitni obračun s revizionizmima nacionalističke viktimologije i liberalne “dekontaminacije” antifašističkog pokreta bazirane na demonizaciji komunističke partije, a najgore identifikacijski resurs simboličkog kapitala – mi smo bili napredni kao i Zapad i imali modernizam još 50-ih! Pritom se ne pitajući koju je ulogu u pretpovijesti kasne modernizacije ovih prostora taj Zapad imao.
Ulog razumijevanja raspada Jugoslavije
Što da radimo s Petrovom gorom i Bakićevim spomenikom? Spomenik Vojina Bakića na Petrovoj gori otvoren je 1981. godine, kada je socijalistička budućnost Jugoslavije već bila opozvana, integriranost u tokove globalnog kapitalizma osnaživana stalnim protržišnim reformama već petnaestak godina, a geopolitičke financijske prilike nakon raspada Bretton Woodsa režima fiksnog tečaja i eliminiranje kontrole kapitala određene monetarnom politikom SAD-a, tzv. Volckerovim šokom (1979.-1982.), otvorile put ka dužničkoj krizi. Američki FED pod vodstvom Paula Volckera rigidnom monetarističkom politikom zauzdavanja inflacije podigao je kamatne stope na dvoznamenkaste nivoe, povećao vrijednost dolara, i dug istočnoevropskih i zemalja Trećeg svijeta denomiran u dolarima je eksplodirao, i onda nastupa MMF kao spasitelj, ali samo pod određenim uvjetima. Koji je to tip uvjeta vidimo na primjeru krize eurozone danas. Počele su pripreme republičkih elita, nacionalističkih i tehnokratskih, za pozicije u nepredvidivom ishodu epiloga jugoslavenskog projekta. Modernistički projekt upisivanja memorije revolucionarnog rata u društveno tkivo našao se u neželjenoj historijskoj poziciji. Tkivo su već počeli devastirati kancerogeni procesi pa je iz modernističke uloge spomenika koji memorira društveno konstitutivne procese, ali se i svojom proaktivnom funkcijom nadovezuje na započete procese, Bakićev spomenik postao spomenik transformativnom projektu koji u toj točki kreće u suprotnom smjeru. A spomenik svojom postepenom devastacijom i nadogradnjom (odašiljač T-coma) bilježi period kontrarevolucije. Period privatizacije, deindustrijalizacije, eksplozije duga, privatnog i državnog, rasta nezaposlenosti, periferizacije, uspostave potpuno zavisne ekonomije kroz sistem eurointegracija i nemogućnosti bilo kakve autonomne razvojne ekonomije. Kašnjenjem u svojoj funkciji, Bakićev spomenik otvara pukotinu u dominantnim narativima i postaje precizan okidač za neophodnu kritiku i nacionalističkih i liberalnih revizionizama. Ta neophodnost razumijevanja povijesti Jugoslavije ključna je upravo za suvremene lijeve borbe u “regionu”. Adekvatno razumijevanje procesa raspada Jugoslavije ključan je resurs za hegemonijalne borbe jer su historijski narativi o tom raspadu oni koji formiraju današnji common sense i predstavljaju dominantnu prepreku u širenju lijevih ideja, ma koliko ih kriza činila privlačnima. Uvođenje kontranarativa ne bi smjelo imati funkciju nostalgizacije, već eksplanatornog oruđa. Pogotovo za razumijevanje imperijalističke periferizacije ovih prostora kroz eurointegracijske procese koji su počeli još u Jugoslaviji i za otvaranje prostora za rasprave o drukčijim geopolitičkim aranžmanima, poput, primjerice, multilateralne formacije od Baltika do Grčke koju je devedesetih predlagao Branko Horvat pa je u Feral Tribuneu bio strpan među Greatest Shits. Osim uvođenja nužnog znanja pretpovijesti današnje situacije neophodnog za njezino razumijevanje, istraživački rad na historiji jugoslavenskog projekta izložit će sve kontradikcije i probleme s kojima će se i neki budući emancipatorski projekti susresti jer “historijski artikulirati prošlo ne znači spoznati ‘kako je to zapravo bilo’. To znači, domoći se sjećanja, kao kad bljesne u trenutku opasnosti. Historijski materijalizam teži da zadrži sliku prošlosti, kao što se iznenada ukazuje historijskom subjektu u trenutku opasnosti. Opasnost prijeti i opstojnosti tradicije i onima koji je primaju. Za jedno i drugo opasnost je ista: izručiti se kao oruđe vladajućoj klasi. Svako razdoblje mora nastojati da iznova obrani tradiciju od konformizma, koji je sadržan u pojmu samom. Mesija se tada ne javlja samo kao izbavitelj; on se javlja kao pobjednik Antikrista. Samo pisac povijesti koji je prožet time zna u prošlosti raspiriti iskru nade: ni mrtvi neće biti sigurni od neprijatelja ako pobijedi. A taj neprijatelj nije prestao pobjeđivati”