Vojničke čizme

Jedne nedjelje poslijepodne u tramvaju taj je osjećaj prvi put ovladao mnome. Ušla sam na trgu Koningsplein. Oko tri sata. Progurala sam se kroz gomilu u ulici Leidsestraat. Već mjesecima nisam bila u ulici sa samim trgovinama, a natovareni pripadnici moje vrste koji su se vukli pokraj mene doimali su se kao članovi drugoga plemena.

Tog jutra bila sam na koncertu-matineji nekolicine bivših kolega. Rano sam krenula na vlak. John je još spavao. Ostavila sam mu pisamce i iskrala se iz kuće. Bio je to pristojan koncert. Kvartet je svirao Haydna i Mozarta, nikakve moderne majstore koji su se znali naći na našem repertoaru.

Odlučila sam se pješice vratiti na željezničku stanicu. Pješačenje pogoduje mojemu stanju. Dok sam prolazila uz kanale, Mala noćna muzika mi nikako nije izlazila iz glave. Nakon manje od kilometra počela sam opreznije koračati. Odjednom me uhvatio grč u križima. Pokraj tramvajske stanice stajala je skupina ljudi. Za deset minuta mogla bih biti na glavnom kolodvoru. Priključila sam se svjetini koja je čekala.

Na žalost, prevarila sam se. Trajalo je i trajalo. Jedinu klupu na stanici zauzelo je nekakvo čudovište od muškarca. Nakratko se osvrnuo. Njegov je pogled bio toliko oštar da sam i ja zastala okrenuvši trbuh u smjeru tračnica.

Bio je niske građe. Vojničke čizme, godinama neoprane traperice, maslinastozeleni džemper. Crvenkasta kosa, ošišana na četku. Dlake na ručnim zglobovima i rukama. Ruke stvorene da se stisnu u šake. Šake s pamfleta lopuža, crno-bijelih plakata na prosvjedima. Medvjeđe šape.

Rukom sam prešla preko trbuha, vježbala pokret, sjetila se da se u njemu nešto nalazi, jedan život. Visoko sam podigla suknju, bila je od rastezljivog materijala od kojih se izrađuju trenirke. Otkad sam doznala, nosim tenisice i odjeću koja se obavija oko mene poput pidžame. Noću sam osjećala pokrete, grebanje uzduž trbušne stjenke. Pritisnula sam nateklinu, osjetila nešto tvrdo, nešto okruglo.

Čovjek je polako okrenuo glavu, pogled mu je preko poda klizio u mojemu smjeru. Brzo sam pogledala ispred sebe, prema tračnicama. Je li moguće da je vidio? Je li si pokušao predočiti kako izgleda to nago biće u meni? Kuglanje u mojemu trbuhu, plodna voda koja se bućka pri svakom mom koraku? Njegovo je tijelo podnijelo mnogo, sudeći po ožiljku iznad oka, na kojemu nedostaje komadić kože, i rezu na bradi. Pobuđuje li ljubomoru, ovo tijelo dvostruke osobe u kojemu se jedan život sprema na odcjepljenje?

Oči su mu gorjele. Okrenula sam se prema tinejdžerkama. Okupile su se oko voznoga reda poput plesačica na šipci. S torbicama svih veličina. A u njima: ono najmodernije. Ono što više nije u modi odmah ide u glomazni otpad. Kad sam bila njihovih godina, nosila sam velike majice sa širokim rukavima i jastučićima za ramena. Oversized i unisex. Prije dvadeset godina moj bi trbuh dugo ostao nevidljiv. Danas više nitko ne primjećuje obnažena tijela, donje rublje virilo je ispod topića, izlazilo iznad rubova hlača.

Pomilovala sam trbuh koji mi je oduzeo svu žudnju i pogled usmjerila prema ženi koja je svoja kolica za kupovinu vukla po tramvajskim tračnicama. Iza nje je stajao plakat s prikazom dekoltea. U torbi sam imala knjigu o jednom slikaru koji opisuje svoj proces starenja. Dva puta na tjedan njegova ga polusestra kupa. Pere mu spolovilo. Više mu nije važno kako se odijeva, ne brije se, ne izlazi iz kuće. Posljednja tri mjeseca i ja na WC odlazim više puta na dan. Malo mokrim, imam sitne tegobe, treba mi puno vremena da si zavežem žnirance. Često se osjećam kao životinja. Kao ona koja si je prestala lizati krzno.

Jedna djevojka namještala si je dva, tri lakirana pojasa. Jedna druga iz torbe je izvukla sjajnu tangu. Kad bi se sve svelo na to, bi li čovjekove misli bile usmjerene prema meni ili prema ovim djevojkama blijedih lica, toj teladi? Ja sam nosila život u sebi. Bila sam simbol plodnosti. Iako je u meni, od trenutka kad sam to doznala, nešto imalo osjećaj da umire. Da je gotovo. Nešto poput mladosti, slobode, posjedovanja tijela.

Čovjekove oči ponovo su bile usmjerene na pločnik. Zijevao je. Je li spavao noćas? Što li je te nedjelje ujutro radio u srcu grada? Gdje će se iskrcati? Kod kafića, coffeeshopa? Hoće li čarobnjačkim trikom iz džepa na hlačama izvući tramvajsku kartu, pažljivo je preklopiti i poništiti u aparatu? Kapi znoja sjajile su se na njegovu vratu. Toga dana nije bilo vruće, hladan zrak, sivi početak nizozemske jeseni. Je li to iz njega isparavao alkohol? Dosadna bol u mojim leđima pogoršala se. Pogledala sam si noge. Moram dobro stajati na obje noge, raspodijeliti težinu. A zatim, napokon zvonjava tramvaja. Čovjek je ustao i u džep strpao netom smotanu cigaretu. Ušla sam u tramvaj iza njega. Smrad njegove neoprane odjeće. Stavila sam ruku na usta. Tramvaj je bio krcat. Nitko nije ustao zbog mene. Grčevito sam se uhvatila za jednu šipku, korak ispred njega.

Gledao je kroz prozor. Biciklisti, akacije na vjetru, prvi žuti list. U knjižari je visio plakat sa svjetloplavim i ružičastim natpisom Special Topics in Calamity Physics, novi roman jedne briljantne žene, pročitala sam u novinama. Znanost o katastrofama. Tramvaj se zaljuljao. Nagnula sam se prema naprijed, zateturala. Maslinastozeleni džemper, uvenuli listovi u mojim nosnicama. Humus. Uhvatila sam se za stolicu. Žmirkala sam. Njegove šake završile su na mom trbuhu. Pala sam prema naprijed, s rukama ispred donjeg dijela tijela. Vojničke čizme udarile su me u golijen, odgurnule. Napušteni teren. Ozljede u trbuhu, kontuzije, hematomi, nešto se raspuklo. Krv mi je curila po prstima. Ležala sam sklupčana između tramvajskih tračnica. Jedan embrio dokotrljao se pred moje noge, ćelavi mladi štakor.

Srce mi je lupalo kad sam se pomakla korak unatrag. Čovjek je smireno zurio pred sebe. Pomilovala sam trbuh: preživjeli smo. Njegovi su se prsti napinjali, a potom opuštali. Uvijek iznova. Duboko sam udahnula. Jedna od nekadašnjih kolegica upitala me kako sam – Uzela sam si kratak predah – odvratila sam. Nije trebala znati da dva tjedna nisam taknula violinu. Ispričala je kako su morali prilagoditi repertoar. Gudački kvarteti danas su svugdje prisutni. Poput virusa putovali su zemljom crkava, dvoraca i dvorana starih gradskih vijećnica. Na tim mjestima nije bilo interesa za Bergov ili Schnittkeov repertoar, osim povremenih iznimaka zakamufliranih među lakše probavljive komade. Pomirila se s tim, kazala je, i ona mora jesti.

Sjetila sam se kako smo u jednoj praznoj školi uvježbavali Schnittkea, drugi gudački kvartet. Smrtni strah i žudnja za životom. Nikakva rezigniranost, usprkos pravoslavnoj crkvenoj glazbi na kojoj je temeljio svoju. Komad je zahtijevao svu moju pozornost. I ja sam težila za time, za stvarima koje su tražile moju pozornost. U zavoju se tramvaj nagnuo u stranu. Ljudi su vikali, hvatali se za tuđa ramena, šipke, stolice. Čovjek je čvrsto stajao na nogama, gospodar svojega tijela. Ne bih imala nikakve šanse da me bacio na pod tramvaja.

“Dam, Damsquare.” Progurao se do izlaza, otvorio vrata udarcem i skočio dolje, u gomilu. Na stepenicama supermarketa sjedili su klošari s pićem i psima. S lijeve strane nalazio se irski pub, podalje coffeshop. Ovdje je sklapao poslove, među turistima i cjenkarošima.

Odjednom se našao ispred mene, s druge strane prozora, pedeset centimetara niže. S rukama na kukovima. Njegove zelene oči prikovale su me za pod tramvaja. Ženska životinja u limenom kavezu. On se cerio, ja sam zurila u njega. Tramvaj je polako kretao. Sljedećih pola sata, cijelim putem prema kući, neprestano sam si pogledavala preko ramena.

Otada više nisam sigurna.

Primjerice, u nedjelju. Vozim se na biciklu po mostu Van Brienennoord, ulažem svu snagu kako bih svladala uzbrdicu. Jedan kamion projuri kroz betonski rub između kolnika i biciklističke staze i sruši me. Ili protekli tjedan, u četvrtak navečer. Izlazim iz metroa. S druge strane trga stoje crni dječaci s bijelim kapama i čekaju me. A jučer ujutro, u supermarketu, jedan čovjek koji ima tri prsta u gipsu traži novac od mene. Odlažem košaricu i trčim van.

Noću sanjam da rađam životinje, pile s perjem našlo je izlaz iz mojega trbuha, krvavo tele me razdire, ovca sa zimskom dlakom kliže se po kuhinjskome podu, prvo glava. Iz njezina trbuha izlazi mršava janjad, nedovoljno snažna za život. Blejanje je zaglušujuće.

Izbjegavam ulicu kad se spusti mrak. U Amsterdamu više ne koristim javni prijevoz. John kaže da se dokazano više nezgoda događa u kući, na kuhinjskim stepenicama, nego vani, te da se najveći broj zlostavljanja odvija kod kuće, da kriminalitet u posljednjih trideset godina gotovo nije porastao.

– Jedino se povećao broj prijava – dodaje.

Kažem mu da želim vlastiti auto. – To će uskoro biti praktično, s djetetom i svim stvarima koje ću morati nositi.

Okrećem se i uspinjem na kat. Dječja soba skoro je gotova. U ruci držim glazbenu kutijicu koju sam danas kupila. Na njoj su naslikane žabe. Za dijete, za uspavljivanje.

S nizozemskoga prevela Gioia-Ana Ulrich

Sanneke Van Hassel (Nizozemska) rođena je 1971. u Rotterdamu. Studirala je kazališnu umjetnost i kulturalne studije. Debitirala je 2005. zbirkom priča IJsregen, koja je nominirana za književne nagrade Vrouw&Debuut i Selexyz Literaire Prozadebutenprijs. Deset godina radila je kao dramaturginja za kazališnu skupinu t’Barre Land u Rotterdamu. Njezine priče, koje redovito objavljuje u književnim časopisima Tirade, Passionate i Bunker Hill, uvrštene su u nekoliko antologija suvremene nizozemske proze. Godine 2007. objavila je drugu zbirku priča, Vitte veder, koja je nominirana za nagradu Halewijnprijs. Za istu je knjigu 2008. osvojila nagradu BNG. Od 2006. živi i radi u Rotterdamu kao neovisna profesionalna spisateljica.